Put u Portugal - treći dio
- Easy Rideress
- Feb 7, 2022
- 28 min read
Povratak.
Sadržaj:
Dan 11, Albufeira (Portugal) - Torre del Mar (Španjolska)
(četvrtak 16.9.2021.)
U 8:50 ulazimo u Španjolsku mostom Puente Internacional del Guadiana. Rio Guadiana (829 km) dužinom je četvrta rijeka Iberijskog poluotoka, nakon rijeka Tejo (1.007 km), Ebro (930 km) i Douro (897 km) . Veći dio rijeke nalazi se na španjolskom teritoriju, Portugal dotiče blizu granice okruga Portalegre i Évora, spušta se na jug manje-više prateći granicu Portugala i Španjolske, i u Atlantski ocean utječe u zaljevu Golfo de Cádiz, tvoreći estuarij na granici turističkih regija Algarve i Andalucía.
Andaluzija je najjužnija autonomna zajednica Španjolske, druga po površini, prva po broju stanovnika. Danas prolazimo njenim južnim područjem, atraktivnim rivijerama Costa de la Luz i Costa del Sol.
Otprilike pola sata nakon granice stajemo natočiti gorivo, doručkovati i popiti kavu. Do Seville vozimo autocestom. Andaluzija je zelena, mediteranska, svježa - i jednolična. Kombinacija jednolikog krajolika i ravne autoceste lagano nas uspavljuje pa se dobar dio puta borim s očima kojima se ne da ostati otvorenima, a muž mi se smije koliko često zijevam u kacigu. Podižemo brzinu barem da češće imamo aktivnost pretjecanja.
Pred Sevillom nebo i krajolik zaklanja veliki oblak dima. Ili smoga. Sada više nismo sigurni. Najprije smo bili uvjereni da je to dim od požara koji su prethodnih dana harali ovim krajem, i da požari još nisu ugašeni. Ali kako smo kasnije toga dana prošli puno bliže požarištu (Sierra Bermeja, Estepona) shvatili smo da požara više nema, a ovdje nema ni dima - možda to ipak nije bio dim nego uobičajeni smog velikog grada. Ne znamo, vjerojatno nećemo nikada saznati. Ali bilo je neobično, nama novo, i sigurno ne bismo htjeli živjeti i disati u tome danima ili tjednima.
Nakon Seville ponovno stajemo natočiti gorivo i osvježiti se. U ovom turističkom dijelu Španjolske, za razliku od sjevera kojim smo ranije prošli, postoje klasična odmarališta uz autocestu pa se ne možemo razbuditi niti silascima s autoceste i traženjem malih lokalnih benzinskih postaja.
Nastavljamo jednoličnom autocestom do gradića Vejer de la Frontera. Žudim za kavom, ali muž ganja strogi režim (puno kilometara nas još danas čeka) pa ću kavu smjeti popiti tek u Tarifi. Već neko vrijeme pratimo obalu zaljeva Cádiz, poznatu kao Costa de la Luz - atlantsku obalu Andaluzije. Iako cesta i dalje prolazi uglavnom dolinama, krajolik je ovdje zanimljiviji. Približavamo se moćnim Betijskim Kordiljerima. Betijski Kordiljeri su planinski lanac dug oko 600 km, širok oko 150 km, u kojem se smjestio i najviši vrh iberijskog poluotoka - Mulhacén (3.479 m). Ovdje, na njihovom jugozapadnom kraju, nalazi se Parque natural de Los Alcornocales, zanimljiv park prirode u kojem bi se isplatilo izgubiti na par dana.
Prolazimo kroz farmu vjetroturbina, a zatim prelazimo jugozapadne obronke Betijskih Kordiljera i izbijamo na obalu. Tu nam se i prvi put otvara pogled na Afriku, odnosno na onaj njen sasvim mali dio najbliži europskom kopnu - poluotok Tanger (Tingitan). S naše desne strane nižu se kampovi i putevi prema plaži pa biramo jedan od tih puteva i oko 14:15 stižemo na Playa de los Lances.
Plaža je duga 7.250 m, prosječno široka oko 120 m, i popularna je destinacija za kitesurfing i slične sportove. Gazimo pijesak čizmama, skupljamo školjke, pijesak i kamenčiće, slikamo, razgledavamo, uživamo. S plaže se pruža neometan pogled prema afričkoj obali, gdje se ističe planina Rif (2.451 m) na sjeveru Maroka. Na kraju plaže vidljiva je Tarifa, najjužniji grad kontinentalne Europe, i njen Isla de Las Palomas (Isla de Tarifa). Playa de los Lances posljednja je plaža na Atlantskom oceanu, prije ulaska u Sredozemno more.
Polako se vraćamo na motore i odlazimo u Tarifu, sa željom da stanemo na rt Tarifa, najjužniji rt otoka Las Palomas, i time najjužniju točku kontinentalne Europe. Las Palomas (Isla de Tarifa) zapravo više i nije otok jer je 1808.g. umjetnim nasipom spojen s kopnom, zato se i smatra dijelom kontinenta. Rt Tarifa (Punta de Tarifa) razdvaja Atlantski ocean i Sredozemno more. Gibraltarska vrata ovdje su najuža, udaljenost do Maroka iznosi samo 14 km.
Ulazimo u grad, parkiramo motore gotovo uz sam nasip i prilaz otoku, na malom uređenom parkiralištu za motore. Stari dio grada je utvrđen, a duž obale vidljivi su ostaci obrambenih utvrda i vojnih kompleksa iz burne ratne povijesti Tarife - od ostataka antičkih utvrda do mitraljeskih gnijezda s počeka drugog svjetskog rata, gdje su novije vojne arhitekture nadograđivale stare.
Zakoračivši na nasip, zakoračili smo na granicu - s naše desne strane, prema zapadu, otvara se Atlantski ocean, a s naše lijeve strane, prema istoku, započinje Sredozemno more.
Stižemo do otoka, ali na njega ne možemo. Fortifikacija koja utvrđuje otok zatvorena je teškim vratima. Malo smo tužni jer ne možemo prići rtu, ali neće nam to pokvariti dojam.
Sad smo već malo i umorni i gladni pa krećemo u potragu za hranom. Vozimo gradom njušeći i pronalazimo privlačan mali lokalni Superfoods. Udaljen od turističkog centra, nekako više namijenjen domaćim ljudima nego turistima. Uz svega nekoliko uobičajenih jela na meniju, ovdje dvije tete svaki dan spremaju obroke na temelju namirnica koje su svježe nabavile od malih lokalnih proizvođača. Budući da ne razumijemo španjolski dovoljno da shvatimo točno o čemu se radi, i da smo gladni i treba nam energija za ostatak dana, odlučujemo se za ono što razumijemo - cowboy hamburger i fingers de pollo. Ali najprije kava molim Vas, hvala lijepo. Konačno kava. Od uzbuđenja zapinjem za nestabilan stolić i prolijevam tu istu kavu. Oprostite molim, još jednu kavu.
Fino smo se napapali i za kraj uzimamo desert - brownie i domaći sladoled od dinje i jabuke. Oko 16:30 odlazimo iz Tarife, još otprilike 2,5 h do današnjeg cilja.
Od Tarife do Gibraltara cesta je brza i zanimljiva, ponovno prelazimo Betijske Kordiljere, a prema vrhu uspona otvara nam se veličanstveni pogled na Gibraltarski tjesnac i Ceutu, autonomni španjolski grad na sjeveru Afrike.
Dok se spuštamo na drugu stranu, na kratko nam se otvara pogled na Gibraltar, teritorij Ujedinjenog Kraljevstva. Na obalama strateški značajnog Gibraltarskog tjesnaca španjolski teritorij na afričkom tlu i prekomorski britanski teritorij na španjolskom tlu svjedoče o nemirnim vremenima europskih ratova i osvajanja. Ovaj put nećemo posjetiti Gibraltar jer se u njemu ne isplati samo na kratko zastati, na žalost ne stignemo sve obići, ali naš neki budući odlazak na jug Španjolske polako poprima svoje obrise, kako bilježimo što sve želimo posjetiti i obići u nekom drugačijem aranžmanu.
Od Gibraltara bez većih stajanja vozimo prema apartmanu, sada prateći istočnu obalu Andaluzije - Costa del Sol. Vozimo brzom cestom koja prolazi kroz veća i manja naselja i gradove, na dva-tri zastoja filtriramo se kroz gužvu, vozimo ponekad uz more, ponekad malo dalje, još uvijek prateći planinske masive Betijskih Kordiljera kojima se čas približavamo, čas odmičemo, čas u njih zalazimo... Krajolik je jako privlačan i ovaj dio Andaluzije je zaista interesantan, izmjenjuju se more, gradovi, plaže i planine. Lijepo je, zanimljivo je, prometno je ali ugodno. Málaga nas posebno oduševljava, pa i nju, zajedno sa svim tim planinama, dodajemo u svoj plan budućeg odlaska na jug Španjolske.
U Torre del Mar stižemo oko 20h. Već samim ulaskom u grad primjećujemo tu neku mirnoću koja ovdje ispunjava zrak, vidljivu u kretnjama i ponašanju ljudi koje mimoilazimo. Naši domaćini su obitelj koja se baš nije dobro dogovorila oko toga kad tko gdje treba donijeti ključ od apartmana, pa čekamo pred apartmanom da stignu, dok mrak bez oklijevanja sakriva plažu, more i ovaj mali gradić od nas. Htjeli smo brzo ostaviti stvari, presvući se i uloviti još to malo dana što nam je ostalo, ali na žalost čekamo... Muž odlazi u potragu za vodom i nekim osvježenjem dok čekamo pa uspijeva pogledati i poslikati plažu u sumrak.
Cijela obitelj na kraju stiže da nas pozdravi, dragi su pa im opraštamo. Smještamo se u apartman. U apartmanu je instaliran aparat za vodu. Još od ulaska u Francusku nismo popili vodu na kakvu smo navikli, bez nama neobičnih okusa i mirisa - svaka flaširana ili neflaširana voda koju smo na ovom putovanju pili bila je u najmanju ruku čudna, pa se kopčamo na ovaj aparat i vodu s poznatim nedostatkom mirisa i okusa kao da smo žeđali danima i tjednima.
Osvježeni, odlazimo prošetati. Torre del Mar je gradić smješten 30-ak kilometara od Málage, popularan španjolski turistički resort čiji je slogan "Todo el año" ("kroz cijelu godinu"). Uz turizam, glavne djelatnosti su poljoprivreda (značajan uzgoj manga i avokada) i ribarstvo - Puerto de la Caleta je najznačajnija ribarska luka u sastavu Costa del Sol.
Torre del Mar je baš miran, uređen, ima dosta turista i svi su u šetnji, u restoranima ili kafićima, ali se osjeća da ovdje ljudi dolaze baš zbog tog mira - za razliku od Albuferie u kojoj smo jučer bili, gdje se jasno osjeća bogati noćni život.
Oko 22h vraćamo se u apartman, prema portugalskom vremenu to je 21h pa smo još svježi i odmorni, ali sutra nas čeka vozački najzahtjevniji dan cijelog putovanja.
Dan 12, Torre del Mar (Španjolska) - Miami Platja (Španjolska)
(petak 17.9.2021.)
Bez obzira da dužinu dosadašnjeg puta i sve što smo do sada uspješno odvozili, jutros smo malo oprezni i strogo slijedimo plan i program. A prema planu moramo danas prevaliti 860 km, za što nam je procijenjeno vrijeme vožnje 8,5 sati. Vožnje isključivo autocestom.
Krećemo oko 6:30. Sunce izlazi oko 8h pa jedno vrijeme vozimo po mraku i ne vidimo ništa što nas okružuje, za što smo kasnije ponovno nagrađeni izlaskom sunca. Dok se razdanjuje prelazimo Río Guadalfeo, odnosno akumulacijsko jezero Rules na ušću rijeka Izbor i Guadalfeo, a ubrzo i drugi krak jezera - Río Izbor. Autocesta je ovdje zanimljiva, zavojita, čak i u tom polumraku krajolik je privlačan.
Sasvim smo se približili planini Sierra Nevada, možda i najznačajnijoj planini u nizu Betijskih Kordiljera. Obići ćemo ju sa zapadne strane. Veći dio planine proglašen je nacionalnim parkom, i kao i svaka planina koja drži do sebe bogata je atraktivnim sadržajima - vidikovcima, vrhovima, planinskim prijevojima, skijalištima, održavanim i manje održavanim cestama, planinarskim i biciklističkim stazama, mitovima i legendama. Najviši vrh Sierra Nevade - Mulhacén (3.479 m) - ujedno je i najviši vrh iberijskog poluotoka, a tu je još 5 vrhova viših od 3.000 m. Još jedna crtica u našem planu budućeg boravka na jugu Španjolske.
Iz šumovitih i planinskih predjela spuštamo se u depresiju (depresión de Granada), gdje dosadašnje zelenilo zamjenjuje prepoznatljivi španjolski žuti valoviti krajolik. Obilazimo Granadu i oko 8:15 stajemo natočiti gorivo i doručkovati. Danas je žestok dan i stajemo tek kad ispraznimo rezervoare, što je u autocestovnim uvjetima ionako otprilike svaka dva sata.
Gorivo smo uspješno natočili, ali što se tiče hrane i kave nema nekog izbora pa smo se unesrećili s odvratnim krafnama i lošom kavom. Rijetko koristim izraz "odvratan" u kontekstu hrane, ali za ove četiri krafne jednostavno nema boljeg opisa. Ipak se ovdje zadržavamo malo duže jer smo promrzli, sunce je tek provirilo nad planinama pa nas sramežljivo grije, a loša kava dobra je bar za grijanje ruku, pa uzimam još jednu.
Vozimo dalje i ulazimo u Parque Natural de la Sierra de Huétor y la Alfaguara. Sunce je sad već lijepo izašlo, u šumi smo i planini pa je još prohladno, ali ipak ugodnije. Ovaj park prirode osim planina Huétor i Alfaguara obuhvaća još nekoliko različitih planina, među kojima i južne obronke Sierra de Arana. Najviši vrh Parka je Peñón del Majalijar (1.878 m, Sierra de Cogollos) iako se pred nama uzdižu suncem obasjani vrhovi planine Arana - Peña de la Cruz (2.027 m) i Cerro del Jinestral (1.917 m), koji su izvan granica Parka. Krajolik je očaravajući, autocesta nije ravna i dosadna, zanimljivo nam je.
Približavamo se gradu Guadix, smještenom na krajnjim sjevernim obroncima Sierra Nevade. Primjećujemo erozijske reljefne oblike karakteristične za ovo područje, zaštićene kao Geopark Granada (Geoparque de Granada). S autoceste vidimo samo rubne dijelove ove veličanstvene doline, u La Estación de Guadix prolazimo doslovno kroz taj reljef jer je autocesta usječena u stijene. Budući da smo samo u prolazu nemamo slike ovog krajolika, ali o čemu se radi možete vrlo brzo vidjeti u prvih par kadrova službenog videa Geoparka. Guadix je poznat i po zemljanim kućama - casas cueva - ukopanima u taj reljef.
Približavamo se granici Andaluzije gdje se proteže Sierra de María-Los Vélez (2.045 m), još jedna planina u sastavu Betijskih Kordiljera. Nakon grada Vélez-Rubio napuštamo Andaluziju, bogatu najrazličitijim geološkim, geografskim, kulturalnim i etnografskim znamenitostima, od kojih smo iskusili samo mali dio. Da, Andaluzija je regija u kojoj treba provesti jedan dobar dugačak aktivan godišnji odmor.
Jako nam je ugodno voziti se španjolskim autocestama, bez stresa, pritiska, divljaka, čak i na vrlo prometnim dionicama oko većih gradova ili gdje prometuje mnogo kamiona. Vozimo nešto brže nego što smo procijenili, nema vjetra i uvjetni su odlični. Razigrani smo, pozdravljamo slovenske vozače kamiona na što nam srdačno ozdravljaju i blicaju.
Prolazimo pokraj mnogih zanimljivih gradova i naselja, planina, među kojima nam posebno pažnju privlače Lorca sa svojim Castillo de Lorca, smještena u podnožju Sierra de la Peña Rubia, zatim Villena i njen Castillo de la Atalaya te crvena Serra del Desert de les Palmes (729 m).
Stajemo još tri puta točiti gorivo i popiti kavu, oko 10:40 u Alhama de Murcia, oko 13:30 Carlet i 15:40 Benicarló.
Na kraju se taj veliki i naporan dan probio među najlakše, stigli smo na cilj najranije do sada - u 17:30 već smo u apartmanu raspakirani. Odmor svaka dva sata, odlični uvjeti bez vjetra i protočne španjolske autoceste savršen su recept za ovakvu dionicu.
U apartmanu nas je dočekala osebujna gospođa, inače Njemica iz Berlina, već 30 godina živi u Španjolskoj. Dok nam pokazuje apartman otvara kuhinjske elemente i pronalazi zaostale namirnice - "oćete rakije, oćete kave? ako nećete uzet ću ja". Hvala, samo vi nosite. Kaže ima puno komaraca, tu vam je aparat koji ih tjera. Aparat protiv komaraca ne radi, a stvarno ih je puno pa smo za čas prožderani jer su male krvopije gladne.
Brzo izlazimo. Odlazimo do prve plaže, prolazeći kroz neuredne ulice. Za razliku od Torre del Mar, Miami Platja nam se čini nekako neatraktivna, ne baš tako uredna, i ne baš tako održavana. Ipak, pojedini dijelovi su zrihtani, a i turista ima puno.
Miami Platja je katalonski gradić na obali Balearskog mora poznatoj kao Costa Daurada, izgrađen prvenstveno kao turistička destinacija sredinom 20.st. I da, svoje ime duguje poznatijem Miamiju na Floridi.
Nakon šetnje plažom tražimo gdje bismo mogli večerati, malo je restorana otvorenih, uglavnom se otvaraju u 19h. Odlučujemo se za restoran Rally, pizza i pivo. Konobari pričaju i engleski, ali jelovnik je na njemačkom i francuskom, jeziku najčešćih turista koji ovdje dolaze.
Nakon večere stajemo još u slastičarnu probati kolače i španjolsku sangriju, da vidimo kakva je u odnosu na ono što smo nekad mutili u tulumari na Cvjetnom. Ima isti onaj otrovni okus - ili smo mi znali napraviti savršenu originalnu sangriju, ili smo odabrali loše mjesto u Španjolskoj za isprobavanje :)
Sutra nas čeka laganiji dan, malo istraživanja Pireneja, ulazak u Francusku i pred kraj dana dionica koju smo prošli na putu prema Portugalu.
Dan 13, Miami Platja (Španjolska) - Saint-Andre-de-Sangonis (Francuska)
(subota 18.9.2021.)
Danas krećemo oko 7:30, do kraja puta ostali su nam samo takvi laganiji dani. Oblačno je, ali suho, relativno toplo jutro. Odmah se uključujemo na autocestu, ali samo nekih 50 km, naši posljednji kilometri na španjolskim autocestama. Lijepo smo se družili. Posljednja španjolska regija kojom prolazimo (a bila je i prva s kojom smo se susreli) je Katalonija (Catalunya).
Odmah nakon silaska s autoceste, u mjestu Alcover, postaje šareno i zanimljivo. Ovdje se prostire nizak, ali široko razveden planinski masiv Muntanyes de Prades (najviši vrh Tossal de la Baltasana, 1.203 m), sa svojim karakterističnim golim vrhovima.
Cesta prolazi kroz klanac kojom teče nestašan Río Francolí - rijeka uglavnom niskog toka, ali kad se izlije uzrokuje velike poplave i probleme.
Na rubu klanca smjestio se strmi gradić La Riba (585 stanovnika). Još od 12.st. glavna ekonomska aktivnost ovdje je papirna industrija, s brojnim vodenicama koje se koriste za izradu papira, i naravno brašna. Procvat papirne industrije dogodio se pak u 18.st. postavljanjem prvog modernog mlina za izradu papira, te su u 19.st. u La Ribi postojale 42 tvornice (vodenice).
Vozimo dalje, cesta je široka i brza, dan se polako razvedrava i sve je više plavog neba. Prolazimo kroz srednjovjekovne gradiće Montblanc, utonuo u maglu, i Solivella, s privlačnim nizovima kamenih kuća.
Oko 8:30 prelazimo niski, ali atraktivni planinski lanac Serra del Tallat (803 m), sunce sada već ozbiljno sja posvuda i jutro je baš ugodno. Prolazimo Tarregu, tu se križamo s rutom dolaska, i nastavljamo prema Pontsu. Uskoro nam se otvara pogled na Pireneje.
U Pontsu stajemo na doručak. Biramo restoran Cristalli, naručujemo jaja i kave i doručkujemo na jutarnjem suncu.
Subota je, i u Ponts bez prestanka pristižu motoristi. Zaključujemo da je ovaj grad jedna od polazišnih točaka za vožnje pirenejskim prijevojima i serpentinama. Dok pijuckamo kavu proučavamo na karti gdje idemo i što sve ovdje ima - ako se na karti zumirate na područje između Pontsa i francuske granice i Andore, vidjet ćete desetak različitih cestovnih dionica, različitih širina, strmina, bezbroj serpentina, kroz prekrasne klance, gudure, vrhove i visoravni Pireneja.
Pireneji (Pirineos) su planinski lanac koji odvaja Pirenejski (Iberijski) poluotok od ostatka kontinenta, dug otprilike 490 km, u centralnom dijelu širok oko 150 km, s mnogim vrhovima višima od 3.000 m (najviši vrh je Pico d'Aneto, 3.404 m).
Nakupljaju se oblaci tamo gdje idemo, ali vjerujemo mnoštvu domaćih motorista koji sigurno dobro znaju kako se ovdje vrijeme mijenja, i ako ih se toliko ovdje okuplja ne očekuje se neko veliko nevrijeme.
Nakon doručka točimo gorivo i oko 10:15 krećemo na našu zadnju španjolsku dionicu na ovom putovanju - prelazimo Pireneje. Do francuske granice imamo još samo 115 km.
Cesta je široka i brza, što ostavlja puno prostora za razgledavanje stijena, vrhova i krajolika koji nas okružuju. Ovo je glavni pravac koji iz Španjolske vodi u Andoru pa je i dosta prometan, s mnogo najrazličitijih vrsta izletnika.
Nakon petnaestak kilometara približavamo se jezeru Pantà de Rialb, akumulaciji na rijekama Segre, Rialb i Salada. Uz jezero postoje različite uređene ceste i staze, vidikovci, povijesne i kulturne znamenitosti, sportske aktivnosti (kajak, kanu, pedaline), a uz glavnu prometnicu smjestio se i moto muzej - Museu de la Moto de Bassella. Mario Soler (1907.-1991.g.) bio je veliki zaljubljenik u motocikle koji je u svojoj maloj radioni u Basselli restaurirao i čuvao najrazličitije modele iz španjolske i svjetske povijesti motociklizma. Danas muzej posjeduje preko 300 primjeraka. Mi u muzeju nismo zastali, još jedan razlog da ponovno ovuda prođemo.
Dalje pratimo uzvodno rijeku Segre, vozeći njenim dolinama i čudesnim kanjonima sve do Francuske, gdje nastaje. Prolazimo kroz privlačan gradić Oliana i uskoro dolazimo do novog akumulacijskog jezera Pantà d'Oliana. Za razliku od Rialba koji se vješto skriva od pogleda s glavne prometnice, Pantà d'Oliana često nam se pokazuje, zapravo i nema izbora jer cesta prati njenu obalu.
S naše lijeve strane strmo se uzdiže Serra d'Aubenç (1.610 m) i te gole stijene koje se nadvijaju nad nas ostavljaju nas bez riječi (zapravo s nekoliko psovki čuđenja). Prolazimo kroz dosta tunela, ali s vanjske strane svakog tunela postoji cesta - vjerojatno stara trasa kojom se putovalo prije izgradnje tunela, a danas se koristi za održavanje, ali i za preusmjeravanje prometa kada su u nekom tunelu radovi. Tako i obilazimo jedan tunel, i uživamo u pogledima koje nam inače tuneli uskraćuju.
Polako se izmjenjuju divni kanjoni i male plodne doline uz rijeku El Segre, gdje su se smjestili maleni gradići. A mi polako vozimo prema najcrnjem nebu i mantramo "ma neće to". Počinje neka sitna kišica pa stajemo navući kišne navlake na tank torbe i pogledati vremenski radar. Ma neće to...
U La Seu d'Urgell napuštamo cestovni pravac za Andoru, pa se i promet prorjeđuje, a mi nastavljamo pratiti kanjone i doline rijeke Segre.
Zadnjih dvadesetak kilometara prije granice otvara se široka dolina, u kojoj prelazimo granicu i ulazimo u Francusku na graničnom prijelazu Puigcerdà - Bourg-Madame. Puigcerdà i Bourg-Madame spojeni su gradići, svaki sa svoje strane granice, s tipičnim izgledom skijališnog centra - okruženi su brojnim skijalištima i ski resortima. Ovdje je i španjolska enklava Llívia - španjolski teritorij u potpunosti okružen francuskim teritorijem.
S francuske strane proteže se regionalni park prirode Pyrénées catalanes. Ovdje planine nisu tako strme i gole kao sa španjolske strane, okružuju nas nešto blaže padine, zelene i žute, travnate i šumovite.
Neko vrijeme se uspinjemo do utvrđenog gradića Mont-Louis (1.580 m), gdje počinje naš spust s Pireneja, prateći kanjon rijeke Têt. Cesta je dobra, zavojita, francuski vozači uobičajeno pristojni, krajolik i dalje divan, golem, jedan klasičan cestovni prijevoj stvoren za uživanje.
Oko 12:50 stajemo na vidikovcu Point de vue du Pont Gisclard - vidikovac nad mostom Gisclard - iako se bolji pogled na most pruža s ceste (vidi video). Most je izgrađen otprilike 200 m iznad rijeke Têt početkom 20.st., pušten je u promet 1910.g., i sastavni je dio željeznice Ligne de Cerdagne (Le Petit Train Jaune, "mali žuti vlak"), 63 km duga željeznička trasa koja se uspinje s nadmorske visine od 427 m do 1.593 m. Iako je prvotno izgrađena kao glavni prometni pravac ovog planinskog kraja, današnji značaj pruge je uglavnom turistički, a vožnja malim žutim vlakom je sigurno nezaboravna dok prolaziš kroz taj krajolik, mostovima, tunelima, iznad i pokraj rijeke, okružen planinama i šumom.
Na vidikovcu je podignut spomenik Albertu Gisclardu, francuskom inženjeru koji je dizajnirao most i poginuo 1909.g. u nesreći prilikom testa opterećenja mosta.
Spuštamo se dalje strmom zavojitom cestom, prolazimo ispod željezničkog vijadukta Pont Séjourné, kojim inače prometuje onaj isti mali žuti vlak, vozimo oštrim kanjonom rijeke Têt.
Nakon prekrasnih 170 kilometara od Pontsa do Pradesa, u Pradesu se polako otvara dolina koju ćemo pratiti do Perpignana u nešto drugačijem režimu vožnje, pa u 13:45 ovdje stajemo u McDonalds. Gladni smo pa uzimamo sve. Do sada nismo pokisnuli, a vjerujemo da nećemo ni dalje, iako se ovdje sprema oluja.
Dalje vozimo brzom cestom prateći dolinu rijeke Têt, od Perpignana nas malo škropi kišica, a tu smo na dionici kojom smo prošli na putu prema Portugalu. Prolazimo kroz regionalni park prirode Narbonnaise en Méditerranée, uz močvare i lagune mediteranske obale, u Narbonne točimo gorivo i nešto prije 18h stižemo u Saint-André-de-Sangonis, naselje od 6.000 stanovnika, čijih čak 83% površine zauzimaju poljoprivredna zemljišta.
Dočekuje nas draga gospođa, majka kojoj je kćer napisala na papir upute na engleskom koje nam treba predati. Majka je pomalo uplašena jer ne zna kako će se s nama sporazumijevati. Prilazi nam i pozdravlja nas s Bonjour, na što mi uzvraćamo s najfrancuskijim Bonjour koji smo mogli izvući. Njoj se u sekundi lice ozari, uz širok osmjeh zaključuje da mi govorimo francuski - "Oooooo, vous parlez français!", na što mi još brže panično odgovaramo "No, no, no". Nema veze, napetosti je nestalo, i ona nam polako objašnjava sve na francuskom, mi kimamo, ponešto pitamo, slabo se razumijemo, ali sve na kraju shvaćamo. I dobivamo papir na engleskom. Na papiru piše da parkiramo motore s vanjske strane ograde uz cestu, ali draga gospođa nam daje ključ od dvorišta i kaže da parkiramo u dvorištu.
Dok se mi raspakiravamo počinje kiša. Sada ozbiljno. Ništa od šetnje i razgledavanja Saint-André-de-Sangonisa. Prije velikog pljuska oboje skačemo na BMW i jurimo u najbliži dućan - Lidl. Muž juri, ja navigiram, nismo obukli jakne pa kisnemo. Kupujemo sireve i vina pa ćemo malo degustirati u apartmanu. I piti francusku kavu iz filtera. Vraćamo se u apartman taman na vrijeme, jer pljusak koji je tada krenuo nije stao do jutra. Nema veze, mi smo na toplom i suhom, slušamo bubnjanje kiše i francuske spotove, i zaključujemo - dobro smo mi i došli.
Dan 14, Saint-André-de-Sangonis (Francuska) - Caprie (Italija)
(nedjelja 19.9.2021.)
U 7:40 pakiramo motore dok se vinogradi i polja kupaju pod izlazećim suncem. Nakon kišne noći jutro je sunčano i bistro. Koristimo neurbani okoliš (polja i poljske puteve) da očistimo lanac na Hondi bez da ostavimo masnu fleku pred nečijom kućom.
Krećemo malo prije 9h, dosta kasno za naše navike, nekako kao da pokušavamo što duže ostati na putu. Od Montpelliera prolazimo uz mediteranske lagune i regionalni park prirode Camargue, najpoznatiji kao stanište brojnih ružičastih plamenaca. Ovaj krajolik izgleda zanimljivije na kartama nego u živo, prolazeći kroz njega cijelo smo vrijeme u ravnici, u razini mora, samo ponekad nam se otvori pogled na jezera i močvare.
Stajemo u Arlesu oko 10h , točimo gorivo i doručkujemo kroasane i kavu. Kroz ravničarski krajolik vozimo još oko 1,5h, sastajemo se s rijekom Durance i krećemo u unutrašnjost, prema planinama.
Rijeka Durance izvire u jugozapadnim Alpama na 2.390 metara nad morem i nakon 323 km utječe u Rhônu južno od Avignona. Gospodarski značaj rijeke Durance ne može biti veći - koristi se kao izvor pitke vode, u poljoprivredi za navodnjavanje i u hidroenergetici (brojne brane i akumulacijska jezera), a njena dolina važna je i u prometnom smislu.
Zastajemo na mostu Mirabeau. Ovdje je dolina rijeke Durance prirodno sužena pa se tu nalazi povijesno značajan prijelaz - od prve polovice 13.st. rijeku se prelazilo pomoću splava, a prvi most je izgrađen u 15.st. Različite mostove koji su ovdje građeni i obnavljani uništavala je sama rijeka djelomično ili potpuno 4 puta (1440., 1635., 1843. i 1881.g.). Most je svaki puta obnavljan, a danas ovdje i dalje stoje piloni visećeg mosta izgrađenog 1835. Taj je most uništen u poplavi 1843.g., obnovljen 1845.g., uništen u poplavi 1881.g. i ponovno obnovljen, ponovno srušen u Prvom svjetskom ratu. Novi most izgrađen je 1935.g. s betonskim pilonima odmah pokraj povijesnih, ali je i on srušen u Drugom svjetskom ratu - najprije su ga Saveznici (neuspješno) bombardirali tri dana kako bi usporili povlačenje Nijemaca, na kraju su ga raznijeli pripadnici Francuskog pokreta otpora 1944.g.. Ponovno je izgrađen 1947.g i mirno je postojao do 1987.g., kada je izgrađen novi, trenutni most. Beskorisni piloni danas su svjedok burnih događanja na strateški važnom mjestu.
Iako se pomalo uspinjemo, cijelo vrijeme smo u dolini rijeke Durance, što znači da su i ceste široke, brze i slabo zavojite. Ipak, krajolik je lijep i dan divan vedar, pa uživamo u vožnji, a ponekad zalutamo i na uže lokalne ceste da presiječemo put.
Prolazimo Sisteron, poznat i kao "vrata Provanse" i oko 13:40 stajemo u McDonalds da se nahranimo energijom, kavom i sladoledima. Nastavljamo dalje, dok nam se planine koje sa svih strana okružuju dolinu rijeke Durance polako približavaju. Od Ventavona do Jarjayesa smo dvadesetak kilometara na istoj ruti kojom smo prolazili na putu prema Portugalu pa se veselimo aerodromu Gap i drugim zanimljivostima koje ponovno vidimo. Tada smo prolazili granicom Primorskih i Kotijskih Alpi, a sada odlazimo još malo na sjever, najprije prolazimo granicom Dauphiné i Kotijskih Alpi, a onda zalazimo u srce Kotijskih Alpi (Alpes Cottiennes).
Kratko prolazimo kroz ostatke lokalnog pljuska, dan je i dalje vedar, a vidljivost odlična. U Chorgesu točimo gorivo i oko 15:50 stižemo na vidikovac nad akumulacijskim jezerom Serre-Ponçon (Durance).
Lac de Serre-Ponçon je akumulacijsko jezero, dužine preko 20 km, nastalo 1959.g. izgradnjom brane na rijeci Durance, prvenstveno radi regulacije tokova rijeka Durance i Ubaye koje su čestim poplavama prouzročile velike štete i gubitak ljudskih života. Uz regulaciju, jezero je danas važno za opskrbu 16 hidroelektrana i za navodnjavanje 1.500 km² poljoprivrednih površina.
Stvaranje jezera uzrokovalo je probleme s prometnom infrastrukturom, a osim važnih cestovnih i željezničkih prometnica potopljeno je i nekoliko sela. Jedno od njih, Savines-le-Lac, ponovno je izgrađeno 60-ih godina, sada na obalama novog jezera. Izgrađene su i nova pruga i prometnice, s atraktivnom mostom Pont de Savines, dugim 924 m koji je najvažnija struktura u ovom obnavljanju prometnih kanala. Atraktivno planinsko jezero, nova infrastruktura, obnovljena sela i 300 sunčanih dana godišnje na posljetku su pridonijeli velikom turističkom procvatu ovog kraja, što je i vidljivo u velikom broju izletnika i motorista koje susrećemo.
Nakon jezera i dalje pratimo Durance, čija dolina polako prerasta u kanjon, cesta je i dalje dobra i brza, ali sada više zavojita.
S naše lijeve strane proteže se nacionalni park Écrins s najvišim vrhom Barre des Écrins (4.102 m). Prolazimo kroz pitoreskne gradiće, okružuju nas sve viši i viši vrhovi i planine, Zapadne Alpe nam se otkrivaju u svojem punom sjaju.
Kako se približavamo granici s Italijom prelazimo prijevoj Col de Montgenèvre (1.860 m) i prolazimo između skijališta Via Lattea. Tu se opraštamo i od rijeke Durance, a nakon granice prolazimo kroz Claviere i talijanske skijaške centre. Pratimo glavni prometni pravac za Torino kroz Val di Susa, dolinu rijeke Dora Riparia. I ovdje bi se dalo izgubiti na par dana i istraživati ceste i prijevoje. U ovom dijelu Italije smo prvi puta, i vraćat ćemo se sigurno, bar nam je Italija blizu.
Iako se naše putovanje bliži kraju, sretni smo jer smo ponovno u Italiji, ovdje se osjećamo kao kod kuće, naviknuti na talijanski promet, riposo (popodnevni odmor kada se zatvaraju restorani, kuhinje, muzeji...) i srdačne Talijane koji obožavaju kada pokušavaš pričati talijanski.
Oko 18:30 stižemo u Caprie, gradić od 1.000 stanovnika, 35 km udaljen od Torina, koji se smjestio u maloj zavali s tri strane okružen golim stijenama pogodnima za sportsko penjanje. Rocca Bianca (698 m) se nadvija nad gradić i daje mu poseban dojam. Domaćin nas velikodušno dočekuje i pokazujemo nam gdje da stisnemo motore u dvorište da ne smetaju.
Raspremamo se i odlazimo na večeru. Caprie je mali gradić, i gotovo da i nema restorana, ali ovdje se nalazi pravi mali dragulj - pizzeria la Principersa. Na prvu nam ne izgleda obećavajuće jer, osim što je jedino mjesto za pojest, jedno je od rijetkih mjesta i za popit pa je šank već okupiran lokalnim žednim radnicima. Pitamo ih može li se pojesti, naravno da se može, pitaju nas od kud smo, kažemo od kud smo, dobivamo oduševljene uzvike "bella Croatia", ali se ne snalazimo dovoljno brzo da im objasnimo da je Italia još više bella. Konobarica rasprostire crveni stolnjak i razgovara se s nama iako već zna da ne pričamo baš talijanski. Ali govori polako, jednostavnim vokabularom i sve ju razumijemo. Naručujemo macchiato, ona nas pita jel onaj veliki ili italijanski. Italijanski naravno. Ona se razveseli - točan odgovor, znate dođu nam Amerikanci pa piju one velike šalice kave pune mlijeka... Srdačno ugošćeni naručujemo pizze, pijemo točene pive i baš nam je ugodno i fino.
Na povratku u apartman dočekuje nas osvijetljeno dvorište ukrašeno lampicama.
Večer u Caprie nam je baš ugodna, nije ni čudo da toliko volimo Italiju.
Dan 15, Caprie (Italija) - Belluno (Italija)
(ponedjeljak 20.9.2021.)
Krećemo oko 8h, jutro je hladno pa ne žurimo. Napuštamo mali Caprie i Zapadne Alpe i ulazimo u dolinu rijeke Po. Površina doline je nešto manja od 50.000 km² što znači da zauzima veliki dio sjeverne Italije. Proteže se od Zapadnih Alpi do Jadranskog mora, na sjeveru omeđena Centralnim Alpama, a na jugu Apeninima. Prvih 300 km današnje dionice vozit ćemo tom ravnicom, nakon čega ćemo još jednom zaći u Alpe, ovaj put Istočne, i prenoćiti u podnožju Dolomita.
Obilazimo Torino (kako drugačije nego obilaznicom), tek malo provirujemo u njegove rubne sjeverne četvrti gdje se stapamo s laganom jutarnjom gužvom. U Ciglianu točimo gorivo i sad već željni pravog doručka i kave tražimo gdje ćemo stati. Prolazimo kroz San Germano Vercellese, malen je i privlačan pa želimo ovdje popiti kavu. Skrećemo prema centru, prelazimo preko male tržnice, ali ne nalazimo baš nikakvo mjesto za doručak.
Vozimo dalje i ulazimo u ipak veći Vercelli. Ovdje pronalazimo pašticeriju Bogo Andrea i isprobavamo različita peciva dok srčemo kavu.
Nastavljamo dalje talijanskom ravnicom, s naše lijeve strane, u daljini, prate nas Alpe i zovu nas da im se vratimo. Obilazimo Milano i Bresciu, sad smo već sasvim blizu Lago di Garda pa oko 13:30 stajemo u Mazzanu natočiti gorivo i osvježiti se u malom baru uz lagane sendviče, coca colu i kavu. Iako volimo tu talijansku ravnicu, sada kreće atraktivni dio današnje dionice.
Prolazimo kroz Salò, priljubljujemo se uz obalu jezera Garda i pratimo ju sljedećih 50 km. Lago di Garda je najveće talijansko jezero (370 km²), južni dio jezera proteže se u dolinu rijeke Po, a sjeverni, uži dio, zalazi u Alpe. Uz istočnu obalu jezera prošli smo 2019. g. (muž je tada vozio Hondu CBF 1000, a ja malog Ibru - Yamaha YBR 125), i nije nam se pretjerano svidjela - turistički razvedena, sa čestim prometnim zastojima i mnoštvom kupača i turista koji stalno istrčavaju na cestu. Zato ovaj put želimo istražiti zapadnu obalu.
Iako i ovdje prolazi kroz nekoliko turističkih središta, cesta je uglavnom izolirana od pješačkih napada, prvenstveno zbog strme obale koja nije pogodna za razvoj neprekidnih turističkih naselja, niti za plaže i kupače. Atraktivna je i samim time što prati strmu obalu, prolazi kroz brojne tunele i galerije, ali vjerojatno je u dobroj turističkoj sezoni i ovdje teže prometovati. Kroz nekoliko tunela promet se propušta naizmjenično pa se na semaforima stvaraju kolonice automobila.
Turistički gradići kroz koje prolazimo mali su i atraktivni - Toscolano Maderno, Bogliaco i Gargnano. Između 1921. i 1933.g. ovim putem je prolazio tramvaj koji je povezivao Bresciu s rivijerom Gardesana (La tranvia Brescia-Salò-Gargnano) .
U Gargnanu pažnju nam privlače neobična zdanja koja izgledaju kao ruševine nekih starih objekata, ali istovremeno kao da su redovito održavani. Kad bolje pogledamo, to su neki vrtovi? Kasnije smo ih istražili - to su "limonaie", hrvatski izraz bi bio limunik? :) - terasasti vrtovi za uzgoj limuna, s nizovima stupovima koji služe kao potporanj za drvene okvire kojima se tijekom zime stabla zaštićuju. Na istočnoj obali jezera ovakve građevine nećete pronaći zbog nedovoljne količine sunca, istočna obala je veći dio jutra u sjeni planine Baldo. Zapadna rivijera Garde poznata je i kao Riviera dei limoni (rivijera limuna).
Nakon Gargnana prolazimo kroz još nekoliko tunela i stajemo na malom vidikovcu.
Nakon kratkog odmora vozimo dalje, prolazimo kroz još tunela i galerija, a u Tremosinu kroz posebno atraktivnu kilometar dugu zavojitu galeriju tik uz samo jezero. Ovaj dio obale je posebno lijep.
Uskoro nam se otvara pogled na Limone sul Garda, obalni gradić stisnut između jezera i strmih stjenovitih masiva. I ovdje još postoje terasasti vrtovi za uzgoj limuna, iako limuni nemaju nikakve veze s nazivom grada. Na kraju Limone sul Garda započinje Ciclopista del Garda, oko 2,5 km duga biciklistička (i pješačka) staza, atraktivna i čarobna, izgrađena nad samom liticom. Dok cesta prolazi kroz male tunele, ciklopista ih obilazi, učvršćena s vanjske strane tunela. Ova dionica samo je mali dio projekta Garda by Bike, u sklopu kojega bi do 2026.g. trebala biti dovršena 140 km duga biciklistička ruta oko jezera.
Riva del Garda posljednji je grad na obali, ovdje se opraštamo s Lago di Garda i zalazimo još malo dalje u Alpe. Uskoro se spajamo s cestom koja prati istočnu obalnu jezera i do kraja našeg putovanja prolazimo dionicom koju smo vozili 2019.g. Uspoređujemo današnje stanje s našim sjećanjima, a ja znatiželjno očekujem iskusiti istu dionicu na Hondi u odnosu na malog Ibru.
Do Trenta prolazimo dolinom rijeke Sarca, bogatom vinogradima i nasadima jabuka, koja se proteže između strmih planina Brento (1.545 m) i Bondone (2.180 m). U njoj su se smjestila i manja jezera, Lago di Cavedine, Lago di Toblino i Lago di Santa Massenza, oko kojih također postoje biciklističke staze i drugi rekreacijski sadržaji. Rijeka Sarca potpuno je regulirana i pokreće brojne hidroelektrane.
Prije Trenta uključujemo se na brzu cestu kojom vozimo do Belluna. Moje sjećanje na tu cestu je da je luda, brza i divlja, desna traka je okupirana tegljačima kojima smetaš ako se ubaciš između njih, a u lijevoj moraš jurit kao da sutra ne postoji. Pa... to i je tako kad si na motoreku od 125 ccm kojem je maksimalna brzina jedva 100 km/h, i to ako ideš niz brdo i s vjetrom u leđa. Danas je osjećaj sasvim drugačiji, danas stignem i razgledavati krajolik :)
Od Trenta do Belluna, između rijeka Adige i Piave, pruža se Valsugana, dolina rijeke Brenta, koja s juga omeđuje Dolomite. Najviši vrh Dolomita je Punta Penia (3.348 m) u planinskoj skupini Marmolada, poznatoj i kao la Regina delle Dolomiti (kraljica Dolomita).
U Primolanu se odvajamo od glavnog pravca i nakon nekoliko tunela izlazimo u novu dolinu, prolazimo Feltre i sastajemo se s rijekom Piave. Piave izvire u Karnijskim Alpama i nakon 220 km se ulijeva u Jadransko more u Cortellazzu, istočno od Venecije. Kao i mnoge druge rijeke, iskorištava se za dobivanje hidroenergije te je regulirana s nekoliko važnih brana. Bitka kraj Piave bila je odlučujuća bitka Prvog svjetskog rata na talijanskom teritoriju, zato se naziva Fiume Sacro alla Patria (sveta rijeka domovine).
Sada smo već blizu našeg današnjeg cilja, grada Belluno, smještenog na ušću rijeke Ardo u Piave. Područje sjeverno od gradova Feltre i Belluno zaštićeno je kao nacionalni park Dolomiti Bellunesi.
U apartman stižemo malo prije 19h i odlazimo do centra u potragu za večerom. Belluno je grad sa 36.000 stanovnika, ali nama se čini da su svi napustili grad. Većina kafića i restorana je zatvorena, susrećemo tek nekoliko ljudi.
Pronalazimo jedan (jedini) restoran koji radi, La Trappola i naručujemo talijanske fetuccine funghi e speck i fetuccini salmone, pijemo prosecco i tužno zaključujemo da do doma imamo još samo 410 km.
Naručujemo još i desert, a restoran se puni tako da više ni nema slobodnih mjesta. Dobro smo mi i došli.
Dan 16, Belluno (Italija) - Zagreb
(utorak 21.9.2021.)
Spremni smo već oko 7:20, ali danas je jedino jutro u kojem imamo doručak u sklopu smještaja, a doručak je tek od 8. Zato još malo prepakiravamo stvari i nosimo prvu turu na motore. Danas uopće nije bitno gdje ćemo što spakirati, danas stižemo doma. Noćas je padala kiša je i planinski vrhovi nam se još uvijek skrivaju u oblacima, možda dok mi krenemo se malo i razvedri.
Točno u 8:00 sjedamo za stol, a čovjek koji priprema doručak nas blijedo gleda pospanim okama i pita se zašto još ne spavamo.
U 8:40 smo već na motorima i započinje posljednjih 400 km našeg putovanja.
U Ponte Nelle Alpi točimo gorivo i vozimo neko vrijeme prema sjeveru, dolinom rijeke Piave. Dolina čini istočnu granicu Dolomita pa se sada s naše lijeve strane izdižu Dolomiti, a s naše desne strane Dolomiti Friulane (pripadaju Karnijskim Predalpama), čiji je najviši vrh Cima dei Preti (2.703 m).
U gradu Longarone desno se odvaja cesta za Erto i Cimolais, prijevoj di Sant'Osvaldo (827 m), gdje nakon prvog uspona serpentinama i tunelima postoji memorijalni vidikovac nad branom Vajont. Danas nismo ponovno svratili do brane (obišli smo ju 2019.g.), ali je vrijedna spomena i skretanja s puta, a sam prijevoj ćemo istražiti u nekom sljedećem vrludanju ovim krajem.
Brana Vajont (La diga del Vajont) je među najvišim branama u svijetu (262 m), ali nije proizvela niti jedan kilovat energije. Dovršena je 1960.g. i iako je već pri prvom probnom punjenju jezera došlo do klizanja i pomaka tla, tvrtka koja je gradila branu ignorirala je rezultate istraživanja i mišljenja stručnjaka i nastavila s radovima.
U noći 9. listopada 1963. u 22:39 dio planinskog masiva kliznuo je u akumulacijsko jezero. Brana nije popustila, stoji i dan danas gotovo neoštećena. Ali posljedice su bile katastrofalne. 50 milijuna kubičnih metara vode prelilo se preko brane i poplavilo dolinu rijeke Piave. Uništeni su grad Longarone i mnoga sela, smrtno je stradalo 2.000 stanovnika. Cijeli događaj trajao je 7 minuta. Poplavljeno je područje rijeke Piave 11km nizvodno od Longarone, a značajna količina vode prelila se i uzvodno od brane i tamo također oštetila nekoliko sela.
Danas je brana djelomično otvorena za javnost uz pratnju vodiča pa ako se nađete u ovom dijelu Italije svakako ju obiđite. Puno toga može ispričati o odnosu čovjeka i prirode.
Prisjetivši se još jednom ovih događaja vozimo dalje uz Piave, kroz Castellavazzo i manja naselja koja su se stisnula u uskoj dolini.
Nakon Lozzo di Cadore skrećemo s prometnog pravca koji vodi u Južni Tirol, najsjeverniju pokrajinu Italije, i uspinjemo se preko prijevoja Mauria (Passo della Mauria). Prijevoj Mauria predstavlja granicu između Karnijskih Alpi (najviši vrh Monte Coglians, 2.780 m) na sjeveru i Dolomiti Friulane na jugu.
Prijevoj Mauria (1.298 m) je jedan od užih cestovnih prijevoja, ali je slabije prometan. Ipak, treba biti oprezan jer njime prođe i pokoji tegljač koji se u oštrim zavojima ne može zadržati unutar svoje trake. Uglavnom je šumovit pa je cesta u hladu još slinava, vrhovi planina povremeno provire kroz krošnje, a često se pojave i male doline koje cesta presijeca. U jednoj od takvih manjih dolina stajemo kratko odmoriti i popiti kavu, u restoranu Monte Jòf.
Blizu samog prijevoja izvire rijeka Tagliamento koju cesta prati, ali se vješto skriva od pogleda. Tagliamento je posljednja netaknuta alpska rijeka, bez ikakvih intervencija čovjeka, zahvaljujući čemu njezina neregulirana poplavna ravnica skriva brojna posebna staništa i preko 600 riječnih otoka.
Pogled na rijeku pruža nam se tek malo prije Tolmezza, gdje najprije prelazimo njene pritoke Degano i But, zatim dva puta sam Tagliamento, i na kraju rijeku Fella. Ovdje se odvajamo od Tagliamenta, on odlazi na jug, prema Jadranskom moru (nakon ukupno 178 km toka ulijeva se u Venecijanski zaljev između laguna Marano i Caorle), a mi nastavljamo prema istoku.
Pratimo rijeku Fella do Valbrune gdje nastaje spajanjem nekoliko manjih tokova, a tu još jednom stajemo, ovaj puta na ručak, oko 13:20. I posljednju talijansku kavu na ovom putovanju.
Ovo je značajan prometni pravac na tromeđi Italija-Austrija-Slovenija i svi konobari govore i njemački i talijanski i engleski. Naša konobarica nam se najprije obraća na njemačkom, pa shvaća da mora s nama na engleskom, a u trenutku kada smo zatražili račun čuje da razgovaramo na hrvatskom pa se u sekundi prebacuje na slovenski. Plačilo na kasi, miza sto pet prosim.
Sada smo 240 km od kuće, i 15 km od slovenske granice. Tih zadnjih 15 kilometara tražimo i proučavamo Mangart (2.679 m, Julijske Alpe, četvrti najviši vrh Slovenije). S druge strane, pod samim vrhom na Mangartskom sedlu, na najvišoj asfaltiranoj cesti u Sloveniji (2.072 m), bili smo 2020.g. s Hondom CBF 1000 i Yamahom MT-03 (video).
Pomalo tužno se opraštamo od Italije i ulazimo u Sloveniju.
U Kranjskoj Gori smo za čas, a od Kranjske Gore prema doma cestom koju znamo na pamet i inače volimo. Danas nam i nije nešto posebno draga.
Kod Ljubljane točimo gorivo, a oko 18h stajemo u Radeče na večeru. Ne zato što smo gladni nego zato što nam se ne ide doma.
U 19:40 ulazimo u garažu i završavamo ovo odlično putovanje...
Na kraju puta
Kako smo planirali, tako smo i izvezli. Bez kvarova, bez neplaniranih obilazaka, bez većih neočekivanih zastoja i zatvorenih dionica. Jedino što smo promijenili u odnosu na planiranu rutu je onaj portugalski krš (park prirode Serras de Aire e Candeeiros), njega smo preskočili zbog dugotrajne kiše koja nam je skratila dan. I na prijevoju Maddalena (Italija-Francuska) smo čekali sat i pol da nam se otvori cesta zbog čega smo kasno stigli u apartman. S obzirom na dužinu putovanja i udaljenost imali smo puno sreće s vremenskim i prometnim uvjetima.
Planirana, procijenjena ruta iznosila je 8.186 km, a stvarna kilometraža prema gps aplikaciji za praćenje (Yamaha MyRide) na kraju putovanja iznosi 8.282 km. Malo krivih skretanja (ili neskretanja), malo ciljanih odlazaka sa zacrtane rute, jedna preskočena dionica i opet smo tu negdje. Prema istoj aplikaciji u vožnji smo proveli 113 sati, prosječno 7 h dnevno (16 dana). Potrošili smo ukupno 800 l goriva.
Do prvog ulaska u Portugal prošli smo 2.626 km. Veselili smo se talijanskim ravnicama Venecijanskog zaljeva i doline rijeke Po, uspinjali se preko vinorodnih brežuljaka regije Piemonte, u Francusku ušli preko prijevoja Maddalena, vozili granicom Primorskih i Kotijskih Alpi (Zapadne Alpe), istraživali Provansu i zapadnu francusku obalu Mediterana (zapadno od rijeke Rhône, za razliku od istočne, Azurne obale), dotaknuli Pireneje, bili očarani poljoprivredno razvijenim sjevernim krajevima Španjolske i žutim krajolikom, još se jednom navirili u Pireneje prateći rijeku Gállego, otkrili grad Burgos i krajolike u kojima je sniman The Good, the Bad and the Ugly (obilazak točnih lokacija snimanja ostavljamo za neki budući povratak u Španjolsku).
U istraživanju Portugala provezli smo 2.330 km. Igrali se u kanjonu i na branama rijeke Douro, ulazili u Španjolsku gdje god nam je bilo zanimljivo, presjekli vinorodnu dolinu rijeke Douro najpoznatiju po proizvodnji vina porto, istraživali rudarski gradić Torre de Moncorvo, utapali se u toplini planine Serra da Estrela i čudili se "jajima", družili se s rijekama Zêzere i Tejo, plovili plutonosnim i rižonosnim ravnicama okruga Portalegre, Évora i Santarém, upoznali mali gradić Arraiolos, istraživali planinu Serra de São Mamede, servisirali motore u Lisabonu i lutali njegovim stambenim i poslovnim, turistički nepopularnim četvrtima, stali na najzapadniju točku kontinentalne Europe - Cabo da Roca, pratili portugalsku rivijeru Costa do Estoril, posjetili čarobni Peniche - najzapadniji grad kontinentalne Europe i njegove plaže i pješčane dine, iskusili utjecaj oceana na vremenske prilike, razgledali Évoru kroz guste kapi kiše, zavirili u park prirode Vale do Guadiana, istraživali jugozapadnu obalu Portugala, stali na krajnju jugozapadnu točku kontinentalne Europe - Cabo de São Vicente, prošli kroz najveću turističku regiju Portugala - južnu obalu Algarvea i samo malo iskusili bogati noćni život Albufeire.
Od zadnjeg izlaska iz Portugala do doma prošli smo 3.326 km. Otkrivali smo čarolije Andaluzije, družili se s moćnim Betijskim Kordiljerima, pratili rivijere Costa de la Luz i Costa del Sol, stali sasvim blizu najjužnije točke kontinentalne Europe - Punta de Tarifa (Las Palomas), gotovo dodirnuli Afriku i Maroko preko Gibraltarskog tjesnaca, stajali na granici Atlantskog oceana i Sredozemnog mora, otkrili Torre del Mar, razigrano ludili španjolskim autocestama, pratili obalu Balearskog mora, još malo otkrivali Pireneje sa španjolske i s francuske strane, vratili se na zapadnu francusku obalu Mediterana i u Zapadne Alpe, vozili uz čarobno alpsko jezero Serre-Ponçon, ispali iz Zapadnih Alpi natrag u dolinu rijeke Po, pratili strmu zapadnu obalu najvećeg talijanskog jezera Lago di Garda, istraživali Istočne Alpe, mazili se s Dolomitima, pratili rijeke Piave, Tagliamento i Fella koje su nas dovele do Julijskih Alpi i Slovenije, i na kraju rijeku Savu koja nas je dovela do Zagreba.
U Španjolsku ćemo se sigurno vraćati, i u Burgos i u Malagu, Pireneje i Betijske Kordiljere, a Galiciju još nismo ni vidjeli. Od Francuske smo prošli samo mali mediteranski dio, a ona je prostrana, veća od Španjolske i čeka nas širom otvorenih vrata. A Italija je već dugo naša, tu se osjećamo kao kod kuće, tu se uvijek vraćamo, a većinu Italije još nismo ni istražili.
Ipak, najviše nas je oduševila Španjolska. Trebali smo samo projuriti kroz nju jer stoji između nas i Portugala, a na kraju nas je očarala i oborila s nogu. A Portugal? I u Portugal ćemo se vratiti, pogotovo u sjeverne brdovite krajeve, oko Porta i na granicu s Galicijom. U motorističkom smislu sjeverni dio Portugala je atraktivniji, zanimljiviji. Ali sada nas čekaju neka druga istraživanja, neke druge zemlje i novi krajolici...
Comments