Put u Portugal - prvi dio
- Easy Rideress
- Oct 14, 2021
- 22 min read
Updated: Oct 27, 2021
Od ideje do portugalske granice.
Sadržaj:
Odluka
Ove godine imamo velike planove za godišnji odmor. Općenito imamo velike planove, a možemo ostvariti uglavnom jedan godišnje. I to ako nas ne privežu pandemije, promjene poslova i slične nepogode.
Prvi zacrtani plan, prva želja, su Poljska i Baltičko more, tamo negdje recimo Gdansk. Put u jednom smjeru, bez nekih vrludanja je otprilike 1.250 km. Sasvim fino. Vraćali se ne bi istim putem, nego malo tamo kroz Njemačku, pa malo razgledavanja, sve u svemu plan je oko 3.000 km ukupno, onako u grubo za sada.
A onda je došlo vrijeme da odlučimo o točnim datumima. E to je malo škakljivo jer moraš najaviti godišnji dovoljno rano, a moraš biti što sigurniji u prognozu vremena. A prognoza za rujan gore na sjeveru nije baš ugodna za vožnju motorom. Jutra oko 7-9°C (a mi volimo kretati rano), preko dana tako, do 20°C, i dosta kiše. Paaa... možda da ostavimo taj sjever za neko proljeće, svibanj-lipanj? Ok, dogovoreno. A gdje onda idemo?
Opet gledamo prognoze, gledamo trajanje dnevne svjetlosti, gledamo naše velike planove, gledamo na jug - i nakon finalne borbe između Crnog mora i Portugala pobjeđuje Portugal.
Nema veze što su Španjolska i Portugal tamno crveni na Covid karti. Nema veze ni udaljenost koju smo shvatili tek kad smo počeli s ozbiljnim planiranjima. Naime, do Crnog mora je oko 1.200 km u jednom smjeru, a do Lisabona bliže 3.000 km. Samo za usporedbu, do Moskve je 2.300 km, do Nordkappa 3.700 km. Mi smo odluku donijeli i nema te sile koja će nas sada obeshrabriti.
Ove jeseni osvajamo Lisabon. A kad smo već tu, i Gibraltarski prolaz.
Planiranje puta
Datume smo dogovorili. Sad možemo dalje.
Prva faza: Planiranje rute po danima
Biramo nama zanimljive rute jednostavnim metodama:
- izbjegavanje ravničarskih predjela i bijeg u planine koliko god je to moguće
- tražimo nacionalne parkove i parkove prirode, prijevoje, krivine i lijepe krajolike
- izbjegavamo makadam, prvenstveno zbog udaljenosti koje motori moraju prevaliti u kratkom vremenu
- izbjegavanje cestarina, osim kroz Sloveniju
Glavni alat nam je google maps i njegov street view.
Razmišljali smo da izvozimo cijeli Portugal, ali velik je, baš je velik. Odustajemo od te ideje. Dalje razmišljamo da se zadržimo samo na jugu, ali jug nam nije zanimljiv. Gomila plaža i malo planina, to nije za nas. Na kraju odlučujemo fokusirati se na središnji dio zemlje, s izletima na zapad i Atlantski ocean, na istok i granicu sa Španjolskom, a onda kad krenemo prema doma proći ćemo krajnji jug Portugala, a u Španjolskoj ćemo se naviriti preko Gibraltarskih vrata i mahnuti Africi.
Kombiniramo dnevne dionice. Čiste vožnje u danu možemo odraditi oko 8h bez problema, tamo gdje treba malo stisnuti i 10h, ali tamo gdje želimo više zastajati, razgledavati i slikati ciljamo 6-7 sati vožnje u danu.
Kao rezultat prve faze imamo okvirne lokacije gdje ćemo tražiti smještaj. Do Portugala i od Portugala smo na proputovanju pa se nigdje nećemo zadržati dulje od jedne noći, a u Portugalu ćemo se zadržati na jednoj lokaciji 4-5 dana. I taj smještaj mora imati vešmašinu tako da na otprilike pola puta operemo veš, i time malo smanjimo količinu potrebne prtljage.
Druga faza: Traženje smještaja
Smještaj smo navikli rješavati putem airbnb-a, a kada nismo zadovoljni s ponudom gledamo i booking - i to nam je na kraju uvijek bilo dovoljno. Tako i ovaj put. Tražimo smještaje noć po noć, unutar nekih zadanih lokacija koje smo zaokružili u prvoj fazi, unutar nekog optimalnog cjenovnog ranga.
Treća faza: Finaliziranje rute, priprema gpx trackova za navigaciju
Kada smo bukirali smještaje više nema puno filozofije. Korigiramo dnevne rute od smještaja do smještaja, zadržavajući glavne pravce definirane u prvoj fazi i bilježimo kilometre i očekivano vrijeme vožnje za svaki dan.
Svaku dnevnu rutu spremamo kao gpx trag. Svakog jutra učitat ćemo gpx za tadašnji dan i nekih većih gubljenja ne bi trebalo biti.
Još nam preostaje proučiti atrakcije i lokacije koje ćemo obići, da znamo kroz što prolazimo i da nam nešto zanimljivo ne promakne.
Servis motora:
Oba motora imaju servisni interval taman negdje kad stignemo u Portugal, a do doma nas čeka još 4.500 km pa nećemo riskirati, nego dogovaramo servis u Lisabonu.
Mjesec dana prije datuma koji smo odabrali za servis šaljemo upite u ovlaštene servise. I Wingmotor Honda i Caetano Baviera BMW već nakon par sati šalju potvrdu da su servisi zakazani za 13.9., Honda u 8h, BMW u 8:30. Morat ćemo jako rano krenuti, od mjesta gdje spavamo do Lisabona ima 150 km :)
Prtljaga:
Honda je u tijeku priprema dobila bočne torbe da pomogne BMW-u, i da dobijemo više prostora za pakiranje. Nabava željenih kofera bila je projekt sam za sebe - zbog malih zaliha, slabe dobavljivosti i trajanja cijele te procedure. Na kraju smo se zadovoljili Shad torbama.
Radimo popis što sve trebamo nositi, osvježavamo opremu u Louisu i uzbuđeno čekamo trenutak polaska - ponedjeljak poslije posla.
Vikend koristimo za pakiranje i finalne pripreme. Stvari pakiramo po danima tako da ne moramo svaki dan rastavljati sve kofere i torbe, jedino se mučimo zapamtiti u koji kofer smo što spremili.
Takvi nestrpljivi, spakirani smo već u nedjelju prije 15h. Zato sjedamo na napakirane motore, da isprobamo torbe i gurtne, i odlazimo u Brežice na bankomat po eure, kupiti vinjete i natočiti gorivo.
Generalna proba prolazi bez problema, sada smo zaista spremni. Još jedino treba izdržati noć i jedan radni dan...
Dan 1, Zagreb - Cormons (Italija)
(ponedjeljak 6.9.2021.)
U 16:50 zatvaramo garažu i krećemo. Dan je sunčan i topao. Ludi, uzbuđeni, razigrani i ipak malo oprezni. Ja kao ja, prvih par dana putovanja u glavi vrtim filmove što sve može poći po zlu i prekinuti naše putovanje prije nego uopće stignemo do Portugala. Sva sreća da i ja vozim pa mi cesta i promet okupiraju misli. I Honda <3
Obilaznicom do čvora Bobovica i Samobora, bez jednog automobila ispred nas prelazimo malu Breganu i dižemo se na slovensku autocestu. Ja prvi put vozim po njoj i oduševljava me koliko je upeglana i ugodna. Već ptice na grani znaju da ne volim autoceste, ali danas uživam.
U 18:40 stajemo na benzinsku kod Postojne natočiti gorivo i popiti kavu, ali kafić ne radi, a i nije neka ugodna okolina pa preskačemo kavu. Pijemo vodu iz kofera i idemo dalje.
Približavamo se talijanskoj granici očekujući da će nas netko zaustaviti, pitati za potvrde i obrasce - za ulazak u Italiju bilo kojim putem ili prijevoznim sredstvom potrebno je ispuniti obrazac za lociranje putnika, upisati kada planiraš ući i na kojem graničnom prijelazu. Štreberi kakvi jesmo, sve smo to uredno ispunili, isprintali, pripremili. Na granici nema nikoga. Napušteni ostaci punktova s početka pandemije, malo radova na cesti i slobodan prolaz. Pa dobro. Još bolje. Samo neka tako ostane.
Nakon granice napuštamo autocestu, prelazimo Soču (u Italiji Isonzo), prolazimo kroz mala naselja talijanske regije Friuli-Venezia Giulia i u 19:45 stižemo pred apartman. Smještamo se, raspakiravamo se i odlazimo u šetnju Cormonsom.
Cormons je mali grad sa 7.100 stanovnika, povijesno važan zbog svog prometnog položaja između Udina, Gorice i Trsta, i željezničke pruge prema Beču, i posljedično gospodarski razvijen. Pitom, miran, i zrihtan.
Nakon još malo večernjeg guštanja i šetnje vraćamo se u apartman i zadovoljno zaključujemo dan. To je to, pa mi putujemo u Portugal! :)
U 22h tonemo u san, treba se i naspavati i rano ustati. Sljedeća dva dana su nam vremenski najzahtjevnija - čeka nas oko 10h vožnje.
Dan 2, Cormons (Italija) - Boves (Italija)
(utorak 7.9.2021.)
Budimo se između 5h i 6h (kako tko :)), spremamo se, doručkujemo, pakiramo motore i u 6:40 krećemo. Taman se razdanilo.
Prolazimo još jednom kroz centar da malo razgledamo grad pod dnevnim svjetlom i nastavljamo svoje putovanje.
Prelazimo rijeke Tagliamento i Piave, s kojima ćemo se u gornjem toku družiti ponovno na povratku, kod Venecije se na obilaznici krivo odvajamo, ali se brzo vraćamo na pravi put, spuštamo se na jug do Chioggie, i dalje vozimo prema zapadu.
U 9:50 stajemo na Repsolu (Candiana), točimo gorivo, još jednom doručkujemo i pijemo kavu.
Današnja dionica prolazi industrijski i poljoprivredno najrazvijenijim ravničarskim predjelima Italije, najprije uz močvare i lagune Venecijanskog zaljeva, a zatim dolinom rijeke Po. Na kraju dana se približavamo Zapadnim Alpama, u koje ćemo sutra zaći.
U motorističkom smislu taj dio Italije i nije nešto zanimljiv, ali nama je drag. Već smo nekoliko puta ovuda prošli pa se prisjećamo prijašnjih dogodovština i susreta. Zastajemo na nekoliko lokacija malo razgledati i poslikati zanimljivosti.
Montagnana nas zaustavlja srednjovjekovnim zidinama koje se protežu duž cijelog grada, a Mantova vizurom grada koja se nadvija nad rijekom Minicio, odnosno umjetnim jezerima izgrađenima kao obrambeni sustav grada.
Uživamo u talijanskom stilu vožnje. Prva dva-tri kratka izleta u Italiji bili smo izbezumljeni, ali kad naučiš pravila i kad shvatiš da talijanski vozači prate apsolutno sve što se oko njih događa, znaš da ta naizgled luda vožnja i nije opasna.
Ceste su široke, i prestizanje se neometano odvija, čak i kada nailazi promet iz suprotnog smjera. Obje strane se stisnu uz svoj desni rub, i onaj koji prestiže prolazi bez problema. Kružni tokovi su veliki, bez neravnina i kolotraga, i uglavnom s dvije prometne trake, a promet protočan i brz. Od svakog sudionika prometa se očekuje da ide. Samo idi, uključi se. Ulazak sa sporedne ceste na brzu prometnu glavnu cestu ne predstavlja nikakav problem - ako i nisi siguran da stigneš prije nadolazećeg automobila, samo se stisneš uz desni rub i svi prolaze.
Jedino ima puno kamiona. Jako puno. Tegljača. Nije ih problem prestići, ali nećeš se dugo voziti bez nekog kamiona ispred.
Niti jednom nisam imala osjećaj da me netko ugrozio, bio nepažljiv oko moja dva kotača ili me izgurao iz moje putanje zakonom jačeg. Kad se približavaš sporijem vozilu, odmah se miče desno da možeš proći. Isto se očekuje i od tebe kad se tebi netko približi. I nema beskonačne vožnje na guzici. Ili prestigneš odmah i ideš dalje, ili držiš rastojanje.
Jedino nije baš običaj stati pješacima na zebri i ako zaboraviš gdje si i staneš, uvodiš nered u općeprihvaćeni poredak. Ali nitko ti neće trubiti. Stat će iako nisu očekivali to naglo kočenje.
Trubi se samo na pozdrav. Ili na uskim cestama u oštrim nepreglednim zavojima, da upozoriš na svoju prisutnost.
I jedna stvar koju sam osvijestila tek pred kraj današnjeg dana - lijevi žmigavac u kružnom toku. Desni žmigavac uopće nije bitan. Neki vozači ga koriste, pogotovo kad izlaze odmah na prvi izlaz pa je onaj koji ulazi siguran da može ući. Ali jedino je bitan taj lijevi žmigavac - ako nastavljaš kretanje kružnim tokom svima oko sebe to jasno daješ do znanja. Isto vrijedi i za Francusku, Španjolsku i Portugal. I znatno povećava protočnost kružnih tokova, jer onaj koji prilazi kružnom toku odmah zna treba li pustiti gas ili dodati gas da uđe dok može. Nema vječitog zaustavljanja.
U 14:30 odmaramo uz kavu i colu u Cremoni. Stajemo ovdje jer nam je teta mahala na pozdrav dok smo razgledavali gdje bismo mogli odmoriti. Kava je fina, u Italiji je kava uvijek fina. Due caffè macchiato, per favore.
U Tortoni točimo gorivo oko 16:30, sad nam je već pomalo i dosta te nepregledne ravnice. Sva sreća da je promet tako živahan pa si stalno u nekim događanjima.
Nakon Albe zalazimo među vinorodne brežuljke regije Piemonte, s nekoliko serpentina se penjemo nad gradiće Muscatel i Barolo (gdje se proizvode istoimena vina) i uživamo u pogledima na nepregledne nasade vinove loze.
Stajemo u San Gratu u potrazi za večerom, Pizzeria Pub Gothic, ali kuhinja još ne radi pa možemo samo popiti kavu. Nakon kratkog predaha nastavljamo prema današnjem cilju bez stajanja i u Boves stižemo oko 19:45.
Prijava u apartman prolazi dosta glatko s obzirom na to da naša domaćica ne zna riječ engleskog, a mi baš i ne pričamo talijanski. Ona priča polako, mi vičemo "si, si" i nekako se sve uspijevamo dogovoriti.
Odlazimo na večeru u grad. Boves je gradić od oko 9.000 stanovnika, smješten u podnožju masiva Bisalta (2.231 m) i Bric Costa Rossa (2.403 m), Ligurske Alpe, blizu granice s Francuskom, i ne tako daleko (100 km) od Azurne obale. Ligurske Alpe su dio Primorskih Alpi (Alpi Marittime), koje su pak dio Zapadnih Alpi.
Za večeru biramo pizzeriju Il Vicoletto di Massano Luca, naručujemo dvije pizze i dvije pive. Pizza koju sam odabrala zove se crudo e rucola i ima dva glavna sastojka - pršut i rikolu. Nakon što su pizze već gotove, konobarica donosi pizzu koju je muž naručio, a meni govori "salad is finish". Treba mi malo duže da shvatim da su ostali bez rikole, pa želim naručiti drugu pizzu. Na što dobivam odgovor "pizza is finish". Nudi mi drugu salatu, meni se ne da natezati jer smo gladni i umorni, pa pristajem očekujući papriku ili takvo neko povrće koje se inače stavlja na pizze. Dobivam glavicu zelene salate natrpanu na pršut. Duša me boli. Ali glad ne pita.
Još malo obilazimo grad, popravljamo večeru talijanskim sladoledom i u 22:15 smo spremni za spavanje.
Dan 3, Boves (Italija) - Le Boulou (Francuska)
(srijeda 8.9.2021.)
I danas smo spremni u isto vrijeme, krećemo oko 6:50.
Točimo gorivo brzo nakon polaska, u uspavanom gradiću Borgo San Dalmazzo, dok nam u retrovizorima bliješti izlazeće sunce.
Ovdje počinju Zapadne Alpe. Ovu dionicu smo odabrali jer smo Azurnu obalu prošli 2016.g. na Teneri. Tada nam je finalna destinacija bio Saint-Tropez i sjećam se da smo gledali koliko smo blizu Španjolske. Ne mogu reći da smo slutili da ćemo se ovuda ponovno muvati, a evo nas, i idemo još puno dalje.
A i nakon jučerašnje skoro cjelodnevne vožnje kroz ravnice želimo malo planina, prijevoja i serpentina.
Ulazimo u dolinu rijeke Stura di Demonte, koja razdvaja Primorske Alpe (Alpi Marittime) i Kotijske Alpe (Alpi Cozie). Iznad nas se uzdižu najrazličitiji vrhovi i planinski masivi, prolazimo kroz male alpske gradove toliko uske da se promet ponegdje propušta naizmjenično, prolazimo kroz nekoliko tunela...
Brzo počinje naš ranojutarnji uspon preko prijevoja Maddalena (1.996 m), prometa gotovo uopće nema, dva-tri automobila i nekoliko tegljača. Hladno nam je, obavijaju nas oblaci i ne daju suncu da nas zagrije. U 8:07 stajemo uz cestu kod slapa di Argentera i oblačimo još jedan sloj.
Nastavljamo uspon lijepim serpentinama.
Prije prijevoja prolazimo uz malo alpsko jezero Lago della Maddalena, gdje izvire Stura di Demonte. Granica Italije i Francuske prolazi samim prijevojem. Granični prijelaz je jasno označen, ali ni ovdje nema nikoga. Nekoliko napuštenih objekata, pokoji parkirani kamion i to je sve.
Spuštajući se prolazimo kroz dva manja naselja, a onda nailazimo na malu barikadu. Cesta je zatvorena. Ispred barikade parkiran je poljski kamper, i Poljak izlazi da nas obavijesti da je cesta zatvorena zbog radova. Zatvara se samo srijedom i četvrtkom u 9h i ostaje zatvorena do 10:30. Sat i pol. Danas je srijeda. Sada je 9:10.
Okrećemo se i vraćamo u naselja kroz koja smo prošli, barem onda da iskoristimo to vrijeme da popijemo kavu i doručkujemo. Ništa ne radi. Možda zbog COVID-a, možda jer je radni dan, ali svi inače turistički lokali danas su zatvoreni. A ništa, vraćamo se na barikadu. U međuvremenu je stigao i jedan tegljač i stao iza kampera, a mi stajemo iza tegljača. Ionako ćemo kad otvore cestu šmugnuti ispred svih njih. Malo smo zabrinuti jer nam to remeti plan i očekivano vrijeme dolaska u apartman, ali sliježemo ramenima i čekamo.
Idemo iskoristiti vrijeme. U tom trenutku iza nas parkira još jedan motor pa sad mi njemu prenosimo informaciju o radovima. Upuštamo se u ugodan razgovor. Živi u Švicarskoj, inače je iz Njemačke, vozi Triumpha, kampira gdje stigne i planinari. Na motor je nakrcao šator, planinarske čizme i više od toga mu ne treba. Bio je u Hrvatskoj s obitelji, u Zadru i u Rovinju. Pričamo o Jadranskoj magistrali i kako ju mora provesti motorom. Čudi se našoj priči kako često zna biti zatvorena za motore zbog bure. Teško mu je shvatiti jačinu tog vjetra.
Polako se i sunce probija kroz oblake. Vadimo doručak iz kofera, neki tost i rižine krekere, pa malo zavaravamo glad. Naš novi prijatelj nas gleda pa vadi svoj doručak. Podmazujemo lanac na Hondi. Naš novi prijatelj nas gleda pa podmazuje lanac na Triumphu. Peremo vizire, pregledavamo gume, računamo da će vrijeme prije proći. Gledamo na sat. Prošlo je 20 minuta.
Sad se natječemo tko će duže izdržati bez da pogleda na sat. Tu smo, na cesti smo, u Alpama smo, dajte nam da se vozimo!
Iza nas se skupilo još motora, pokoji automobil i nekoliko tegljača. Kamiondžije kuhaju kave u svojim kabinama, malo nedostaje da ih zamolim da i meni skuhaju jednu. Vjerojatno i bi da sam ih pitala.
U 10:20 se spremam, oblačim kacigu i rukavice i čekam k'o zapeta puška. Točno u 10:30 jedan od radnika pomiče blokove i propušta promet. Nitko od motorista to nije očekivao, oni su svi još raskopčani, otvorenih kofera. Uključujući i mog muža. Ja ne čekam! Kamper i ja krećemo odmah, za nama prvi tegljač, a ovi iza nek' se bore. Ionako će me brzo svi prestići :)
Iz suprotnog smjera dolazi još motora, i cesta već liči na pravi aktivni atraktivni prijevoj. Spuštamo se u gradić Jausiers (1.250 m) gdje sve živahno i puno motora. Sada smo u ledenjačkoj dolini Vallée de l'Ubaye, kojom pratimo rijeku Ubaye do akumulacijskog jezera Serre-Ponçon, još uvijek vozeći granicom Primorskih i Kotijskih Alpi. Odlična motoristička dionica!
Oko 10:50 zastajemo na vidikovcu nad jezerom Serre-Ponçon, odnosno nad rukavcem kojim pritječe rijeka Ubaye. Jezero je nastalo 1959.g. izgradnjom brane na rijeci Durance.
Spuštamo se do jezera, prelazimo preko manje od dvije brane i nakon jezera još neko vrijeme brzom prometnom cestom pratimo rijeku Durance, dok nam se Provansa polako otkriva. Okružuju nas nasadi jabuka (bar mi mislimo da su to jabuke), u mnogima je u tijeku berba. U Tallardu prolazimo kraj malog aerodroma Gap nad kojim se spušta desetak padobranaca, a pokraj nas slijeće laki avion. S rijekom Durance više ćemo se družiti na povratku.
Uskoro se odvajamo za Ventavon, a onda odlazimo od svih glavnih pravaca i vozimo lokalnom uskom cestom najprije kroz polja, a zatim se uspinjemo kroz šumu gdje ulazimo u regionalni park prirode Baronnies Provençales preko malog uskog prijevoja Col De Faye (922 m).
Još se neko vrijeme vozimo uskom cestom kroz polja i među svim tim planinama, i stižemo u atraktivan gradić Serres, stisnut na klisuri iznad rijeke La Buëch.
Između Serresa i Montclusa prolazimo kroz oštar kanjon, koji se nakon Montclusa postepeno otvara u zelene prostrane ravnice Provanse. Ovo je isto odlična dionica za ugodnu brzu vožnju dobrim zavojima, a krajolik očaravajući.
Oko 12:30 stajemo u gradiću Rosans, u restoranu La Boule d'Or. Terasa je mala i samo jedan mali stol je slobodan pa čekamo konobaricu prije nego sjednemo. Ne zna engleski, mi francuski znamo manje nego talijanski, ali gestikulacijama se sve dogovaramo. Pour manger? Oui.
Sjedamo za stol i imamo dobar osjećaj jer konobarica neodoljivo podsjeća na tetu Katicu iz Smogovaca. Ali tek sada postaje teško. Nudi nam dnevni meni - menu du jours - toliko razumijemo, ali sad što je na meniju? Izgovara neku nerazumljivu kombinaciju suglasnika i pokazuje nam rukama o čemu se radi - jedna šaka zamotana u drugu, malo nasilno gurnuta ispred naših nosova. Brzo odustajemo od pokušaja tumačenja i naručujemo menu du jours. I dvije kave s mlijekom dok čekamo. Ali ne znamo reći mlijeko, a ona ne razumije macchiato, milk, latte, leche.. Pa pijemo samo kavu. Café. Merci. Kasnije smo se sjetili kako se kaže mlijeko, ali nije ni važno.
Brzo stiže naše naručeno jelo, i iako je meso malo sirovo za moj ukus, zadovoljni smo. Ukusno je, povrće i ove male mahunice ga skroz podignu, a krumpirići domaći i ne pretjerano natopljeni masnoćom.
Račun se apsolutno uklapa u ambijent.
Krećemo dalje i od gradića Verclause pratimo rijeku Eygues. Nakon Rémuzata ulazimo u još jedan kanjon, predivan i očaravajući, i ne znam čemu se više divim - tim stijenama iznad nas, ili odličnoj cesti i zavojima uz rijeku. Cijela ta dionica od Serresa do Nyonsa je odlična, izmjenjuju se brze široke dionice, s nešto zahtjevnijima s oštrijim zavojima kroz kanjone i gudure. Baš uživam na svojoj Hondi i osjećam da lijepo napredujem u tim zavojima. U 14:30 stajemo u Aubresu natočiti gorivo.
Nakon Nyonsa spuštamo se u ravnicu, i prolazimo kroz vinorodne regije Vinsobres i južne predjele doline Rhône, ali cesta nije dosadna, zavojita je i prolazi kroz brežuljkaste predjele. Uživamo, i u vožnji i u krajolicima i u prometu. U Francuskoj je promet pristojan, uglavnom nema prestizanja, odnosno teško se odlučuju na prestizanje čak i kad imaju priliku, ali nisu spori. Osim gdje su neka luda ograničenja, a na takvim mjestima su uglavnom postavljene kamere, pa besprijekorno pratimo ponašanje domaćih vozača.
Oko 17h stajemo u Quissac u dućan kupiti vodu i sladoled za osvježenje, i još neke sitnice za nadolazeće dane. Još imamo 3 sata vožnje do apartmana.
Polako se približavamo Montpellieru, promet postaje gušći, a cesta prolazi kroz sve više naselja. U Montpellieru se dižemo na obilaznicu kojom se vozimo do Béziersa. Ovdje se Francuzi voze kao da sutra ne postoji, dvije su trake i tu nema straha kod prestizanja. Mi se u desnoj traci vozimo 140 km/h, a lijevom trakom se naravno vozi brže. Malo smo već umorni, a i vjetar se razmahao pa spuštamo brzinu.
U Beziersu točimo gorivo. Sunce polako zalazi i lovimo zadnje tragove dnevne svjetlosti. Nakon Narbonne vozimo kroz regionalni park prirode Narbonnaise en Méditerranée, uz močvare i lagune mediteranske obale.
Uskoro tonemo u mrak pa više ništa ne razgledavamo. Zadnjih pola sata prije cilja izgubili smo i komunikaciju (potrošili baterije), pa se nekako u tišini koturamo prema Le Boulou.
Stižemo na parking blizu apartmana i dogovaramo strategiju nošenja stvari do apartmana, jer se motorom kao ne može prići. Izgleda da smo osim u mrak utonuli i u neku crnu rupu, jer sve što smo sada napravili napravili smo naopako. U 20:55 ulazimo u apartman, u apartmanu je zagušljivo i smrdi na vlagu, a položaj prozora takav da svježi zrak ne može ući ni da želi.
Nismo raspoloženi za šetnju do grada, kiša počinje padati, a mi idemo spavati u želji da čim prije dođe jutro i da čim prije odemo iz ovog apartmana.
Dan 4, Le Boulou (Francuska) - Burgos (Španjolska)
(četvrtak 9.9.2021.)
Ponovno se budimo oko 5. Kiša je padala cijelu noć i pada i dalje, u daljini grmi, ali jutros smo malo bolje raspoloženi pa vjerujemo prognozi koja kaže da će kiša uskoro stati.
Spremamo se, pakiramo se, dovozimo motore pred apartman - da, može se - i malo po malo, kako iznosimo koju torbu, osjećamo da nas popušta čemer mračnog vlažnog studio apartmana.
Sjedamo na motore oko 7:15 i odlazimo. Želimo čim prije otići iz Le Bouloua i ući u Španjolsku. Bar je kiša stala. Ali, još nismo izašli iz uličice u kojoj je apartman kad ispred nas prolazi čiča noseći u vrećici vruće kroasane. Odlučujemo ipak se još malo zadržati i krećemo u potragu.
Dok se tako vrtimo po tim uličicama njušeći gdje bi mogli rasti vrući kroasani, s naše desne strane budi se sunce.
Kako se pomičemo prema zapadu sunce sve kasnije izlazi (i kasnije zalazi), to je nešto što nismo uzeli u obzir kod planiranja dnevnih ruta, ali ide nam u prilog. Nekako mi je bolje kretati po mraku pa se voziti u svitanje, nego na kraju dana umorna voziti u sumrak i stići po mraku.
U 7:40 parkiramo pred Boulangerie Pâtisserie Dubois i napadamo.
Dok biramo kroasane pažnju nam privlači pladanj ružičastih svinjica - naravno da ćemo probati. Svinjica je običan biskvit zamotan u marcipan, pa će se tako i svidjeti onome tko voli marcipan. Meni se sviđa :)
Žvačući svinjicu i kroasane malo razgledavamo zrihtani Le Boulou i odjednom nam je drag.
Le Boulou je gradić sa 5.400 stanovnika, smješten u podnožju Pireneja 12 km od španjolske granice. Kroz grad prolazi rijeka Tech.
Siti i na kraju ipak dobro raspoloženi opraštamo se od Le Boulua i Francuske. Do granice cesta je dobra, zavojita i prelazi Pireneje na njihovom nižem djelu, ali vozimo polako jer je još slinava od kiše.
Ulazimo u Španjolsku, zemlju u kojoj nikada nismo vozili. Više nismo tako samouvjereni i "na domaćem terenu". Širom otvorenih očiju upijamo sve oko sebe, tumačimo prometne znakove, proučavamo druge sudionike u prometu.
Veći dio današnjeg puta provest ćemo na autocestama, jedino ćemo nakon Huesce skrenuti opet malo do Pireneja, da prijeđemo koji prijevoj i odmorimo od autoceste.
U Figueresu se prvi put susrećemo sa semaforom na kojem trepere dva žuta svjetla - drugo i treće (tamo gdje bi trebalo biti zeleno). Šta je sad to, jel' da idemo, jel' da pazimo, k'o ima prednost... Kad trepere dva žuta svjetla samo ideš, ali te ona upozoravaju da usporiš, odnosno da poštuješ ograničenje brzine. Iznad njih, na prvom mjestu, je i dalje crveno, i ono se pali ako prilaziš brzinom iznad ograničenja. Taj radar-semafor je postavljen u gotovo svako naselje i u Španjolskoj i u Portugalu - nećeš ti projuriti pa dobiti kaznu, ne ne, ako prilaziš zebri ili školi prebrzo stat ćeš na crveno. Ili nećeš, pa ćeš dobiti drugačiju kaznu.
U Besalú se prvi put dižemo se na španjolsku autocestu, s kojom ćemo se dugo družiti, ali još smo među obroncima Pireneja pa je sve oko nas lijepo i zanimljivo. Oko 9:10 prolazimo kroz Olot, stajemo natočiti gorivo, popiti kavu i usporediti španjolske i francuske kroasane. Honda prvi put pokazuje svoju skrivenu vještinu - služi nam kao mali šank.
Olot je smješten u parku prirode Zona Volcánica de la Garrocha - vulkanskom krajoliku s očuvanih 40 vulkanskih stožaca. Dva su u samom gradu.
Brzo se vraćamo na autocestu. Najprije prolazimo kroz nekoliko tunela, a zatim nam pogled seže na sve strane. Čudimo se krajoliku, kao da je sve oko nas od pijeska - polja, stijene, dine, sve. Nismo baš upoznati sa španjolskom arhitekturom niti geografijom, ali sve oko nas podsjeća nas na meksičke krajolike, westerne i divlji zapad. Sviđa nam se.
Autocesta je puna kamiona, ali ugodno je voziti. Često se otvara treća traka, često prolazimo kroz usjeke i preko manjih brda, mjestimično je autocesta zavojita pa nije monotono. Kako se spuštamo prema ravničarskim predjelima oko Lleide, oko nas je sve puno farmi i zrak je ispunjen takvim mirisima, a dobar dio kamiona s kojima se mimoilazimo prevozi svinje. Divimo se tolikoj poljoprivredi i gospodarstvu ovog neturističkog djela Španjolske.
Sviđa nam se to što na autocesti prešutnu prednost ima vozilo koje vozi desnom trakom i prilazi kamionu ili nekom drugom sporijem vozilu - vozilo u lijevoj traci će ga doslovno uvijek propustiti da se prestroji i prestigne, a tek onda će ponovno dodati gasa i sam otići dalje. I lijeva traka zaista služi samo za prestizanje.
I dalje se oduševljavamo krajolicima, postavljajući na glas pitanja kao "i kako je sad ovo tu?", "od čega je ova sad stijena?", "kako je to nastalo?". Naravno da postoje objašnjenja, ali toliko se razlikuje od naših krajeva da se ne možemo prestati čuditi. S obje strane autoceste često niču pitoreskni gradići i utvrde na uzvisinama.
U Lleidi krivo skrećemo. Točnije, ne skrećemo. Ja pratim muža, muž prati navigaciju, ali budući da tako slijepo pratim gdje idemo pokušavam na svakom stajanju zapamtiti gradove kroz koje dalje trebamo proći. To mi uglavnom ne ide dobro jer pamtim k'o zlatna ribica, ali mudro čitam putokaze i pokušavam se prisjetiti jesmo li na dobrom putu. Tako ovaj put vidim odvajanje za Huescu, i vidim da smo ga prošli. A mislim da moramo proći kroz tu Huescu. Postavljam pitanje, i uskoro stiže odgovor - da, krivo smo... Nema veze, jurimo do prvog izlaza, okrećemo se na kružnim tokovima i vraćamo na pravi put.
Jedna stvar koju, pomalo sa strahom, primjećujemo - na autocesti nema benzinskih postaja. Nismo vidjeli niti jednu, a rezervoari su nam sve prazniji. Počinjemo čitati znakove i shvaćamo da se za gorivo moraš isključiti s autoceste i spustiti u neko od naselja blizu autoceste. To i nije neki problem budući da nema cestarine niti naplate, a kad bolje razmislimo zapravo je odlično - sva ta naselja i dalje imaju prihode od prometa i autoceste koja buči pokraj njih. Ako želite stati, odmoriti, pojesti nešto, ući ćete u neki od tih gradića i pridonijet ćete njihovom gospodarstvu.
Tako se oko 12h spuštamo u Binéfar, na benzinsku postaju Agropienso. Agropienso je tvrtka čija je primarna djelatnost poljoprivreda i održivost poljoprivrednog sektora. Sastavni dio kompanije su i benzinske postaje namijenjene prvenstveno vlastitim kamionima i strojevima, ali otvorene za javnost. Posebne su pumpe za kamione, posebne za automobile. Točimo gorivo i zadržavamo se još neko vrijeme uz kavu i colu.
Vozeći dalje prema Huesci ponovno se približavamo planinskom predjelu sjeverne Španjolske i Pirenejima. U Huesci silazimo s autoceste i sada je pred nama posebno zanimljiva španjolska dionica.
Od Huesce do Ayerbe cesta je uglavnom besprijekorno ravna, ali susrećemo nekoliko motorista pa znamo da smo na dobrom putu. Polako počinje lagani uspon, cesta prolazi kroz usjeke i sve je više dobrih zavoja i odjednom prelazimo rijeku atraktivnim mostom s kojeg se pruža pogled na stari most i veličanstvene crvene stijene u daljini.
Ovdje zastajemo oko 14:10 da malo uživamo i naslikavamo se. Tu se prvi put susrećemo s rijekom Gállego koju ćemo neko vrijeme pratiti. Današnji most izgrađen je umjesto starog Murillo mosta, srušenog u poplavi 1942.g.
Malo dalje ponovno stajemo prije gradića Murillo de Gállego na još jednu foto seansu.
Crvene stijene u daljini su Mallos de Riglos, stijenska formacija Pred-Pireneja. Čak i sa slikama teško je dočarati monumentalnost tih prirodnih kamenih skulptura, među kojima se neke uzdižu i do 300 m u vis. Vrlo su popularni među penjačima, a i cijela okolina prepuna je hiking staza koje objedinjuju arheološke lokalitete, vidikovce i promatračnice i brojne stijenske formacije.
Vozimo dalje, prolazeći sve bliže tim stijenama, a tik ispod njih prolazi i željeznička pruga. Cesta postaje dinamična prateći uzvodno tok rijeke Gállego do brane i akumulacijskog jezera Peña (Embalse de la Peña). Jezero prelazimo ne baš održavanim hrđavim mostom i nastavljamo prema sjeveru. Cesta je i dalje zanimljiva i zavojita, s pokojom serpentinom. Ovdje prolazi uglavnom kroz šumu pa nam ne odvlače pažnju razne prirodne atrakcije i samo se vozimo. Prelazimo prijevoj Puerto de Santa Bárbara (858 m) od kuda počinje spust u dolinu rijeke Aragón.
Posebno me vesele znakovi prestanka zabrane pretjecanja koji su u Španjolskoj (a kasnije i u Portugalu) postavljeni u samom zavoju, tako da kad prilaziš zavoju, prije nego uopće kreneš u nagib, točno vidiš kakav je zavoj i što je iza njega. Poseban značaj ima na dionicama koje prvi puta voziš. A nama su takve sve. Odlično je i u slučaju kada na zavojitoj dionici želiš prestići vozilo ispred sebe - dovoljno rano postavljen znak omogućuje ti da budeš na vrijeme spreman i daje ti više vremena, čak i na jako kratkim ravnicama.
U dolini je cesta naravno ravnija, ali krajolik je zanimljiv i šarolik, kao da je dolina izgrađena u nekoliko nivoa - postoji ravnica iznad tebe, postoji ravnica ispod tebe, a kako se prebacuješ iz jedne u drugu pojavi se i koja serpentina.
Još malo uživamo u zavojima uz akumulacijsko jezero Yesa na rijeci Aragón, a zatim se vraćamo na autocestu.
Oko 16:20 stajemo u Pamploni natočiti gorivo i popiti kave, i pojesti malo francuskog tosta i rižinih krekera - do današnjeg cilja čeka nas još 213 km autoceste.
Sada se na španjolskim autocestama već osjećamo kao na domaćem terenu, vozimo, beskonačno obilazimo kamione i razgledavamo krajolik. Uskoro smo ponovno u ravničarskom poljoprivrednom kraju pa se krajolici baš i ne izmjenjuju, ali i dalje nam je sve to dovoljno strano i zanimljivo.
Zadnjih sat vremena razmahao se vjetar i pojačao se promet kamiona, pa se vozimo nešto sporije i u Burgos stižemo u 19h.
Prijava u hotel Santiago 2 prolazi bez većih problema, osim jezičnih, jer španjolski uopće ne razumijemo. Ponovno sve dogovaramo uglavnom gestikulacijama i razumijevanjem poneke riječi. Motore parkiramo u garažu, osvježavamo se i odlazimo na večeru. Sada smo toliko na zapadu da sunce zalazi u 20h, ali i izlazi u 8h. Doduše, nije neki sunčan dan, ali dnevna svjetlost je dnevna svjetlost.
Grad Burgos nas je iznenadio. Nismo za njega nikad prije čuli, a trebali smo. Već kujemo planove kako ćemo ovdje jednom doći avionom, i 10 dana razgledavati grad. Grad ima oko 175.000 stanovnika, mi smo smješteni oko 3 km od centra, u novijem, pretežito stambenom djelu grada.
Burgos je grad bogate povijesti (veliki broj građevina kulturne i povijesne važnosti), industrijski razvijen, sa snažnim sveučilištem, značajnim zelenim pojasom (parkovi i šetnice) i važno je prometno čvorište. Sve nas to privlači tako da ćemo se definitivno ovdje vratiti.
Ali sada smo gladni pa istražujemo četvrt u kojoj smo smješteni. Pronalazimo lokalni snack bar, toliko lokalni da nitko ni ne mari za nas :) Teško prevodeći španjolski jelovnik pomoću mobitela (pseći repići - čekaj šta??) naručujemo večeru i mrzle pive. Muž se nije nešto usrećio janjećim nogicama (manitas de cordero), moja combinado pechuga je bila neobična, ali ukusna kombinacija (pohana piletina, pršut, krumpir i punjeni kroketi) , a San Miguel je bio baš ugodno mrzli u mrzlim kriglama.
Nakon još jedne runde San Miguela vraćamo se u sobu i oko 22:30 se gasimo.
Dan 5, Burgos (Španjolska) - Portugal
(petak 10.9.2021.)
Kao i uvijek, ustajemo oko 5h, u 7:20 smo već na cesti i točimo gorivo u Burgosu. Mrak je, jer sunce izlazi u 8h. Kišica pada, a mi se polako vozimo razgledavajući povijesni dio Burgosa, koliko možemo s motora i po mraku.
Do portugalske granice je još samo 330 km, 3h i 15 min vožnje autocestom do Puebla de Sanabria, a onda ponovno u planine, u Serra de Montesinho (najviši vrh 1.735 m). S portugalske strane proteže se park prirode Montesinho.
Vozimo prema zapadu pa nam za leđima polako izlazi sunce, ali mu to baš ne polazi za rukom od silnih oblaka. Ipak kako se udaljavamo sunce nas malo miluje, ali ne mogu reći da nas grije. Oko 8:50 silazimo s autoceste u potrazi za benzinskom gdje ćemo se malo ugrijati uz kavu, a i da ja odmrznem prste.
Muž ulazi u dućan i pozdravlja s Buona Sera. Dobra večer. Na talijanskom. U srcu Španjolske. U 9 ujutro. Nema veze, momak je pun pitanja odakle smo i kud idemo, pa su se lijepo napričali. Za to vrijeme ja grijem ruke na BMW-ovim grijanim ručkama (i Honda ih je trebala dobiti prije puta, ali kako se sve takve stvari čekaju mjesecima, grijane ručke su stigle u zagrebački servis taman dok smo bili na putu - bit će to dobra zima :)).
Ponovno smo oduševljeni nedostatkom benzinskih postaja na autocestama, jer smo ušli u gradić Sahagún (2.500 stanovnika) i baš nam je lijep. Vozimo se malo kroz centar da ga razgledamo, a ispred osnovne škole policajac zaustavlja promet kako bi djeca mogla u miru prijeći cestu. Promet - to smo nas dvoje.
Vraćamo se na autocestu i vozimo dalje. Oko 10:20 stajemo na Repsol Quintanilla de Urz natočiti gorivo i pojesti neki cjeloviti obrok. Jer znamo da kada uđemo u Portugal da će nam hrana biti zadnja stvar na pameti. Uz benzinsku je nekoliko restorana pa biramo najmirniji, Cafestore Quintanilla 2. Muž ničim izazvan pita konobaricu zna li talijanski. Jer mi ne znamo španjolski. Ali ne znamo ni talijanski baš :). Sva sreća, ne zna ni ona. Mislimo da ovdje baš ne vole Talijane, a od tog trenutka su nas smatrali Talijanima. Ali fino smo jeli, salata od tune za muža, i file oslića za mene.
Oko 11:20 idemo dalje. Još samo 80 km autoceste.
Odmah nakon silaska s autoceste, već u Puebla de Sanabria, postaje divno. Gradić i utvrda na brdu iznad ušća rijeka Castro i Tera privukli su dosta turista, a tek tada se počinjemo približavati planini Monteshino (Serra de Monteshino). Kako se polako uspinjemo, cesta postaje zavojita, zanimljiva, odlična, a na putokazima se pojavljuje Portugal.
Prolazimo kroz posljednja dva uredna i privlačna španjolska sela - Pedralba de la Pradería (220 stanovnika) i Calabor (100 stanovnika). Cesta je odlična, asfalt je odličan, krajolik je odličan. Baš uživamo.
Stajemo na jednom zavoju prije Calabora uživati u krajoliku. Prva riječ koja mi pada na pamet kako opisati planine koje nas okružuju je - čupave. Sve oko nas izgleda kao od pliša, samo treba ispružiti ruku i osjetiti mekoću tih šuma.
Dvadesetak kilometara iza tih vjetrenjača je Galicija. Tamo ne idemo. Ovaj put.
Oko 12:30 stižemo na granicu (Calabor - Bragança). Portugal je u drugoj vremenskoj zoni pa je ovdje 11:30. I dan smo produžili :)
Uspjeli smo! Stigli smo u Portugal! Nakon prekrasnih i intenzivnih 2.630 km. Tek sada počinje naša portugalska rapsodija, a već smo prepuni dojmova i doživljaja, čak i pomalo žalosni što napuštamo Španjolsku. Veseli nas pomisao na istraživanje sasvim drugačijih krajeva Španjolske na putu kući.
A sada, Portugal!!
Odlično, jedva čekam nastavak!