Put u Portugal - drugi dio
- Easy Rideress
- Nov 8, 2021
- 31 min read
Portugal
Stigli smo u Portugal, na granični prijelaz Calabor - Bragança. Kako je izgledalo naše putovanje do ove točke možete pogledati ovdje.
Sadržaj:
Dan 5, Burgos (Španjolska) - Torre de Moncorvo (Portugal)
(petak 10.9.2021.)
Prema portugalskom vremenu sada je 11:30. Odradili smo nešto više od pola današnje kilometraže (330 km) i pred nama je lagano istraživanje parka prirode Montesinho i nacionalnog parka Douro. I upoznavanje Portugala.
Od granice nalazimo se u parku prirode Montesinho. To su isti oni čupavi krajolici planine Montesinho kao i sa španjolske strane pa trenutno i nemamo osjećaj da smo u drugoj zemlji. Cesta je lijepa, zavojita, zanimljiva. Nakon samo 18 km vožnje izlazimo iz parka prirode i ulazimo u naš prvi veći portugalski grad - Bragança (35.000 stanovnika). Grad dotičemo vrlo malo, zalazeći u njegove rubne dijelove kako bismo samo malo razgledali, i natočili gorivo. Sviđa nam se.
Točimo gorivo oko 12:05, striček koji ovdje radi je odlično raspoložen, veseo, razdragan nakon pogleda na naše tablice. Uzvraćamo široke osmjehe, zahvaljujemo na lijepim željama i odlazimo.
Do naselja Rio Frio jurimo brzom cestom kroz planinski krajolik. Prelazimo rijeku Sabor i ubrzo silazimo s brze ceste. Vozimo se kroz okrug Bragança (distrito de Bragança), krajnju sjeveroistočnu regiju Portugala. Prolazimo ravnicama platoa koji se proteže između dvije rijeke - Sabor i Maçãs. Ova regija poznata je po uzgoju i maslina i vina, i kestena, badema, oraha, jabuka i trešanja - u ovom djelu gdje smo sada najviše je stabala maslina.
Iako je ovaj prvi dio dosta ravničarski, lijepo je - ravnice i nasadi, pa malo dobrih zavoja i brežuljaka, pa opet ravnice... Prolazimo kroz nekoliko manjih gradova i naselja, jedan od kojih je Argozelo. Ovdje se prvi put susrećemo s poznatim portugalskim 'kockicama' - Calçada portuguesa - kojima su često popločene sve površine - ceste, pločnici, šetnice, zebre. Majstori koji se školuju za taj zanat nazivaju se mestres calceteiros. Znali smo za njih, ali nismo bili svjesni koliko često će se neka magistralna cesta preobraziti u popločenu gradsku ulicu.
Nakon naselja Carcão spuštamo se s platoa u kanjon rijeke Maçãs. Ta dionica je divna, zavojita, kanjon obrastao zelenilom. Prelazimo rijeku i izlazimo iz kanjona na drugoj strani, gdje nas čeka još jedan plato, sličan kao i onaj s kojega smo došli - njive, nasadi, ravnice pa zavoji, pokoji brežuljak. Na dužim uzbrdicama pojavljuje se još jedna traka za prestizanja - kasnije shvaćamo da je tako po cijelom Portugalu, jer i ovdje, kao i u Španjolskoj, prometuje dosta kamiona.
Stižemo do grada Miranda do Douro, ali zastajemo odmah na ulasku u grad, u prvoj većoj trgovini. Vruće je u tim ravnicama, a mi na sebi imamo sve podstave (jutros smo se smrzavali na španjolskoj autocesti), pa smo malo prokuhali i potrebno nam je osvježenje.
Oko 14:00 stojimo u hladu na parkiralištu trgovine Pingo Doce, pijemo sok, vodu, jedemo sladolede i kekse koji "bolje miriše nego što jesu".
Ostatak namirnica (tost, kekse i paštete za doručke i krizna stanja, maramice, vodu..) pakiramo na motor i svježi i spremni idemo dalje.
Miranda de Douro (7.500 stanovnika) je renesansni gradić u kojem se govori drugi jezik - mirandés - priznat i kao drugi službeni jezik Portugala. Gradić je smješten na rubu kanjona rijeke Douro, na ušću rijeke Fresno u Douro.
Rijeka Douro čini prirodnu granicu između Portugala i Španjolske. Izvire u Španjolskoj jugoistočno od Burgosa, utječe u Atlantski ocean u Portu, a njezina duljina je 897 km.
Spuštamo se do naše prve brane na rijeci Douro - Barragem de Miranda. Izgrađena je 1961., visoka 80 m i duga 263 m, proizvodni kapacitet elektrane 390 MW.
Rutu smo planirali samo do ove točke, jer nismo znali kakva je situacija s granicama, ali sada kada znamo da je prolaz slobodan i neometan, prelazimo preko brane i uspinjemo se španjolskom stranom kanjona. Cesta je odlična i razigrana, pa se vozimo dok god je takva. Na izlasku iz kanjona otvara se ravnica pa se okrećemo i vraćamo u Portugal.
Na povratku u Miranda do Douro stajemo na još dva vidikovca.
Odlazimo do sljedeće brane na rijeci Douro - Barragem de Picote. Izgrađena je 1958., visoka 100 m i duga 139 m, proizvodni kapacitet elektrane 439 MW.
Ovdje nema ceste na drugu stranu, ali se zadržavamo uz samu branu i na vidikovcu iznad brane, slikamo i uživamo u pogledima.
Na povratku kroz selo Picote pokušavamo doći do vidikovca nad rijekom na koji nas upućuju putokazi. Ispred nas isto pokušava i jedan automobil portugalskih tablica. Ali kad se zavezeš među kuće putokaza više nema, uličice su uske i imaš osjećaj da si ušao u nečije dvorište, a od te točke vidikovac može biti u bilo kojem smjeru. Odustajemo i mi i automobil, iako bi se isplatilo da smo bili malo uporniji.
Oko 16:15 stižemo na još jednu, treću branu na rijeci Douro - Barragem de Bemposta. Izgrađena je 1964., visoka 87 m i duga 297 m, proizvodni kapacitet elektrane 431 MW. Ovdje možemo ući u Španjolsku, promet se propušta naizmjenično preko brane. Ponovno se uspinjemo sa španjolske strane dok god nam se sviđa, stajemo na malom odmorištu nad akumulacijom i slikamo.
Ponovno ulazimo u Portugal i sada idemo prema apartmanu bez dodatnih skretanja s puta. Vraćamo se do naselja Brunhosihno, gdje se uključujemo na brzu cestu. Vjetar nas dosta mlati, ali ima zanimljivih stvari za vidjeti i odavde. I dalje nas sa svih strana okružuju maslinici, bademi, jabuke... izmjenjuju se uredni nasadi i njive sa šumovitim obroncima i planinama, ponegdje izviruju različite stijenske formacije. Cijelo vrijeme smo u brdovitim predjelima, dosta je šaroliko oko nas, čas se uspinjemo, čas se spuštamo, prolazimo kroz male usjeke nakon kojih nam se otvaraju prostrani vidici.
Na jednom od dužih spustova, s naše lijeve strane sramežljivo proviruje akumulacija Lagos do Sabor na rijeci Sabor, koju na kraju tog spusta prelazimo.
Nešto prije Junqueire vinogradi preuzimaju okolinu i odjednom smo okruženi brežuljcima s nepreglednim urednim redovima vinove loze. Polako shvaćamo da smo ušli u dolinu rijeke Douro (isti onaj Douro na čijim branama smo se vozikali), najpoznatiju po proizvodnji vina porto (vinho do Porto).
U Junqueiri prestaje brza cesta pa se vozimo polakše i razgledavamo vinograde. Oko 17:30 stajemo na benzinsku natočiti gorivo i popiti kavu. Blizu današnjeg cilja smo, još samo dvadesetak minuta, ali baš nam sad paše kava. Dok tako odmaramo i bilježimo dojmove, pred nas staje kamion pun porta. Naravno da nemamo pojma o kojoj se sorti grožđa zaista radi, ali mi "znamo" da je to porto, ne može biti ništa drugo. Miris benzina zamjenjuje miris porta.
Ovaj dio Portugala je baš atraktivan i skriva još puno atraktivnih lokacija, prirodnih i kulturnih znamenitosti i bogatstvo zavojitih i serpentinastih dionica s vidikovcima - ovdje bi se valjalo zadržati nekoliko dana i istraživati.
Na današnjoj zadnjoj dionici ponovno prelazimo rijeku Sabor, prolazimo pokraj manje brane i brzo skrećemo lijevo, u brda, prema Torre de Moncorvo. Kako mu prilazimo, polako izvire između tih brda iza zavoja.
Malo iza 18:30 stižemo pred apartman, dočekuje nas mala baka koja priča samo portugalski, a mi sada stvarno apsolutno ništa ne razumijemo. Pokazuje nam i priča nam, mi hodamo za njom i gledamo što pokazuje i tumačimo si što nam govori. Tamo parkirajte, ovdje su ručnici, tu je kuhinja, evo smo vam pripremili peciva i namaziće za doručak, imate i mlijeka u frižideru, papajte djeco nemojte biti gladni, tu su vam dodatne deke za pokrit se, nemojte da vam bude hladno... Kad smo vidjeli sve što smo trebali vidjeti, pozdravlja nas s Boa noite (to razumijemo) i dodaje Saúde (saaauđi). Provodimo još pet minuta pokušavajući razumjeti tu zadnju riječ, na kraju smo joj stavili mobitel pod nos pa je ponovila Saúde, a mobitel preveo - zdravlje. Ahaaaaaa, hvala hvala :), obrigada, obrigado.
Sparkirani i raspakirani spremamo se i odlazimo do centra, malo razgledati i pronaći večeru. 19:30 je i još je dan (prema našem vremenu to je 20:30). Prvi put imamo dovoljno dnevne svjetlosti za obilazak mjesta u kojem noćimo pa to iskorištavamo. I baš je privlačan, s mnogo znamenitosti i šarenih uličica.
Torre de Moncorvo je rudarski gradić s 2.900 stanovnika. U rudniku Mua eksploatira se željezna ruda, iako je 37 godina (od 1983.) rudnik bio neaktivan zbog bankrota koncesionara. Rudnik je ponovno aktivan od 2020.g., i sadrži među većim svjetskim zalihama željezne rude.
Za večeru biramo Restaurante O Lagar i uživamo u portugalskim specijalitetima - sir i masline, povrtna juha (s kupusom), svinjski obrazi, rebrica iberijske crne svinje, vino kuće (Douro Tinto), a za desert slastice od badema - pita i soft cake.
Sve je jako ukusno. Oko 21h restoran se puni, tek sada svi izlaze na večeru, a naši organizmi se polako gase (prema našem vremenu 22h) i tjeraju nas natrag u apartman na počinak.
Dan 6, Torre de Moncorvo - Arraiolos
(subota 11.9.2021.)
Danas se premještamo bliže Lisabonu, u Arraiolos. Krećemo u 7:10, s izlaskom sunca. Nakon što smo doručkovali peciva i pekmeziće i mlijeko koje nam je baka pripremila. Posebno se veselimo dvostrukom prelasku preko Serra da Estrela, najviše planine kontinentalnog Portugala (1.993 m), iako ni ne slutimo kakvi nas krajolici čekaju.
Zadnji put prelazimo rijeku Douro, na brani Barragem do Pocinho. Izgrađena je 1993.g., visoka 49 m i duga 430 m, proizvodni kapacitet elektrane 186 MW. Na brani postoji i brodska prevodnica koja omogućuje plovilima svladavanje razlike u razinama vode.
Na brzoj cesti smo, jurimo kao na autocesti, a jutro je hladno. Izbjegavajući cestarine, navigacija nas šalje kroz naselja Corteagada i Aldeia Rica, i njihove male uske uličice neurednog asfalta. Bespotrebno, jer smo se bez naplate još mogli isključiti na sljedećoj petlji. Ali nema veze, malo smo razgledavali kako ljudi ovdje žive. Subota je i svi su već u dvorištima i vrtovima.
Kod Sobral da Serra smo ponovno promašili izlaz, vozimo 5 km u smjeru Alvendre pa se okrećemo na cesti i vraćamo natrag. Bar je dobar pogled. Nakon Ramalhose postaje zanimljivo, sada smo već u parku prirode Serra da Estrela, u podnožju istoimene planine.
Oko 8:30 stajemo na još jednoj brani, Barragem do Caldeirão, da se malo ugrijemo. Ja opet koristim BMW da zagrijem pokočene prste.
Brana na rijeci Caldeirão je izgrađena 1982.g., visoka 39 m i duga 122 m, proizvodni kapacitet elektrane je 40 MW.
Malo progrijani, prelazimo preko brane i ponovno stajemo, pokraj table Estrela Geopark. Ovdje su izgrađene šetnice za obilazak kanjona i slapa Cascata do Caldeirão, ali uspinjemo se samo malo, čak i nema neki razlog zašto nismo prošetali do kraja. Jednostavno nismo. Nemojte biti kao mi, prošećite, isplati se :)
Vozimo dalje obroncima Serra da Estrela, cesta je lijepa, nešto uža, zavojita, asfalt odličan, prolazimo kroz šumice i skockane gradiće. U jednom od njih, Valhelhas, stajemo na kavu oko 9:30. U Snack bar Chafariz. Pokušavamo naručiti kavu s mlijekom. Café?. Ok, to smo se razumjeli. Izgovaram dalje "café com leite". Konobar me ni najmanje ne razumije. Odmahujem kao ma nema veze, daj samo kavu. On sluti pa me pita "café com leite?" (da, isto. ali ni slično). Ja brzo odgovaram Si! Ovaj, Oui! Da! Ne znam kako se kaže da... Shvatio je, pa na blagom jutarnjem suncu ipak pijemo kavu s mlijekom :)
Problem s tim portugalskim jezikom je što oni sve izgovaraju tako nekako šuštavo i drugačije. Još kad čitam te riječi mogu si ih protumačiti, dosta ih je slično kao u talijanskom, španjolskom, francuskom.. Ali kad oni neku takvu riječ izgovore, ili kada ja pokušam to izgovoriti pred njima, i uz obostranu najbolju namjeru i sav trud na svijetu, na kraju se blijedo gledamo i trepćemo okama.
Zato sad malo prisluškujemo ljude oko nas pa pokušavamo ponoviti i zapamtiti. Naučili smo reći dvije kave - duiš kafe - dois cafés. Tako da ostatak naših dana u Portugalu pijemo kavu bez mlijeka, ali besprijekorno naručujemo dvije kave :)
Od Valhelasa pratimo rijeku Zêzere koja protječe glacijalnom dolinom, i polako se uspinjemo prema gradiću Manteigas, smještenom u samoj dolini. Položaj Mantegaisa je otprilike u središtu planinskog lanca Estrela zbog čega je poznat i kao Srce Estrele (Coração da Serra da Estrela). Ovdje točimo gorivo da si osiguramo mirno vrludanje ovom čudesnom planinom.
Od Manteigasa počinje ozbiljan uspon u prostranstva Serra de Estrela. Zalazimo u šumu, serpentine nas uzdižu nad grad, cesta na ovoj dionici je uska, asfalt i nije nešto idealan, i mjestimično je prekriven debelim tepisima borovih iglica. Ali je lijepo.
Na sedmoj serpentini stajemo na vidikovcu Pousada São Lourenço, s pogledom na Manteigas i ledenjačku dolinu Zêzere.
Kolega bajker, koji taman kreće s istog vidikovca, gleda od kud smo, pa nam uz pozdrav dobacuje i jedan glasan "Bravo!" i palac gore. Ponosni smo :)
Nastavljamo dalje, cesta postaje šira, a asfalt nov. Ubrzo se pojavljuju prva "jaja". Tako ih bar mi zovemo. Stijene, velike i okrugle. I bezbrojne. Opet smo ostali zadivljeni i bez riječi kojima bismo opisali što vidimo.
Serra da Estrela je najveći planinski lanac u Portugalu, čija se bogata geološka povijest proteže kroz različita razdoblja još od pretkambrija, a na čiji su današnji izgled posljednji značajniji utjecaj imala ledena doba i glacijalni procesi. Rezultat tih procesa su, među ostalim, i granitne gromade 'razbacane' po planini, naročito na ovom djelu gdje sada prolazimo. Svih veličina, neke zaobljene, okrugle, neke ravno odrezane, stisnute jedne uz druge, naslagane jedne na druge.
Na početku često zastajemo, zagledavamo, slikamo, proučavamo.
Uz cestu se rasprostrla i štobiljarnica (mjesto gdje se prodaje što-bilo, šta-god, kaj-god, sve i ništa, neslužbena definicija) koja nekako kvari taj krajolik, ali istovremeno ga kulturološki obogaćuje, ostavljajući pečat moderne civilizacije na ovom bogatom mjestu koje nas povezuje s počecima geološkog razvoja Zemlje. Čovjek :)
Još se neko vrijeme vozimo visoravnima Estrele, do otprilike 1.420 m nadmorske visine, a onda polako počinje naš spust na drugu stranu. Pogled koji nam se otvara na sjeverozapad i zapad seže do zauvijek, ali ne vidimo more, iako smo na samo 100 km zračne udaljenosti od Atlantika. Spust je jednako lijep, "jaja" se prorjeđuju i polako nestaju, zamjenjuju ih grube stijene i plišani obronci. Prometa je malo, i onih par ljudi koje srećemo pozdravljaju nas sa širokim osmjesima na licima. Odzdravljamo svima, utapajući se u toplini ove najhladnije portugalske planine.
U podnožju planine prolazimo kroz nekoliko sela na putu do grada Seia, gdje oko 12:30 počinje naš novi uspon - ovaj put do najvišeg vrha Estrele. Već na početku uspona primjećujemo znatno povećan promet u odnosu na dionicu kojom smo ranije prešli Estrelu, to nam se baš i ne sviđa, ali krajolik nas polako uvlači u sebe pa više ne marimo.
Ova cesta, ovaj krajolik ne ostavlja bez riječi onako naglo kao onaj kroz koji smo prošli, sve je ogromno, prostrano, a za sada i jednolično. Cesta je široka, s puno ravnica. Komentiramo kako nam je ona prva cesta bolja, draža, ali kako se približavamo vrhu polako zaboravljamo zašto.
Putem zastajemo na vidikovcima.
I ovdje je vidljiv utjecaj ledenjaka, najviše u obliku mnoštva glacijalnih jezera te ledenjačkih dolina i depresija, koje se danas iskorištavaju kao hidroakumulacije. Najprije prolazimo uz jezero Covão do Curral, a nakon njega pred nama se odjednom uzdiže brana Marques da Silva, iza koje se skriva jezero Comprida. Brana je izgrađena 1912.g., ali naknadno više puta dograđivana, visoka 29 m i duga 1.200 m, proizvodni kapacitet elektrane je 13.2 MW. Duž cijele brane uređena je šetnica pa mnogi ovdje zastaju i šeću uz jezero.
Jedna od specifičnosti ove planine je asfaltirana cesta do samog vrha Torre (1.993 m). To je najviši vrh kontinentalnog Portugala i time i najviša asfaltirana cesta Portugala. Ovdje su uređena i skijališta, i to je jedini portugalski ski-resort. U cijelom Portugalu možete skijati samo ovdje.
Prije dolaska na sam vrh stajemo na vidikovac nad još jednom ledenjačkom dolinom - Vale de Loriga. Dolina se spušta s 1.991 m nadmorske visine do 290 m, u njoj se smjestilo nekoliko sela, među njima i selo Loriga koje se zbog svog položaja lokalno još naziva i Portugalska Švicarska (Suíça Portuguesa).
Kratkim odvojkom dolazimo do samog vrha Torre, ali budući da je ovdje sve jedan veliki plato zapravo i nemamo osjećaj da smo na nekom vrhu. Ovdje su i trgovine, restorani i ostali turistički sadržaji.
Sada počinje naš silazak s Estrele, a onda se opraštamo i odlazimo dalje na jug. Čim se počinjemo spuštati prestaje plato i počinju strmi obronci, iz kojih izviruju različite stijenske formacije. Prolazimo Cântaro Magro, popularan među penjačima, i sada zavojitom cestom obilazimo različite druge stijenske oblike. Ovdje je spust zanimljiviji od uspona jer se s gornjeg platoa grubo spuštamo na niži plato, a onda s njega još grublje u podnožje, u grad Covilhã.
Prolazimo kroz jedini tunel, i još jednom zastajemo slikati odakle smo se spustili.
Oko 14h stižemo u Covilhu i stajemo na Repsol odmoriti uz kavu i kolu. Do Arraiolosa imamo još 240 km, 3h.
Covilhã je veći grad (50.000 stanovnika), ali nekako bezbolno prolazimo njenim ulicama i avenijama. Opraštamo se od lijepe Estrele. Još jednom prelazimo Rio Zêzere, istu onu Zêzere uz koju smo se vozili do Manteigasa, koja izvire blizu vrha Torre, spušta se kroz glacijalnu dolinu najprije na sjever, pa na istok, a onda mota na jug i jugozapad i nakon 200 km toka ulijeva se u rijeku Tejo (Tagus). Zêzere je druga najveća rijeka čiji je tok u potpunosti na portugalskom teritoriju.
Neko vrijeme vozimo se kroz nešto ravnije predjele okruga Castelo Branco, čije su glavno obilježje doline Zêzere i Tejo. Ovdje prvi put primjećujemo hrast plutnjak, čija se kora koristi za proizvodnju pluta.
Stižemo do rijeke Tejo (Tagus) - najduže rijeke Iberijskog (Pirenejskog) poluotoka. Izvire u Španjolskoj i nakon 1.007 km ulijeva se u Atlantski ocean u Lisabonu. Brana Fratel, na kojoj zastajemo, izgrađena je 1973.g., visoka 43 m i duga 240 m, proizvodni kapacitet elektrane je 132 MW.
Prelazeći rijeku Tejo ulazimo u okrug Portalegre. Ovdje se gotovo neprekidno vozimo kroz nasade hrasta plutnjaka svih uzrasta i veličina. Svim zrelim stablima oguljena je kora u procesu proizvodnje pluta, izgledaju kao da im svima nedostaju čarapice.
Portugal je najveći svjetski proizvođač pluta, sam pokriva oko 50% svjetske proizvodnje. Šume hrasta plutnjaka su ovdje samonikle, ali se i dodatno uzgaja zbog velike eksploatacije. Nakon što se stablu oguli kora, potrebno je 9 godina da naraste nova do iste debljine. Prosječna starost portugalskih hrastova je 85 godina, a produktivnost jednog stabla se procjenjuje na 180 do 200 godina. Osim kore koriste se i njegovi plodovi za uzgoj poznate iberijske crne svinje (porco preto ibérico, Alentejana). Ove svinje prve dvije do tri godine žive i rastu u prirodnim uvjetima ('na slobodi'), a onda kreće tovljenje, kada se hrane uglavnom žirevima hrasta plutnjaka (7-10 kg dnevno), dok ne dostignu težinu od 160 kg.
Razgledavajući ova plutonosna prostranstva stižemo u Ponte de Sor. Na ulazu u grad smještena je velika tvornica pluta (Amorim & Irmãos - Amorim i sinovi) gdje malo proučavamo proces stabiliziranja kore.
Oko 17:20 stajemo u Ponte de Sor natočiti gorivo. Vruće je i treba nam osvježenje, ali ova benzinska se sastoji samo od dvije pumpe i kućice za naplatu. Vozimo dalje, prolazimo uz malu akumulaciju na rijeci Sôr (Barragem de Montargil), i stajemo na mali Repsol u potrazi za sladoledom.
Uskoro napuštamo okrug Portalegre, s njim ćemo se ponovno družiti sutra, i ulazimo u okrug Évora (distrito de Évora), pretežito ravničarsku regiju s nadmorskim visinama 200-400 m, kojom i dalje dominiraju hrastovi plutnjaci.
U Arraiolos stižemo prije 19h i smještamo se u apartman. Ovdje ostajemo 4 noći. Apartman je prostran, s velikim predvorjem u prizemlju, gdje natrpavamo moto-opremu, dvije sobe i kuhinjom na katu, te lijepom terasom na krovu, s koje se pruža pogled na gradić.
U 19:40 idemo u obilazak Arraiolosa, sela s 3.350 stanovnika, u kojem se tradicionalno izrađuju ćilimi - Tapete de Arraiolos. Proizvodnja mlijeka, pluta i vina ovdje su glavni izvori prihoda.
Na preporuku našeg domaćina odlazimo u restoran Republica do Petisco Arraiolos i isprobavamo još malo portugalskih jela. Hobotnica za muža, morski pas za mene, a kao prilog tradicionalna kremasta mješavina kruha, korijandera i artičoka kojoj nisam zapamtila ime, pršut i sir za predjelo, specijaliteti od badema za desert, i vino Conde de Arraiolos.
Polako se vraćamo u apartman, jedna tura veša se već oprala, stavljamo novu, i danas ne žurimo spavati, sutra nam je lagan dan i ne moramo rano ustati.
Dan 7, Arraiolos - Serra de São Mamede (Marvão) - Arraiolos
(nedjelja 12.9.2021.)
Izvlačimo se na ulicu tek oko 9:20. Plan je popiti kavu u centru Arraiolosa, ali niti jedan kafić kraj kojih smo jučer prošli sada ne radi. Bez kave krećemo na današnju laganu vožnju, stat ćemo negdje usput.
Prolazimo ravnicama okruga Évora i Portalegre, dok se s obje strane ceste protežu nepregledne ograđene farme, na kojima često viđamo bikove, ovce, svinje, krave... Taj krajolik me podsjeća na afričke savane - nepregledne žute ravnice iz kojih izviru osamljena stabla. Ulovim se da očekujem da ću ugledati neku antilopu, slona ili lava, ali i dalje su to bikovi i ovce.
Prelazimo pokoju rječicu i poneki potok i oko 10:30 stižemo u Avis. Niti ovdje nema nekih otvorenih kafića pa biramo benzinsku. Dois cafés, mala peciva s tunom i dvije limenke soka. I sunce.
Poslije Avisa vozimo uz akumulaciju na rijeci Seda (barragem de Maranhão), ovdje se, zahvaljujući akumulaciji, uzgajaju masline i hrastovi pa je krajolik osjetno zeleniji naspram dosadašnjeg uglavnom žutog.
Prilazimo gradu Portalegre, iznad kojeg se rasprostrla planina São Mamede (1.025 m), zaštićena kao park prirode. Počinjemo svoj uspon do sela Marvão.
Penjemo se kroz hrastovu šumu, a svi hrastovi uz cestu ostali su bez kore - nekako imamo osjećaj do to ovdje nije zbog proizvodnje pluta, već zbog količine turista koji ovuda prolaze pa si malo ponesu za uspomenu. A i dosta lokalnog stanovništva prodaje suvenire od kore hrasta plutnjaka.
Ovo je prava atraktivna motoristička dionica, pa tako i susrećemo dosta drugih motorista. A i nedjelja je, pa je općenito mnogo izletnika, najviše Španjolaca, jer smo 20-ak kilometara udaljeni od granice.
Marvão je selo smješteno na klisuri, ograđeno zidinama, s utvrdom na vrhu.
Oko 12:20 parkiramo ispred ulaza u Marvão i hrabro odlučujemo popeti se do vrha najstrmijim putem. Sunce je sad već dobro zagrijalo pa prokuhavamo već negdje na pola puta, ali na pola puta se ne odustaje.
Nismo jedini koji se ovuda penju, ima još bajkera koji biraju ovaj put - jer je moto oprema k'o stvorena za takve ekspedicije :-D
Zastave su u cijelom Portugalu spuštene na pola koplja zbog smrti bivšeg portugalskog predsjednika. Ali je u tijeku i predizborna kampanja za lokalne izbore pa su sva ta manja naselja i sela kroz koje prolazimo okupana i tim političkim folklorom.
Do motora se spuštamo ipak malo pitomijim putem, razgledavajući uličice i kućice ovog utvrđenog gradića.
Na povratku stajemo na jednom odmorištu da i mi ponesemo malo kore za uspomenu.
Vraćamo se istim putem do hotelskih i turističkih naselja uz rijeku Sever, gdje se jedva probijamo kroz nedjeljni izletnički promet, i odlazimo prema granici sa Španjolskom. Imamo vremena, idemo se malo provozati. I natočiti jeftino gorivo :)
Gorivo je u Portugalu najskuplje od svih zemalja koje smo prošli. Na kraju putovanja smo napravili i neku statistiku - ovo je prosječna cijena goriva (na temelju cijena po kojima smo plaćali) u odnosu na tadašnju cijenu u Hrvatskoj:
Pa kad smo već tu :)
Sada se vozimo španjolskim obroncima planine São Mamede, cesta je i ovdje odlična, zanimljiva, zavojita, a oko nas izviruju gole stijene iznad šumovitih obronaka. Stižemo do sela Jola, dalje ceste nema pa se okrećemo i vraćamo prema Portugalu.
Oko 13:40 stajemo na Repsol Los Pinos, Valencia de Alcántara (Španjolska), točimo gorivo i osvježavamo se sladoledima. I mnogi Portugalci dolaze ovdje natočiti gorivo. Veseli momak koji radi na benzinskoj vadi svoj motor iz garaže i dovikuje nam sav sretan da mu uskoro završava smjena.
Do São Salvador da Aramenha se vraćamo istim putem, nakon čega skrećemo prema malo višim dijelovima planine. Najprije prelazimo visoravan na kojoj su se smjestile njive, vrtovi i zeleni kružni pašnjaci, a onda se polako uspinjemo kroz borove šume i nasade badema. Ovaj dio je još ljepši od onog koji smo ranije prošli, ali ipak je to mala planina pa i te naše planinske vožnje kratko traju. Prolazimo ispod najvišeg vrha - Pico de São Mamede (1.025 m), s desne strane nam se otvara pogled na akumulacijsko jezero Apartadura, spuštamo se kroz krasnu borovu šumu, i malo prebrzo stižemo u južne dijelove Portalegrea.
U 15h napadamo Lidl Portalegre u potrazi za večerom i polako se vraćamo prema Arraiolosu, naravno ne istim putem. Samo što je ovo brza cesta pa smo opet zarobljeni u ravnici. Malo razgledavamo gradove kroz koje prolazimo - Monforte, Estremoz i Vimieiro, i u apartman se vraćamo oko 17h.
Danas ne idemo nigdje, pijemo kapučino, mezimo sir i grožđe dok isprobavamo portugalska vina, i pripremamo laganu večeru. Slušamo portugalsku glazbenu televiziju, šaljemo slike, visimo po društvenim mrežama.
Sutra je ozbiljan dan - motori idu na servis.
Dan 8, Arraiolos - Lisabon - Cabo da Roca - Arraiolos
(ponedjeljak 13.9.2021.)
Već u 6h kotrljamo se kroz arraiološki mrak. U 8h moramo biti u Lisabonu, u Hondinom servisu, a u 8:30 u BMW servisu. Prognoza je za kišu, ozbiljnu kišu, pa smo na sebe i na tank torbe navukli sve moguće zaštite i kabanice koje imamo, kišne podstave, čak smo utrpali i rezervnu robu u kofere, ako promočimo. I traperice i tenisice, da se izvučemo iz moto opreme, jer planiramo hodati po centru Lisabona kad završimo sa servisima.
Vozimo kroz mrak prema Lisabonu, mi i kamioni. Najavljena kiša nije se pojavila. Malo nas je samo poškropila, tek toliko da nam se ruga jer smo se tako atomski zaštitili.
Oko 7:15 već vidimo Lisabon u daljini, nije se još do kraja razdanilo, a možda nam se samo čini jer je oblačno i tmurno. Ovdje je kiša malo i počela padati, ali sramežljivo.
U Lisabon ulazimo preko mosta Vasco da Gama, najdužeg mosta Europske Unije, drugog najdužeg u Europi (najduži je Krimski most u Rusiji). Most prelazi preko estuarija rijeke Tejo, koja se ovdje ulijeva u Atlantski ocean.
Plaćamo mostarinu uz manje komplikacije s kišnim navlakama na tank torbama, zbog kojih se na kratko i rastavljamo na mostu, ali ubrzo se ponovno pronalazimo, i s jutarnjim radničkim prometom vozimo prema gradu. Komunikaciju nemamo (zbog one prijeteće kiše koja je na kraju samo pljucnula po nama), ali ionako vozimo bez riječi, širom otvorenih očiju. Tri su prometne trake u svakom smjeru, oko nas svi jure i žure, i nema zastoja, a i mi se krećemo brzinom tog prometa, neokrznuti jutarnjom špicom.
U 7:58, dvije minute prije dogovorenog vremena, stižemo u Wingmotor Honda. Ovdje pričaju engleski, i sve se dogovaramo bez problema. Servis će biti gotov oko 11h, nazvat će me kad motor bude spreman. Pomalo tužno ostavljam Hondu i odlazim.
Sljedeća stanica - Caetano Baviera BMW. Sad više nemam svoj motor pa sam prisiljena biti putnik na drugom motoru. A to više ne znam biti. Nije mi baš lako, ali nije to najteži trenutak ovog dana.
U 8:45 (15 minuta nakon zakazanog vremena) stižemo u BMW servis. I ovdje se lako sporazumijevamo na engleskom, jedino će servis trajati malo duže, oko 15h bi trebalo biti gotovo.
Ostavljamo jakne i kacige u servisu i odlazimo na doručak. Kad smo dolazili primijetili smo na uglu lokal patiseria Granfina koji izgleda kao dobro mjesto za doručak. I je, odlično je mjesto za doručak, i puno ljudi ovdje i dolazi na doručak prije odlaska u ured. Uzimamo punjene kroasane i jedan pastel de nata za probu, i dvije kave s mlijekom (i ovdje pričaju engleski). Sve nam je fino, atmosfera prava jutarnja i baš nam je ugodno ovdje. Imamo puno vremena za potrošiti pa ne žurimo.
Pastéis de nata su najpoznatije portugalske slastice, koje potječu baš iz Lisabona (Pastéis de Belém). Mi ih zovemo "mali zapečeni puding u lisnatom tijestu", iako nije ništa od toga. Ja bi ih mogla pojesti sve koliko god ih ima, pa naručujemo još par njih, ali i nekih drugih kolačića da malo isprobamo. Pastéis de nata su najbolji!
Oko 10h izlazimo malo prošetati kvartom u kojem jesmo (Alvalade). Blizu lisabonskog aerodroma smo pa cijelo jutro nad nama prolaze avioni, uglavnom polijeću.
Tek što smo krenuli u šetnju netko me zove - Honda je gotova! :) Pola sata prije očekivanog vremena :) Vraćamo se u BMW servis po kacige i odlazimo pješice po Hondu. Udaljenost između dva servisa je nešto više od pola sata hoda. Ne žuri nam se, jer još moramo čekati BMW, pa putem zastajemo i razgledavamo četvrti Areeiro i Arroios. Sve je to daleko od onog turističkog dijela Lisabona, ali smo zadovoljni jer upoznajemo onaj svakodnevni Lisabon, namijenjen stanovnicima.
Chafariz de Entrecampos je fontana, jedna u nizu lisabonskih fontana povezanih u vodovodnu mrežu, čiji je centralni dio povijesni akvadukt Águas Livres. Akvadukt je bio glavni kanal za opskrbu Lisabona vodom od 1748. do 1880.g., kada je njegovu ulogu preuzeo novi vodovod, ali je ostao u funkciji do 1967.g. Danas ga možete prehodati jer je uređen za pješake.
Campo Pequeno je arena za borbu s bikovima. Danas su u njenim prostorima smješteni i šoping-centar i muzej Campo Pequeno, a u samoj areni se izvan sezone (sezona borbe s bikovima traje od Uskrsa do kraja ljeta) održavaju različiti koncerti.
Sada smo otprilike na pola puta između dva servisa i s užasom shvaćamo da smo na cijelom ovom putovanju najudaljeniji od motora, a što je još gore i motori su razdvojeni. Ni ključevi od motora nisu kod nas. 4.000 kilometara od kuće. Osjećamo se goli i bosi pa malo ubrzavamo korak. Ali meni niti to nije najteži trenutak ovog dana.
Prolazimo kraj zgrade koja izgleda kao da bi mogla biti tehnički muzej, ali ulaz u dvorište čuva policajac. Ima strpljenja za naša pitanja i naš entuzijazam i objašnjava nam da je to kovnica novca. Dopušta nam da slikamo.
Jedna od stvari koje smo primijetili za vrijeme dosadašnjeg boravka u Portugalu i komunikacije s različitim ljudima je ta neka opuštenost, kao da imaju svo vrijeme svijeta. Najprije smo shvatili da kad kažemo obrigada/obrigado (hvala) da nas teško razumiju, i da je to zato što mi izgovorimo obrigado brzo i žestoko, kao jedan slog, jedan dah. A treba ga razvući - ooobriiigaaaaadoo. Deee naaaadaa. Mi smo baš našpanati. Ostatak portugalskih dana pokušavamo preuzeti njihovu mirnoću.
Oko 11:15 preuzimamo Hondu. Poservisirana, pregledana, oprana. Malo razgovaramo s djelatnikom servisa, zanima ga gdje smo odsjeli, od kuda smo došli, kuda idemo... Ne razumije niti jedan portugalski naziv koji izgovaramo, jer ih sve krivo izgovaramo. Kažemo da smo smješteni u Arraiolosu. On nas pita nešto što nama zvuči kao da nas pita "u Arraiolosu ili u Arraiolosu?", samo s puno različitih š, ć i đ-ova. Kažemo mu da u onom koji je 150 km od Lisabona - tek sad je zbunjen. Odustajemo svi skupa :) Završavamo još kratkim razgovorom o Hondi, sjedam na motor i taman prije nego ću se izvest dotrčava do mene i pruža mi Honda vrećicu, kaže - za uspomenu.
Kraj Hondinog servisa je mali park Jardim Constantino, pa ćemo se sad ovdje malo zadržati, popiti kavu i prošetati ovim kvartom.
Uzimamo kavu, kolu i još pastéis de nata. Jesam li već rekla da ja mogu do kraja života jesti samo to?
Polako postajemo nestrpljivi. Želimo da i BMW uskoro bude gotov i da idemo dalje, ima još puno toga što danas želimo vidjeti. Računamo da će i BMW biti gotov prije obećanog vremena, barem oko 14h.
Odlazimo u kratku šetnju oko parka, tražeći razglednice i poštu. Nalazimo poštu, ali ne i razglednice pa nismo potrošili puno vremena.
U 11:50 odlučujemo krenuti polako natrag prema BMW servisu. Kao dok mi dođemo, malo još prošećemo, već će nas oni zvati. Natrag idemo na Hondi. U dvoje. Muž vozi. Moju Hondu. I mene. E to mi je nateži trenutak ovog dana. Toliko težak da sam upisala krivi servis u google navigaciju pa smo otišli u krivom smjeru i još više vremena proveli u ovom uvrnutom poretku stvari.
Parkiramo motor ispred Granfine, gdje smo doručkovali, i odlazimo u novu šetnju po četvrti Alvalade, ulicama kojima još nismo prošli. Sad smo baš u stambenom dijelu, nema nekih atrakcija, ali je lijepo, s puno zelenila. I puno mirisa marihuane u zraku. Cijelo vrijeme smo u čizmama i vučemo kacige sa sobom, pa nam se umor pomalo prikrada. I dan je sunčan i topli, nakon što su se razišli oni jutarnji oblaci, ali na svu sreću nije vruće.
Oko 14 h prolazimo ispred servisa da se malo navirimo. Kupujemo vodu u maloj trgovini i radimo novi krug po kvartu. Vučemo se s noge na nogu, a vuče se i vrijeme. U 15 h sjedamo u kafić Ideal preko puta servisa i pijemo još jednu kavu. Avioni iznad nas sada uglavnom slijeću. Mužu je ovo najteži trenutak dana, jer je već uvjerio sam sebe da nešto ne valja, da nešto ne mogu složiti. Mijenjamo plan za ostatak današnjeg dana - ne stignemo i razgledavati centar Lisabona i otići na Cabo da Roca. Biramo Cabo da Roca iz više razloga. Prvo, do tamo se ipak treba voziti, a već smo izbezumljeni koliko dugo se ne vozimo. Drugo, dosta smo se već nahodali danas, već smo sad malo umorni i bojimo se da će nas šetnja lisabonskim brežuljcima iscrpiti. Treće, a možda zapravo prvo, Cabo da Roca nas više zanima. U Lisabon uvijek možemo doletjeti avionom i biti ovdje nekoliko dana, čak je to i pametniji način razgledavanja takvog grada. Uvijek nam je bilo teško provoditi vrijeme u šetnji ili nekakvom mirovanju dok motor čeka iza ugla.
Oko 16 h BMW je spreman. Pretrčavamo ulicu, grabimo jedan pa drugi motor i vozimoooo se :)
Ponovno smo u špici, ovaj put popodnevnoj, prolazimo avenijama, obilaznicama, petljama. I opet nije stresno. Prije nego zađemo u park prirode Sintra-Cascais stajemo natočiti gorivo.
Park prirode Sintra-Cascais obuhvaća planinski lanac Serra de Sintra, poljoprivredna područja (uzgoj voća i proizvodnja vina) i proteže se do obale (mješavina pješčanih plaža, stjenovitih litica i pješčanih dina). Cesta je dobra, lijepa, zavojita, ali je dosta zemlje na cesti koju su donijele bujice (ovdje je izgleda bila nešto jača kiša jutros). I ovdje ima "jaja", ali manje i manjih su dimenzija.
Prolazimo gradić Malveira da Serra, nakon kojeg cesta postaje još zanimljivija, s prekrasnim pogledom na brežuljke koji se spuštaju prema oceanu, i na sam Atlantski ocean. Uskoro nam se pokazuje i Cabo da Roca, do kojeg stižemo oko 17:30.
Cabo da Roca (Stjenoviti rt) je najzapadnija točka kontinentalne Europe. Strme litice se ovdje izdižu preko 100 m iznad morske razine, sam rt je visok 144 m. Svjetionik na rtu (Farol de Cabo da Roca) je u funkciji od 1772.g.
Nakon otprilike pola sata krećemo s Cabo da Roca. Spuštamo se prema oceanu, i dalje uživajući u prekrasnom vidiku na Costa de Sintra, obalu poznatu po surferskim valovima, na kojoj gotovo uopće nema turističkih sadržaja. Približavamo se plaži Praia do Guincho - sada točno vidimo kako se izmjenjuju te pješčane plaže sa stjenovitim liticama, a pijeska zapravo ima posvuda, uz cestu, ponekad na cesti. S druge strane ceste javljaju se pješčane dine.
Sljedećih 30 km vozimo obalom Estoril (Costa do Estoril), poznatom i kao Portugalska rivijera. Uz cestu se sada nižu vile, hoteli, perivoji, a na samoj obali svjetionici i različite utvrde koje su služile za obranu Lisabona. I dalje se izmjenjuju pješčane plaže i stjenovite litice. Vjetar s oceana donosi sol koju osjećamo na licima, u očima, na vizirima. Prolazimo turistička središta Cascais, Estoril i Oieras. Obalu prati i željeznička pruga Lisabon - Cascais, valjalo bi se ovuda jednom provesti i vlakom, sigurno je pogled iz vlaka zadivljujući.
Oko 19h stižemo u Lisabon, pred Torre de Belém (Torre de São Vicente) - utvrda s početka 16.st., koja je bila dio obrambenog sustava i mjesto ceremonijalnog ulaska/izlaska iz grada, naročito u vrijeme velikih zemljopisnih otkrića, u kojima je Portugal odigrao veliku ulogu.
Navirujemo se i do spomenika Padrão dos Descobrimentos (spomenik zemljopisnim otkrićima), još malo razgledavamo Lisabon s motora i krećemo prema Arraiolosu. Putem prolazimo ispod ranije spominjanog akvadukta Águas Livres i polako se opraštamo od Lisabona i njegovih povijesnih znamenitosti.
Naravno da ne idemo istim putem kojim smo stigli, nego dužim - vozimo uz estuarij rijeke Tejo prolazeći kroz naselja koja su se ovdje stisnula. Rijeku Tejo prelazimo mostom Ponte Marechal Carmona, a tu nas je već ulovio mrak.
U Samori stajemo u Pingo Doce kupiti namirnice za večeru i u 21:30 stižemo u apartman. Ne brinemo što je kasno, sutra je opet prognoza za kišu pa računamo da ionako nećemo moći nikuda rano ujutro.
Dan 9, Arraiolos - Peniche - Arraiolos
(utorak 14.9.2021.)
Budni smo već prije 8h, doručkujemo i pijemo kapučino u apartmanu. Kiša pada kao da ne misli stati. Gledamo portugalske spotove na televiziji i čekamo. U 9:30 se vrijeme još pogoršalo pa ćemo popiti još jedan kapučino.
Inicijalni plan za danas je bio obići Peniche, a na putu do tamo proći kroz park prirode Serras de Aire e Candeeiros, jedno od rijetkih krških područja Portugala. Kiša nam kap po kap otima vrijeme pa ćemo, na žalost, morati preskočiti portugalski krš.
10:10 je, još ne idemo nigdje. Ali kiša je stala, a na nebu se pojavljuju mačkove hlače (kiša neće pasti ako se vidi komadić neba tek toliko velik da se od njega sašiju mačkove hlače). Idemo u Peniche, ali budući da je udaljen skoro 200 km, nećemo se pouzdati u legendu o mačkovim hlačama pa trpamo u kofere kišnu opremu. Krećemo u 11:05. Cesta se već prosušila.
Danas ulazimo u okrug Santarém (Distrito de Santarém), koji se krajolikom baš i ne razlikuje od susjednih okruga Portalegre i Évora.
Vozeći kroz Santo do Mato primjećujemo nekoliko većih skupina ugljenica. Još uvijek se koriste i među rijetkim su preostalim portugalskim tradicijskim ugljenicama za proizvodnju ugljena.
Prolazimo kroz Coruche, svjetsku prijestolnicu pluta (Capital Mundial da Cortiça) - najveći je portugalski proizvođač pluta, ovdje se dnevno proizvede 5 milijuna plutenih čepova. Prije samog grada nalazi se još jedna velika tvornica pluta (Amorim), čije ogromno dvorište je prepuno uredno naslaganih kora hrasta plutnjaka. Kora se tako 6 mjeseci pažljivo stabilizira i postiže ravnomjernu vlažnost i tek je tada spremna za daljnji proces obrade. Uz tvornicu su i prostrani nasadi mladih hrastova koji će zamijeniti neke mnogo starije.
U ovim poljima smjestila se i tvornica riže Arrozeiras Mundiarroz, otprilike u središtu najvećeg portugalskog rižonosnog područja, koje čine doline rijeka Tejo, Sorraia i Sado i njihovih pritoka.
Rijeka Sorraia pruža se između grada i plodnih njiva. Prelazimo nju i neke njene kanale i rukavce nizom mostova. Zastajemo u Fajardi natočiti gorivo i nastavljamo kroz poljoprivredno razvijen okrug Santarém.
Rijeku Tejo (Tagus) prelazimo zanimljivim mostom Rainha Dona Amélia. Stari željeznički most izgrađen 1903. godine nakon gotovo sto godina službe (2001.g.) prenamijenjen je za cestovni promet.
Kratko vozimo podnožjem planine Serra de Montejunto koja malo razbija taj ravničarski krajolik, zadnjih tridesetak kilometara koristimo brzu cestu, i oko 14h ulazimo u Peniche.
Pažnju nam odmah privlači "pješčani nasip" koji prati cestu, pokušavamo odgonetnuti što je i čemu služi. Tražimo prvu priliku da zavirimo s druge strane.
S druge strane je zaljev Baleal, u kojem je more nešto mirnije, a duž zaljeva otprilike 3 km proteže se velika pješčana plaža. A naš "nasip" je niz pješčanih dina koje su prirodna granica između plaža i ceste i stambenih zgrada. Nakon otoka Baleal i završetka zaljeva, plaže se protežu neprekidno još gotovo 9 km, do naselja Foz do Arelho. Plaže su popularno odredište za surfing, jedrenje na dasci, kitesurfing i bodyboarding, a surferski uvjeti među najboljima u Europi.
Odmah nakon plaže prolazimo kroz zidine, ulazeći u utvrđeni dio grada. Peniche je najzapadniji grad kontinentalne Europe (14.800 stanovnika), smješten na poluotoku koji je do 17.st. bio otok. Djelovanjem valova i morskih struja stvoren je tombolo (primošten) koji je povezao otok s kopnom (nama najbliži primjeri su Primošten i Sveti Stefan u Crnoj Gori). Grad je utvrđen tijekom 16. i 17.st. zbog čestih napada Engleza, Francuza i Berberskih pirata.
Peniche je ribarski grad i, iako je ribarstvo danas u opadanju, a glavni ekonomski značaj preuzima turizam, Porto de Peniche je još uvijek jedna od glavnih portugalskih ribarskih luka.
Ponovno stajemo, na daleko manje atraktivnoj plaži Portinho da Areia do Norte, i utabanim makadamom kratko pratimo obalu malog zaljeva do otoka Papôa (također spojenog tombolom) i Forte da Luz.
Desetak kilometara zapadno od Penichea nalazi se arhipelag Berlengas, vulkanskog porijekla, zaštićen kao prirodni rezervat, s rijetkim vrstama flore, ptica i riba.
Vozimo se dalje polako uz obalu, stijene, vidikovce, šetnice, litice. Dolazimo do najzapadnije točke poluotoka - Cabo Carvoeiro, gdje je krajem 19.st. izgrađen svjetionik zbog velikog broja pomorskih nesreća koje su se događale duž obale.
Završavamo krug oko poluotoka i zalazimo u gradske uličice. Još malo ih razgledavamo, stajemo na molu uz luku, ostavljamo motore i odlazimo na ručak. Biramo restoran A Popular Sociedade, jedemo odrezak kuće, sabljarku, i desert od badema.
Krećemo prema Arraiolosu u 16:50. Dok se spremamo za polazak kiša počinje padati, a u smjeru u kojem idemo se baš ružno crni, pa oblačimo svu kišnu opremu koju imamo. Čim smo se popeli na brzu cestu počeo je pljusak. A onda se pojačao. Ali nije sve skupa dugo trajalo, pljusak se stišao, a kako vozimo dalje postepeno i prestaje. Silazimo s brze ceste i vozimo lokalnim cestama. U Quinda de Casével javlja se sunce, ali na cesti ima dosta šljunka kojeg su nanijele bujice nedavnog pljuska. Putem često nailazimo na mulj i pijesak na cesti, a u Senhora da Luz nas kratko zaustavljaju radnici koji čiste cestu gdje se izlio potok. Kiša ponovno pada, ali slabo. Sve je puno tog pijeska, i cesta i mi i naše čizme i naši jučer oprani motori.
U gradu Santarém ponovno prelazimo rijeku Tejo. Kiša staje i ponovno pada, sunce se probija pa nestaje, a svako malo pojavi se neka nova duga. Između São José de Lamarosa i Texugueira vozimo lijepu, ali kratku zavojitu dionicu, a užitak nam malo kvari slinava i pjeskovita cesta. U Mori stajemo natočiti gorivo i smijemo se paradajzićima razbacanima uz cestu, pogotovo u kružnim tokovima, koji su očito ispadali u vožnji s nekog ludog kamiončića. Zahvaljujući tom plesu kiše i sunca koji nas cijelim putem prati i nebo je kao naslikano.
Oko 20h stižemo u apartman. Od sutra ponovno mijenjamo smještaj svaki dan pa privodimo ovaj lagodni portugalski život kraju.
Dan 10, Arraiolos - Albufeira
(srijeda 15.9.2021.)
Krećemo oko 8h, dugo smo se pakirali jer smo u ovih par dana na jednom mjestu apsolutno sve raspakirali, a i malo smo se opustili, u portugalskom stilu. A i povratak smo si malo opuštenije isplanirali nego onih nekoliko dolaznih dana, tako da nema nikakve žurbe.
Magla je svuda oko nas, a prema prognozi moguća je kiša u prvih 50 km današnjeg puta. Procjenjujemo da nećemo pokisnuti. Nakon dvadesetak minuta ulazimo u grad Évora (47.000 stanovnika), a kiša počinje padati. Stajemo pod krov autobusnog kolodvora i pregovaramo što ćemo. Muž bi da pričekamo da kiša stane, ja se bojim da neće ovdje stati satima, a tamo gdje idemo kiša ne pada, i ne da mi se ovdje gubiti vrijeme i stajati gledajući kišu kako bubnja u lokvama. Odlučujemo nastaviti dalje, bez čekanja. Nismo navukli kišne zaštite, brzo ćemo mi izaći na sunce. Samo što je u Évori jutarnja gužva, kiša pada sve jače, i odjednom smo zarobljeni u prometu dok netko po nama izljeva kante i kante vode, popločene ulice se pune kišnicom, a mi svojom opreznom vožnjom blago živciramo vozače automobila.
Kroz taj pljusak mutno vidimo poneke zanimljivosti Évore. Povijesno središte grada, još uvijek djelomično utvrđeno srednjovjekovnim zidinama, upisano je na UNESCO-v popis svjetske baštine kao grad-muzej, čije jedinstvene kuće ukrašene azulejo keramikom (utjecaj maurske umjetnosti) i kovanim ogradama na balkonima iz 16. i 17. stoljeća svjedoče o vremenu zlatnog doba portugalskih kraljeva. Među brojnim povijesnim građevinama ističu se 9 km dug akvadukt Água de Prata (akvadukt srebrne vode) iz 16.st., te rimski hram iz 1.st. sa 16 nedirnutih granitnih stupova visine 7.68 m. Zbog svog položaja u unutrašnjosti Évora je ljeti često izložena sušama i jedan je od najtoplijih portugalskih gradova, što je nama u ovom trenutku teško za vjerovati. U novije vrijeme ovdje jača avioindustrija, centrirana u zoni Parque de Indústria Aeronáutica.
Već nakon 20 minuta od kada smo napustili Évoru i njen poplavni pljusak, sušimo se na vjetru na brzoj cesti prema Portelu. Nebo je još oblačno, ali se polako razvedrava. Još smo uvijek u okrugu Évora pa su svuda oko nas ravnice i njive.
Oko 10:15 ulazimo u park prirode Vale do Guadiana, gdje teren i cesta postaju zanimljiviji - ravnicu zamjenjuju brežuljci i 'savanasti' krajolici - žuta zemlja s ponekim niskim stablima. Nakon samo 20 km ulazimo u grad Mértola, prelazimo rijeku Guadiana i idemo se malo provozati s druge strane rijeke. Cesta je i dobra i loša u isto vrijeme. Zavojita i zanimljiva, s par lijepih pogleda na dolinu rijeke i grad, ali asfalt cijelo vrijeme nekuda propada i naginje se na razne strane. Okrećemo se gdje zavoji prestaju i vraćamo u Mértolu. Stajemo u Pastelariu Niho Doce popiti kavu i isprobati neka nova portugalska peciva. Naknadno ipak uzimamo još i pastéis de nata.
Sada smo se već potpuno posušili, vedro je i sunčano. Oko 11:30 polako nastavljamo dalje, vozeći ponovno kroz ravnice, iz kojih povremeno izviruju maleni brežuljci. Prolazimo pokraj nekoliko malih sela, desetak kućica stisnutih jedne uz druge usred tog prostranstva. Uz jedno od njih - Morena - sakrilo se termalno kupalište Água Santa da Morena, na rijeci Oeiras, u čijem koritu izviru sumporne mineralne vode. Ovo prirodno lječilište na žalost nije dovoljno iskorišteno, postoji samo jedan smještajni objekt nastao u obiteljskom kućanstvu, a širi interes za investicije i dodatna istraživanja je slab.
Žutim ravnicama nema kraja, kud god pogledamo ništa nam ne zaklanja pogled, povremeni slabašni pašnjaci su protkani ovcama, a ljude ne susrećemo. Nalazimo se u okrugu Beja, zemlja je ovdje slabo plodna, a rudarstvo i metalurgija glavna industrija.
Nakon sat vremena ulazimo u grad Castro Verde, točimo gorivo. Postepeno napuštamo ravnice. Od Barreirosa do Odemire vozimo šumsku dionicu, iako ne baš nešto posebno atraktivnu. Odemira je još jedan zrihtani grad popločen portugalskim kockicama, središte općine Odemira, koja se proteže između ravnica, planina i oceana.
Ovdje oko 14h ulazimo u park prirode Sudoeste Alentejano e Costa Vicentina, koji se proteže jugozapadnom obalom Portugala u dužini od 110 km. Obuhvaća različite krajolike i staništa kao što su strme i nazubljene litice i hridi, plaže, nekoliko otočića i grebena (uključujući otok Pessegueiro i neobičan koraljni greben u Carrapateiri), estuarij rijeke Mire, rtove Sardão, Sagres i São Vicente, sustave dina, vrištine, močvare, slane stepe, privremena jezera...
Najprije se malo gubimo među plastenicima i poljima krumpira, a zatim prolazimo kroz različita mala turistička naselja, u kojima gotovo na svakom raskršću stoji putokaz za neku od plaža. Pratimo jedan od tih putokaza i uskoro dolazimo do plaže Praia de Vale dos Homens. Plaža je mala i izolirana pa je na njoj svega nekoliko ljudi. Stojimo ovdje neko vrijeme i upijamo mir i šum oceanskih valova.
Vozimo dalje i sljedeća plaža do koje se spuštamo je Praia da Bordeira. Uz nju je uređeno veliko parkiralište i jednostavno je dostupna pa je ovdje puno više ljudi. Iako je plaža toliko velika da vjerojatno ni na vrhuncu sezone nikada nije puna.
Od plaže dalje vodi makadamska cesta koja prati obalnu liniju ovog malog rta, pa odlučujemo vidjeti što sve ovdje ima.
Baš je lijepo i atraktivno, ovakvih mostića i šetnica do litica ima duž cijele obale, moguće je spustiti se do malih plaža i baš bi trebalo ovdje provesti cijeli dan u istraživanju. Samo što je vruće, zaključujem da bi trebalo sjesti na APN i bez moto opreme zujati od litice do litice.
Vraćamo se na asfaltiranu cestu i bez daljnjih istraživanja vozimo do rta São Vicente. Cijeli park prirode prošaran je takvim cesticama i puteljcima, pokriva kopnenu površinu od 57.000 ha (plus još 17.500 ha morskog područja), i čovjek ovdje može provesti i dva tjedna istražujući sve što park nudi.
U 16:15 stižemo na Cabo de São Vicente, krajnju jugozapadnu točku kontinentalne Europe. Litice se ovdje izdižu 75 m iznad morske razine.
Na rtu São Vicente nalazi se i utvrda Forte de Santo António de Belixe, a u Sagresu Fortaleza de Sagres, koja je imala veliki povijesni značaj u vrijeme portugalskih zemljopisnih otkrića. Sagres je ribarski gradić, ali pažnju će vam privući tradicionalne portugalske lončarske radnje koje ćete iz daleka prepoznati po živopisnim zidovima ukrašenima šarenim tanjurima.
Napuštamo zapadnu obalu Portugala i dalje pratimo južnu obalu, prolazeći kroz najveću turističku regiju Portugala - Algarve. U gradu Portimão mostom Ponte Nova do Arade prelazimo estuarij rijeke Arade, uz samo ušće rijeke de Boina u Arade.
U 18:10 stižemo u Albufeiru. Naš apartman je na drugoj strani grada, stisnut među najrazličitijim turističkim resortima, pa već prolazeći njegovim ulicama i avenijama polako upoznajemo grad.
Albufeira (13.600 stanovnika) je turistička destinacija zahvaljujući nešto mirnijem utjecaju oceana i brojnim pješčanim plažama, posebno popularna zbog bogatog noćnog života. U turističkoj sezoni (ljeto i božićni i novogodišnji praznici) ovdje boravi oko 300.000 turista. Od sredine 19.st i u prvoj polovici 20.st. grad se gospodarski razvijao zahvaljujući dugoj ribarskoj tradiciji i velikom izvozu ribarskih proizvoda. Sredinom 20.st. ribarstvo gubi značaj i započinje turistički razvoj i danas je Albufeira najveće i najznačajnije središte južne obale Algarvea.
Oko 19:30 spremni smo za večeru i šetnju. Najprije se malo gubimo po ovom dijelu grada u kojem smo smješteni. Ovdje se nalazi popularni The Strip (Areias de São João, s glavnom ulicom Avenida Francisco Sá Carneiro), prepun barova, restorana, diskoteka - centar noćnog života Albufeire. Mi smo više penzioneri nego željni noćnog života pa odlazimo u stari dio grada (Centro Antigo).
Taksijem stižemo do Miradouro do Pau da Bandeira - vidikovca s kojeg se pruža pogled na stari dio grada i plažu Dos Pescadores.
S ove točke do samog centra, pješačke zone i restorana i barova, najjednostavnije je spustiti se pokretnim stepenicama, koje su svojevrsna atrakcija jer su na otvorenom.
Šećemo gradskim uličicama, odlazimo na večeru, kupujemo i pišemo razglednice, odlazimo na sladoled i vafl. I ovaj dio grada je dosta živahan, ulice i kafići su puni, iz mnogih barova i restorana dopire glazba, često živa svirka.
Polako se opraštamo od Portugala, privodeći kraju zadnju portugalsku večer.
Dan 11, Albufeira - Španjolska
(četvrtak 16.9.2021.)
Još smo jako kratko u Portugalu. Krećemo nešto prije 7h, točimo gorivo, i prolazimo kroz preostala turistička mjesta južne obale Algarvea. U 8:50 prelazimo Rio Guadiana čime posljednji put izlazimo iz Portugala. Pa pa Portugal. Ali nismo tužni, veselimo se predstojećim španjolskim kilometrima. Ovaj put smo malo skratili dan jer smo od sada ponovno u "našoj" vremenskoj zoni i zapravo je 9:50.
Comments