Jug Francuske - Provansa, Okcitanija, Nova Akvitanija
Napuštamo Azurnu obalu i zalazimo u unutrašnjost Francuske, najprije još malo kroz Provansu, a zatim u regiju Occitanie. Presjeći ćemo jug Francuske od njene istočne, mediteranske obale do njene zapadne, atlantske obale, odnosno Biskajskog zaljeva.
Dan 4, Cogolin - Rodez (Francuska)
(petak 17.6.2022.)
Ponovno krećemo malo iza 7h. Gazdarica, okorjela iznajmljivačica, pripremila je doručak za dvoje Švicaraca koji su nekad tijekom noći stigli na vespama, i izašla na kratko nešto obaviti. Zadužila je unučicu da pripazi na nas dvoje, da ne bismo slučajno otišli, a da ne vratimo ključ. Unučica, sa svojih možda 8 godina, vrzma se oko nas, stavlja uteg na vrata od dvorišta da lakše iznesemo stvari, i već usvojenim bakinim manirama drži sve na oku. Nešto nas pita, ali ne razumijemo. Vjerojatno nas pita gdje je ključ, ali mi smo tek prvu turu stvari dovukli do motora. Pomalo nemirno ulazi i izlazi iz kuće, ali nakon što smo posljednje stvari odnijeli do motora predajem joj ključ u ruke. Sada se može mirno posvetiti drugom paru gostiju. U međuvremenu se vraća i gazdarica baka i pita nas gdje je ključ. Ili imaju loše iskustvo s gostima, ili im mi baš ne ulijevamo povjerenje :)
Palimo motore i odlazimo iz Cogolina. Točimo gorivo i uspinjemo se preko masiva Maures, u srce "crne planine".
Massif des Maures je relativno nizak (776 m), ali razveden planinski masiv koji okružuje zaljev Saint-Tropez. I sam poluotok na kojem se smjestio Saint-Tropez pripada ovom masivu. Naziv je latinskog porijekla (Montem Maurum) i znači "crna planina". Baš kao i crvene stijene već opisanog susjednog masiva Esterel, tamna boja stijena masiva Maures jasno odudara od svijetlih vapnenaca ostatka Provanse. A tom crnom dojmu doprinose i guste tamnozelene šume hrasta plutnjaka, borova i kestena.
Prelazimo ga cestom D558 koja prolazi kroz selo La Garde-Freinet, najviše naseljeno mjesto u masivu. U početku je cesta slabo prometna i baš uživamo vozeći. Sve oko nas zaista djeluje tamno. Cesta je uža, s dinamičnim zavojima, a asfalt idealan, iste tamne nijanse kao i stijene. Dok se spuštamo nailazimo na gužvu, sporu kolonu koju su stvorila tri kamiona koji se također spuštaju, ali zbog uskih zavoja povremeno gotovo zaustavljaju promet. Malo smo tužni jer je cesta baš idealna za vožnju motorom, ali je i relativno kratka (ukupno 15 km) pa brzo stižemo u ravnicu gdje se kolona širi i razilazi.
Ravnica kojom sada prolazimo, Plaine des Maures, zanimljiva je bez obzira na to što je ravnica. Asfalt je i dalje one iste tamne nijanse kao i masiv s kojeg smo se spustili, okružen žutom travom i gustim zelenim krošnjama pinija borova i hrasta plutnjaka. Ovakav krajolik često se uspoređuje s afričkim savanama i jedinstven je u Francuskoj. Ravnica Maures zaštićena je kao prirodni rezervat i prirodno stanište obične čančare.
Plaine des Maures čini jedinstvenu geografsku cjelinu s masivom des Maures, a sa sjeverne i zapadne strane omeđuju je vapnenački brežuljci. Ovdje napuštamo posljednje ostatke tamnih boja i nastavljamo vožnju okruženi tipičnim svijetlim vapnencima Provanse.
Nismo još doručkovali pa nakon dva neuspješna pokušaja u McDonald'sima (niti jedan se ne otvara prije 10h) oko 9h stajemo u Lidlu u gradiću Saint-Maximin-la-Sainte-Baume. Iako je tek 9h vrućina je već naporna, pa se skrivamo u mali hlad koji uspijevamo pronaći na parkingu.
Nahranjeni i osvježeni nastavljamo dalje. Ceste su brze, široke, ravne. A dan vruć, sparan, paklen. Ipak, okružuju nas uredni vinogradi i stjenovite planine, tipični krajolici Provanse. Iznad Marseillesa se uključujemo na obilaznicu kojom vozimo satima, dok nas fenira vruć vjetar.
Ta dionica mi je bila najteža na cijelom putovanju. Beskrajna prometna autocesta kroz nepreglednu ravnicu, temperatura 35°C, nigdje hlada, i nigdje osvježenja. Najgore je što nam se u takvim uvjetima niti ne da zaustavljati, idemo, samo šajbaj, da što prije izađemo iz toga. Ali izlaza nema, satima i satima...
Prolazimo uz Étang de Berre, veliku lagunu (155 km²) okruženu brojnim industrijskim pogonima - rafinerijama, čeličanama, ali i solanama. Na obali lagune smjestio se i aerodrom Marseille Provence. Po veličini je druga najveća laguna u Europi, nakon lagune Mar Menor u Španjolskoj (170 km²). Zahvaljujući toj veličini ima mjesta i za nešto turističkog sadržaja na obalama izvan industrijske zone.
Naša prva promjena pravca kretanja je skretanje u Arlesu, ali zaboravljamo izaći. Tako se još neko vrijeme vozimo istom tom dosadnom obilaznicom, kroz dosadni šaš i apsolutno ništa što bi čovjek malo mogao razgledavati, dok nas mlati vruć vjetar. Malo prije smo prešli rijeku Rhône, ali niti to nije bio neki spektakularan prizor. A prešavši Rhône izašli smo iz Provanse i sada smo u Okcitaniji, regiji koja će nas oduševiti. Jednom kada napustimo močvarnu i ravnu deltu Rhône.
Na sljedećem izlazu okrećemo se i vraćamo prema Arlesu, da još malo razgledamo šaš. Ovaj put izlazimo gdje trebamo, a navigacija kaže još tristo godina ravnice. Ništa, obavezno stajemo u prvom sljedećem naselju, tražimo kavu, sok, vodu, osvježenje, skidamo jakne i kacige.
Prvo naselje je Bellegarde i u tom nekakvom krugu koji smo napravili nismo naišli na nikakav kafić. A ovdje se ne vozimo 130km/h pa doslovno kuhamo. Uskoro će podne i hlada nema gotovo nigdje. Ukazuje nam se parking i na njemu jedno drvo. Tu stajemo, tu se luftamo, pijemo vrući sok iz kofera. Još i danas muž zove tu dionicu od Marseillea do Bellegardea "tamo gdje si ti skoro umrla" :) Ja ju zovem "vjetar, pakao i šaš".
Iako smo već dosta odmaknuli od Arlesa koji se smjestio na rijeci Rhône, Bellegarde se još uvijek nalazi u njezinoj širokoj delti. Rijeka Rhône izvire u Švicarskim Alpama, prolazi kroz Ženevsko jezero, ulazi u Francusku, prolazi kroz Lyon i teče na jug. Ulijeva se u Sredozemno more deltom Camargue. Ukupna duljina toka je 813 km, od čega u Švicarskoj 290 km. Po, Nil i Rhône su tri mediteranske rijeke s najvećim protokom vode. Delta Camargue zaštićena je kao regionalni park prirode. Stanište je za preko 400 vrsta ptica, i jedno od rijetkih europskih staništa ružičastog plamenca. Obitavalište je i poludivljih konja - pasmine Camargue, takozvani bijeli konji močvare. Ovi vrlo izdržljivi i snažni bijeli konji žive u rezervatu u prirodnim uvjetima, u slobodnim stadima na pustošima. Koriste se za čuvanje borbenih bikova. S rijekom Rhône družit ćemo se na povratku iz Španjolske, s njenim gornjim tokom.
Malo odmoreni, ali i dalje iscijeđeni i ižmikani, odlazimo iz Bellegardea i sigurno se udaljavamo od delte Rhône. U Nîmesu (onom istom odakle dolazi traper denim) oko 12:30 konačno pronalazimo osvježenje u McDonald'su. Tako nam je najbrže - ne moramo se sporazumijevati, ne moramo si prevoditi što je na ponudi, na ekranu poklikamo što želimo i osvježenje stiže za čas. Jedino što nas sada zanima je kada će te planine više? Temperatura je blizu 40°C i dosta je naporno voziti tim nezaštićenim vjetrovitim ravnicama.
Od Nimesa do Alésa nastavljamo pod istim uvjetima, širokom i brzom državnom cestom. Pažnju nam privlači neobično brdo koje se nadvija nad Alés. Bojom i oblikom podsjeća na vulkan, ali ništa što ga okružuje ne ukazuje na vulkansku aktivnost. Radi se o odlagalištu troske (šljaka, otpad pri taljenju rude), zatvorenom posljednjih 50 godina, ali opasnom i nimalo pitomom. Odlagalište Rochebelle ostavština je iz vremena izrazite rudarske aktivnosti ovog kraja. Šumski požar 2004. godine, iako vrlo brzo ugašen, uzrokovao je zapaljenje troske bogate ugljenom, i time požar koji je tjednima tinjao u unutrašnjosti odlagališta, stvarajući opasne količine ugljičnog monoksida. Uslijedila je sanacija odlagališta i postavljen je sustav za praćenje kvalitete zraka, ali stanovnici Alésa i dan danas s osobitom pažnjom gledaju prema opasnom odlagalištu.
Ova nesnosna vrućina s kojom se mi danas borimo dio je velikog toplinskog vala koji je ovaj tjedan zadesio jug Francuske (i Španjolsku), a trenutno najviše temperature (često iznad 40℃) dostignute su baš danas. I tu ne misle stati. Borbe s velikim požarima ovdje su uobičajena vijest, a jedan od njih zahvatio je ponovno i odlagalište Rochebelle tri dana nakon našeg prolaska.
U Alésu pomalo otopljeni točimo gorivo i konačno zalazimo u planine.
Središnji masiv (Massif central)
Središnji masiv (Massif central) prekriva središnji dio južne Francuske, s površinom od 85.000 km² najveći je francuski masiv, zauzima oko 15% (gotovo šestinu) francuskog teritorija. Najviši vrh je Puy de Sancy (1.885 m) u vulkanskom lancu Puys. Specifičan izgled Središnjem masivu daju vulkanski reljef te vapnenačke visoravni poznate pod nazivom Grands Causses. Tri velika grada (150.000 - 200.000 stanovnika svaki) pripadaju masivu, smjestila su se na njegovoj sjevernoj strani: Clermont-Ferrand, Limoges i Saint-Étienne. Vulkanski lanac Puys nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Središnjeg masiva i nećemo ga vidjeti, a vapnenački platoi nalaze se u južnom dijelu, na nadmorskim visinama od 700 do 1200 m. Ispresijecani su brojnim dubokim riječnim klancima i prepušteni pastirima i tradicionalnom stočarstvu. Njih ćemo vidjeti.
Najprije prolazimo kroz Nacionalni park Cévennes (Parc national des Cévennes) - planinski lanac Cévennes koji također pripada Središnjem masivu. Nacionalni park obuhvaća i doline koje omeđuju Cévennes, planine Mont Aigoual (1.565 m) i Mont Lozère s vrhom Pic de Finiels (1.699 m), koji je ujedno i najviši vrh Cévennesa, i vapnenački plato Causse Méjean s klancima Tarn i Jonte. Karakterizira ga iznimna bioraznolikost s 2.400 životinjskih i 2.300 biljnih vrsta, plus bezbrojne mahovine, lišajevi i gljive. Jedan je od 11 francuskih nacionalnih parkova, a jedna od njegovih specifičnosti je i brojno stanovništvo trajno naseljeno unutar granica parka. U parku postoji 120 naselja u kojima živi ukupno 70.000 stanovnika.
Cesta uglavnom prati kanjon rijeke Gardon d'Alés - Vallée Longue ("duga dolina"). Rijeka se spušta s prijevoja Jalcreste (832 m) ukupnom dužinom toka od 60,6 km, i nakon Alésa se spaja s rijekom Gardon d'Anuze, i zajedno dalje teku kao Gardon do ušća u Rhône. Ovaj krajolik privlači brojne izletnike i planinare. Obale rijeke popularne su među ribičima, mjestimično su uređena i kupališta, uređeno je nekoliko kampova.
Uspinjemo se prema prijevoju Jalcreste i nakon početne spore kolonice, koju su stvorili tegljač i kamper, pratimo jedan Volvo koji nam dobrom i sigurnom vožnjom vozača koji poznaje cestu pokazuje put. Cesta je idealna, bez jedne jame, s bezbroj zavoja, a kanjon kao kanjon - lijep, smeđ i zelen, negdje gol, negdje pošumljen. Baš je lijepo voziti se, zaboravljamo vrućinu, zaboravljamo šaš, ovakvu Francusku nismo još nikada vidjeli, prelijepa je.
Nakon nekog vremena stižemo do akumulacijskih jezera Lac de Cambous i Lac de Sainte Cécile d'Andorge. Ovdje su izgrađene dvije brane, prva Cambous 1957.g. za potrebe hidroelektrane Fesc, i druga Sainte Cécile d'Andorge 1967.g. za obranu od katastrofalnih poplava koje su često devastirale okolna naselja. Čak i nakon izgradnje brane velike kiše i dalje stvaraju probleme, a zadnje velike poplave zadesile su ovaj kraj ne tako davne 2002. godine, i odnijele 22 ljudska života. Danas je jezero Cambous popularno izletište bogato različitim sadržajima - ovdje se možete kupati, unajmiti kajak, kanu, pedalinu, zip line, otići na neku od brojnih pješačkih i planinarskih ruta, špiljariti...
Još se neko vrijeme uspinjemo ovom divnom cestom. Nailazimo na radove i semafor, i pet-šest automobila koji čekaju zeleno svjetlo. Provlačimo se ispred svih i stajemo ispred žutog servisnog kombi vozila. Pali se zeleno i krećemo, ali ubrzo nam je žuti kombi za petama. S obzirom na nepravedan način na koji smo ga prestigli, mičem se skroz uz desni rub i propuštam ga, a on bez oklijevanja prolazi i pritom mi se zahvaljuje. Uskoro prestiže i muža, ali to je tek početak našeg druženja. U daljnjim našim razgovorima zovemo ga "Žuti Čiča". Ali za sad on polako odlazi.
Prelazimo prijevoj Col de Jalcreste (832 m) i opraštamo se od Gardona, a dalje pratimo rijeku La Mimente. Izvire nedaleko od prijevoja, i iako je kratkog toka (tek 27,5 km) prima mnoštvo pritoka te njen vodotok značajno jača svakim kilometrom koji prolazi. Ulijeva se u rijeku Tarnon. Njen kanjon još je ljepši od kanjona Gardona. Uz rijeku nekada je prolazila željeznica, za koju je izgrađen niz tunela, a danas napuštenom prugom prolazio dio trase pješačke staze Chemin de Stevenson. Škotski pisac Robert Louis Stevenson 1879.g. prešao je planinu Cévennes pješice u društvu magarca ("nitko mene ne zna slušati ko moj verni drugar ušati"), a danas njegove stope prate brojni hodači.
Nastavljamo vožnju ovom i dalje divnom cestom, krasnim kanjonom. Nema puno prometa, što u kombinaciji sa savršenim francuskim cestama predstavlja odličnu dionicu za posvetiti se isključivo vožnji i malo pomicati vlastite granice.
Između gradića Cassagnas i Cans-et-Cévennes dostižemo našeg Žutog Čiču, ali samo zato što ga je usporio tegljač, a prilika za prestizanje na ovakvoj zavojitoj cesti je malo. Ne žuri nam se da ih moramo odmah preskočiti obojicu, želimo da naš Žuti Čiča iskoristi prvu priliku koja mu se otvori. Tako se neko vrijeme vozimo iza njih, a za to vrijeme nas dostiže i prestiže još jedna teta na motoru, koja nas je već prije prestigla u sličnoj situaciji, u naselju, pa smo i mi nju morali prestizati u slobodnoj vožnji jer je sporija od nas. I puno sporija od Žutog Čiče, koji se isto već jednom mučio da ju prestigne, jer ona baš i ne dopušta da ju brži prestigne.
Na izlazu iz Cans-et-Cévennesa, čak prije izlaska iz zavoja jer zna cestu na pamet, naš Žuti Čiča pali lijevi žmigavac i priprema se za prestizanje, a to je nama znak da i mi budemo spremni. Otvara se ravnica, Žuti Čiča prestiže, a mi ga pratimo u stopu. Za naše strpljenje i pristojnost u prometu pruža ruku kroz prozor i šalje nam jedan veliki palac gore.
I sada ga pratimo, dok nam on dobrom i sigurnom vožnjom vozača koji poznaje cestu pokazuje put. Samo, za razliku od Volva s početka uspona koji je vozio uglavnom 80 km/h, naš Žuti Čiča vozi 120 km/h. Malo prebrzo za mene. Ali volim kada je dobar vozač ispred mene, tada i ja vozim brže od svojih mentalnih ograničenja i tada najviše napredujem, pa mu ne dozvoljavam da mi pobjegne. Ipak, povremeno mi odmakne, i on i moj muž koji ga bez problema prati. Ali Žuti Čiča primijeti da zaostajem pa malo pusti gas da ulovim korak.
Dostižemo tetu na motoru i sad kreće lagano mučenje jer ju Žuti Čiča ne može sigurno prestići, a mi ne želimo prestići njega. Ali brzo ulazimo u gradić Florac-Trois-Rivières, gdje se svi nekako rastavljamo. Rijeka Mimente se ovdje ulijeva u Tarnon, a Tarnon brzo nakon toga u Tarn. Žuti Čiča ulazi u gradić, sviramo si na pozdrav. Mi prestižemo tetu, i nastavljamo ovom divnom dionicom. Toliko divnom da ponovno promašimo skretanje. Ovdje se već vozimo uz jedan od vapnenačkih platoa (Grands Causses), uz Causse Méjean.
Causse Méjean najviši je u ovoj skupini vapnenačkih visoravni, prosječne visine iznad 1.000 m. Najviša njegova točka je Mont Gargo, 1.247 m. Površina platoa je oko 340 km², i pripada mu 13 sela. Okružuju ga impresivne doline rijeka Jonte na jugu, Tarnon na istoku i Tarn na sjeveru. Jonte i Tarn poznati u po svojim dubokim i čudesnim kanjonima. Naziv Méjean na okcitanskom znači 'srednji' - Causse Méjean stisnuo se između platoa Causse de Sauveterre na sjeveru i Causse Noir na jugu.
Okrećemo se i spuštamo nekom uskom prečicom u dolinu rijeke Tarn i gradić Ispagnac i tako napuštamo Cévennes. Sada smo ponovno na pravom putu. Tarn nastavlja svojim klancem razdvajajući Causse Méjean i Causse de Sauveterre, na koji se mi penjemo.
Causse de Sauveterre još je jedna vapnenačka visoravan u sastavu Grands Causses, s južne strane omeđuje ga Tarn, a sa sjeverne rijeka Lot. Njegovo prostranstvo proteže se na oko 600 km², i pripada mu 11 sela. Prosječna nadmorska visina je oko 900 m, mjestimično doseže visine od oko 1.100 m. Nakon nekoliko serpentina odjednom nestaju šume koje su nas do sada okruživale. Oko nas je žuta, suncem spaljena trava, mnoštvo niskih borova, i klasičan krški reljef.
Kako se bližimo drugom kraju visoravni po malo ponovno zalazimo u pošumljene dijelove. Tražimo neko ugibalište gdje bismo mogli stati i malo odmoriti u hladu borova, ali neuspješno. Počinjemo se spuštati s platoa u dolinu rijeke Lot, i skrećemo s ceste na zemljani put, pod jedno drvo koje radi taman toliko hlada koliko nam treba. Skupljamo ostatke vruće vode i vrućih sokova što imamo po koferima i ispuhujemo.
Prolazimo Chanac, privlačan mali gradić, a onda prelazimo Lot i dalje vozimo njegovom dolinom. Lot je druga najduža francuska rijeka (485 km) koja je cijelim svojim tokom na francuskom tlu (nakon Marne). Posebno su poznati njeni dugi meandri između Cajarca i Fumela. Ulijeva se u rijeku Garonne, blizu njenog ušća ćemo sutra proći.
Ostatak današnjeg puta nas nije posebno oduševio, ponovno smo na brzoj ravnoj cesti i dalje nam je vruće. Iako se pružaju lijepi pogledi na prostrane doline i niže obronke Središnjeg masiva, vozimo još uvijek po dojmom Cévennesa. Tamo ćemo se vratiti, ima još toliko toga za istražiti, a predivno je.
Rodez
Oko 16:45 stižemo u Rodez. Najavili smo dolazak oko 18h pa koristimo vrijeme da izvidimo kvart gdje smo smješteni i odlazimo do dućana. Kupujemo par lokalnih sireva i suhomesnatih proizvoda da ih malo isprobamo. I pivu. I vode, koliko god možemo nositi. Ne planiramo izlaziti iz apartmana jednom kada uđemo, vrućina nas je baš iscrpila i sve što želim je uvaliti se u neki stolac s hladnom pivom u ruci.
Naš domaćin kasni. Sjedimo na klupi pokraj zgrade i čekamo ga. Vruće nam je. Želimo se izvući iz čizama i moto hlača. Sva sreća pa je pogled s klupe lijep - na suprotnom brežuljku stoji stari dio Rodeza.
Rodez je jedan od gradova koji pripada Središnjem masivu, nalazi se na njegovim jugozapadnim obroncima. Stari grad Rodez izgrađen je na uzvisini, među lokalnim stanovništvom poznatoj kao Le Piton, iznad Aveyrona, još jedne od brojnih bogatih rijeka koje izviru u Središnjem masivu i oblikuju njegov specifičan krajolik.
U stan ulazimo tek nešto prije 19h, ali nismo ljuti na našeg domaćina, drag je. Motore spremamo u garažu ispod zgrade pa će se i oni malo odmoriti u debelom hladu, dok se mi odmaramo u klimatiziranom prostoru.
Gledamo slike dosadašnjeg puta, proučavamo krajeve i mjesta kroz koje smo prošli. Sve smo više oduševljeni Francuskom.
Gledamo prognozu za sutra, očekuju se još veće temperature nego danas. Gledamo i planirani put za sutra, čekaju nas nove ravnice, i cesta bez zavoja. Samo beskonačno duge ravne linije na karti. Poučeni današnjim iskustvom znamo kako ćemo se sutra prilagoditi tim vrućinama. Moramo obavezno stati nakon svakih sat i pol vožnje, bez obzira postoji li ugibalište ili ne, raskopčati, čak i skinuti hlače, i piti vode. Napunit ćemo kofere vodom.
Dan 5, Rodez (Francuska) - Oiartzun (Španjolska)
(petak 18.6.2022.)
Već oko 6:20 pakiramo stvari, odlazimo po motore u garažu i parkiramo ih pred zgradu, nosimo kofere, spremamo se za polazak. Jutro je ugodno, temperatura je laganih 21℃, sunce još ne prži.
Želim otići u stari dio Rodeza. Želim sjesti u francuski café i popiti kavu. Iako nas čeka težak dan i bilo bi dobro da krenemo što ranije. Ali mene baš briga, ja želim otići u stari dio Rodeza. Možda baš i zato što nas čeka težak dan.
I tako smo se zaljubili i u Rodez.
Grad star gotovo 2.000 godina osnovali su Ruteni, galsko pleme (Gali je naziv za tadašnje keltske stanovnike današnje Francuske) koje se naseljavalo u južnom dijelu Središnjeg masiva. Prema njima je Rodez i nazvan, kroz stoljeća je mijenjao nazive poput Civitas Rutenorum, zatim Ruteni, i na kraju današnji Rodez. U svojoj bogatoj povijesti često je osvajan, razaran, obnavljan. Tijekom 17. i 18.st. razvijao se kao značajan trgovački centar.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća započelo je njegovo širenje na susjedne brežuljke. Na jednom od njih smjestila se i četvrt Bourran u kojoj smo noćili - vrlo mirna, čista, uredna četvrt, sa širokim ulicama, modernim, ali decentnim zgradama, s brojnim drvoredima i malim trgovima, i gotovo svim sadržajima koje možete zamisliti (od bolnice do skate parka). Bourran je sa starim dijelom grada povezan istoimenim vijaduktom.
Danas je Rodez grad s oko 25.000 stanovnika. Ekonomsko je i poslovno središte francuskog departmana Aveyron (ujedno i njegov glavni grad), s i dalje snažnom poljoprivrednom industrijom (proizvodnja mlijeka i sira, stočarstvo, ovčarstvo, svinjogojstvo). Rodez je grad u prirodnom, seoskom okruženju, i neuobičajen je spoj urbanog i ruralnog.
Parkiramo na uređenom parkingu za motore uz Place d'Armes, trg okružen kafićima i restorančićima, nad kojim se impozantno uzdiže katedrala, točnije njena stražnja strana.
Katedrala Notre-Dame de Rodez je najprepoznatljivija znamenitost Rodeza, izgrađena početkom 16.st. Zapadno pročelje katedrale nekada je imalo obrambenu ulogu kao sastavni dio gradskih zidina, zbog čega s te strane i danas izgleda više kao utvrda nego kao katedrala, bez vrata i velikih prozora, s uskim prorezima za obranu.
Posebno se ističe 87 m visok sjeverni toranj s balustradama i fijalama, a teško je ne primijetiti i velike vodorige koje 'izviruju' na sve strane. Vodorige se u keltskoj i germanskoj mitologiji spominju kao bića koja se kreću po noći, a danju se skamenjuju. Otimaju i jedu djecu. Danas im je glavna svrha odvodnja kišnice. Uglavnom ih ne primjećujem, ali ovdje su baš uočljive. Trenutno su u tijeku radovi na tom 'obrambenom', sjevernom pročelju (što je katedrala bez skela?), u sklopu kojih su 21.6., tri dana nakon naše prve kave u Rodezu, postavljene dvije nove vodorige - jedna teška oko 600kg, a druga jednu tonu.
Na trgu Place d'Armes biramo La Compagnie, inače restoran, i koktel bar, i karaoke bar, i pizzeria. :) Ali u jutarnjim satima je pravi mali café.
Nakon kave koristimo priliku da pogledamo što se nudi na tržnici, danas je izgleda sajmeni dan i sve uličice oko katedrale su šarene i živahne.
Oko 8 sati vraćamo se na motore i prije odlaska još malo vozimo uličicama ovog čarobnog gradića, iako su brojne ulice zatvorene baš zbog placa. Pa pa Rodez, vratit ćemo se kad tad...
Još neko vrijeme uživamo u lijepim francuskim zavojićima, utopljeni u žuto-zelenim brežuljcima Središnjeg masiva, na koje se nastavljaju novi platoi Regionalnog parka prirode i geoparka Causses du Quercy. Kao što mu ime i kaže, park većinom teritorija obuhvaća Causses du Quercy, još jednu skupinu vapnenačkih visoravni, a među ostalim prirodnim znamenitostima i dio doline rijeke Lot. Mi prolazimo njegovim južnim dijelom.
Prva tri sata ovog dana lagano krstarimo. Cesta je lagana, lijepa, malo preko brda, malo kroz šume... Jako nam je lijep ovaj dio Francuske. Miran, čist, pristojan.
Još hvatamo posljednje zavoje i brežuljke između rijeka Lot i Garonne, ali malo po malo spuštamo se u dolinu Lota, napuštamo i posljednje naznake nekih planinskih krajeva, i sljedećih 5-6 sati vozit ćemo se ravnicama Akvitanskog bazena. Tu negdje među tim posljednjim brežuljcima napuštamo Okcitaniju, najjužniju francusku kopnenu regiju (južnije je jedino Korzika) i ulazimo u Novu Akvitaniju, francusku regiju koja nas baš i neće oduševiti. Barem ne oni njezini dijelovi kojima prolazimo.
Prelazimo plavi Lot u potrazi za osvježenjem - nešto prije 11h bježimo u klimatizirani McDonalds u gradu Villeneuve-sur-Lot. Zavrućilo je, a i taman nam je vrijeme jednog od onih odmora koje smo sami sebi obećali. Nakon osvježenja vraćamo se preko plavog Lota i dalje ga pratimo nizvodno, prema njegovom ušću u Garonne.
Prelazimo zeleni Garonne, po duljini toka osmu najdužu francusku rijeku (529 km, od čega 47 km u Španjolskoj), koja izvire u španjolskim Pirenejima i nakon Bordeauxa se 70 km dugačkim Gironde estuarijem ulijeva u Biskajski zaljev. Tu i tamo naiđemo na još poneki zavojić, ali sada kreću oni dugotrajni pravci. Neprekinute ravne dionice duge i do 10km, bez ikakvog i najmanjeg zavoja, a najduža ravnica koju smo prešli, uz svega dva-tri jedva primjetna loma pravca bila je duga 20 km. Iako je i s jedne i s druge strane ceste šumica, na cesti hlada nema. Ni najmanje. Ponegdje samo mrva, ako se provezeš uz krajnji desni rub ceste.
Nova Akvitanija vrlo snažna poljoprivredna regija, čiji Cognac i vinorodno područje Bordeaux su daleko poznati. Istovremeno je i vrlo razvijena i atraktivna turistička regija, kojoj pripada 720 km duga obalna linija Atlantskog oceana, bogata pješčanim dinama i brojnim ljetovalištima. Uz taj tip turizma, Nova Akvitanija ponosi se i s nekoliko skijališnih resorta i ukupno 87 km skijaških staza u Pirenejima. Najviši vrh regije (Palas, 2.974 m) upravo je u Pirenejima, a pripada joj još nekolicina vrhova iznad 2.500 m. Kao da joj sve to nije dovoljno, u regiji je značajno razvijen i industrijski sektor, sa snažnom zrakoplovnom i svemirskom industrijom.
Stajemo kao što smo si i obećali, svakih sat i pol. Temperatura samo raste, prešli smo 40 stupnjeva i sa svakim sljedećim stupnjem (imamo termometar na BMW-u) ispočetka izgovaramo "ja se nikada nisam vozio/vozila na ovakvoj temperaturi". Motori su dobro, ne žale se. Gumama je skroz dobro. Mi se malo dinstamo, ali iako je temperatura gotovo 10 stupnjeva viša nego na onoj mojoj jučerašnjoj najgoroj dionici, jučer mi je bilo teže. Danas sam spremna, danas već imam iskustvo, a i drugačiji je promet. Nismo na gradskim obilaznicama niti autocestama, danas niti vjetar toliko ne mlati.
Kako se temperatura približava maksimalnih 45,5°C, vruć zrak postaje toliko vruć da ga više ne mogu podnijeti na licu i činim jednu suludu stvar - zatvaram vizir. I da, bolje je. Sada kaciga djeluje kao vrlo dobar izolator.
Na svakom stajanju skidamo hlače, pijemo vodu, družimo se s turistima i kamiondžijama koji nas sažalijevaju čim nas ugledaju pa nam se apsolutno prilagođavaju. Ne smeta im što smo pogrešno parkirali, što smo zablokirali mjesto na koje stane cijeli tegljač, što stojimo spuštenih hlača na travi uz cestu... Svako nas pita isto - "jel' vruće?" Ma nije. Šta je to za nas.
Malo po malo, stižemo na obalu Biskajskog zaljeva. Nizaju se veća i manja turistička mjesta, hoteli, apartmani, ponegdje između njih ugledamo i more i pješčane plaže. Vidljivost je loša, kao da je 45,5°C, ali ipak se već dobro vide zapadni Pireneji.
Malo prije 16:30 stajemo ponovno u McDonalds, u gradu Saint-Jean-de-Luz. Na putu slabo pamtimo točna imena svih tih gradova kroz koje prolazimo, tako smo ovaj grad preimenovali u Žan-Žak-Luk-Pikard ("moramo proći Gurtnu (Guéthary) i onda je Žan-Žak-Luk-Pikard"). Dignuo se snažan vjetar, što mi muž objašnjava istim riječima koje pamtim iz Portugala: "to ti je taj Atlantik!", i prema prognozi temperatura bi unutar sljedećih pola sata trebala pasti za 15 stupnjeva. Samo neka padne. Mi ćemo se za to vrijeme ipak malo zadržati u klimatiziranom prostoru uz hladnu colu, sladoled, i mali espresso. Do apartmana imamo tek nešto manje od sat vremena vožnje.
Izlazimo iz McDonaldsa, a vani je vrlo ugodnih 25°C. Prošlo je malo više od sat vremena, a temperatura se spustila za 20°C. Više se ne kuhamo.
Saint-Jean-de-Luz smjestio se u estuariju rijeke Nivelle i već pogled s mosta niz estuarij plijeni pažnju, dok gradić zgradama stisnutim uz obalu podsjeća na neke poznatije gradove na obalama rijeka i kanala. Ribarski je gradić s 14.000 stanovnika i višestoljetna pomorska luka, a turizam se, kao i obično, razvio tek u novije vrijeme.
Do granice prolazimo kroz još dva-tri naselja, po malo već zalazimo među prve obronke Pred-Pireneja i ulazimo u gradić Behobia kroz koji prolazi rijeka Bidasoa, ujedno i granica između Francuske i Španjolske.
Još imamo oko 15 km do smještaja, preživjeli smo taj današnji dan, i stigli smo u Španjolsku. Slijedećih dana istraživat ćemo španjolski dio Biskajskog zaljeva, magične Picos de Europa i dragi nam Burgos i njegovu okolicu.