Povratak u Španjolsku - 2. dio
- Easy Rideress
- Dec 22, 2022
- 18 min read
Ligurska rivijera, Azurna obala i Saint-Tropez
Prešli smo Apenine prateći rijeku Trebbiu i stigli u Genovu. Nastavljamo prema Saint-Tropezu prolazeći kroz brojne bisere Ligurske rivijere i Azurne obale.
Dan 2, Brenta d'Abbà - Diano Marina (Italija)
(srijeda 15.6.2022.)
Kako smo stigli do Genove pogledajte u prvom dijelu priče o povratku u Španjolsku.
Ligurska rivijera (Italija) i Azurna obala (Francuska)
Sada smo na Ligurskoj Rivijeri (Riviera Ligure), koja se proteže od francuske granice na zapadu do rta Corvo (između La Spezie i Masse) na istoku. Genova dijeli Ligursku Rivijeru na dvije rivijere - Riviera di Levante istočno od Genove i Riviera di Ponente zapadno.
Riviera di Ponente atraktivna je turistička rivijera, bogata pješčanim plažama, svako mjestašce na obali turističko je središte, od kojih su najveća Sanremo, Savona i Imperia. Uz obalu stisnula su se samo dva otočića - Bergeggi (0,08 km² ) i Gallinara (0,21 km²).
Između naselja vožnja je ugodna, krajolik lijep, umirujući, iako je vrijeme neko mrljavo, sparina je i past će kiša. U naseljima se dosta mrcvarimo, genovski stil vožnje prelio se i ovdje. Skuteri i motori se bez zadrške provlače i guraju na semaforima, radovima i sličnim stajanjima, a onda se mnogi od njih voze ispod 50 km/h koristeći cijelu širinu trake, ne dozvoljavajući jednostavno prestizanje. Kroz niz naselja konstantno se uzajamno prestižemo s jednim te istim skuterima - oni nas na semaforima, mi njih u vožnji - nama je lako, mi se kraj njih nekako i provučemo, ali vozači automobila nisu baš najsretniji takvim poretkom.
Ovdje se motoristi ne pozdravljaju. Nakon dovoljno neuspješnih mahanja odustajemo i mi, ali do kraja dana shvaćamo kako se to ovdje radi - poskrivećki :) Uloviš pogled kolege motorista i onda kimneš, gotovo neprimjetno, gotovo sa strahom u očima. Smijemo se tome, razvijamo cijelu teoriju kako su motoristi ovdje posramljena manjina, pogotovo ovakvi kao mi u opremi (a stvarno je vruće), dok im se gomila polugolih skuteraša u šlapicama ruga. Proučavamo motoriste s kojima se mimoilazimo i svaki prikriveni pozdrav potvrđuje našu teoriju. Mi imamo strane tablice pa nas nije dodatno sram :)
Pokušavamo stići do Savone prije kiše, ali prve krupne kapi tjeraju nas da potražimo zaklon malo ranije, u Albissoli. Gledamo reklame i putokaze uz cestu i odlučujemo se za supermarket Conad s garažom. Skrivamo motore i za vrijeme kratkog lokalnog pljuska kupujemo peciva i sok, kavu na automatu i jedemo u garaži.
Kroz sat vremena kiša staje i cesta je već gotovo suha pa nastavljamo svoj put. Brzo stižemo u Savonu, najveći grad na Rivijeri di Ponente (58.500 stanovnika). Iznad Savone nalazi se prijevoj Bocchetta di Altare (459 m, poznat i kao Colle di Cadibona), koji se smatra granicom Alpi i Apenina. Na samom prijevoju nalazi se miljokaz kao crta razdvajanja. Ovdje napuštamo Ligurske Apenine i dalje pratimo Ligurske Alpe koje se, baš kao i Ligurski Apenini, spuštaju do mora. Ligurske Alpe čine najjužniji dio Alpi, njihov najviši vrh je Punta Marguareis (2.651 m).
Nastavljamo laganu vožnju Rivijerom di Ponente, prisjećajući se gdje smo stajali, gdje smo odmarali, gdje smo čizmama gacali po plaži.. Često se naša sjećanja baš i ne podudaraju - tu smo pili kavu.. ne nismo, tamo smo.. tu smo parkirali.. tamo smo se slikali, ma znaš onu sliku.. Tada nismo pisali blog, niti vodili neki sličan detaljan dnevnik putovanja - baš bismo trebali rekonstruirati ta prva putovanja, da ih pogledamo danas tim nekim drugim očima. Možda jednom i budemo. Možda. Puno je želja, a malo vremena...
Oko 19:15 stižemo u Diano Marinu, ali naš se hotel nalazi s lijeve strane, na zavoju gdje je zabranjeno - i nepregledno - skrenuti lijevo. Vozimo dalje tražeći mjesto gdje ćemo se okrenuti, ali zbog relativno gustog prometa turističke rivijere vozimo do Imperije, gdje se okrećemo na malom, ali zaista malom, kružnom toku.
Voditelj hotela je simpatičan i stilom tipičan Talijan, ne znamo mu ime, ali prvi susret s njim bio je dovoljan da ga nazovemo Luigi. Naš Luigi je sav u poslu, potrebno je rasporediti sva pristigla vozila na mali parking uz cestu. Nama pokazuje da stisnemo motore uz sami ulaz, pokraj jednog već parkiranog motora. Kaže "to je moj, samo ga zagradite". Ipak, dok mi skidamo kofere da stisnemo motore, Luigi ponovno izlazi, sjeda na svoj motor i parkira ga uz cestu. Ipak će mu danas trebati.
U sobi je vruće, baš jako vruće, klima ne uspijeva rashladiti prostor, pa brzo bježimo van, u šetnju. Razmišljamo o nekoj laganoj večeri, razgledavamo. Diano Marina (5.800 stanovnika) tipično je turističko mjestašce na Ligurskoj Rivijeri - restoranima i kafićima bogatu povijesnu jezgru okružuju turistički smještaji, brojni hoteli i apartmani koji se šire na okolne brežuljke i izvan granica naselja, uređene plaže kojima je upravo završilo radno vrijeme pa posljednji djelatnici češljaju pijesak i metu staze. Sunce zalazi iza planina, a ne nad morem, pa je i odlazak s plaže ovdje nešto raniji - dok plaže okrenute prema jugozapadu sunce obasjava gotovo do zadnjeg trenutka prije nego zađe ispod horizonta, ovdje zađe nešto ranije za primorsko-alpske vrhove i zgrade koje nadvisuju plaže.
Dok tako razgledavamo, susrećemo našeg Luigia koji je na svom motoru dovezao sina do grada na sladoled. Nešto iza deset vraćamo se u sobu, ipak bez večere, i umorni se gasimo čim legnemo. Tonem u san vozeći motor. Sutra nas čeka staza u Monacu i Saint-Tropez, ali najprije jutarnja kava u Sanremu, baš kao i prvi put. Dobro znamo da nas još sutra čeka turističko-prometno mrcvarenje do Saint-Tropeza, a nakon toga bježimo u nama ipak puno draže planine.
Dan 3, Diano Marina (Italija) - Cogolin i Saint-Tropez (Francuska)
(četvrtak 16.6.2022.)
Noć je dosta nemirna, budim se od vrućine i od gladi nekoliko puta i već u 6:30 sam spremna za polazak. Ali muž nije, pa sjedim i čekam, gledajući talijanske spotove na televiziji. I doručkujem ostatke peciva od jučerašnjeg obroka u garaži.
Konačno spremni, plaćamo boravišnu pristojbu, odjavljujemo se i pozdravljamo s Luigijem. Krećemo malo iza 7 h. Danas nas čeka tek 200 km, iako dugih 5 sati vožnje za tu udaljenost - i dalje prolazimo kroz turistička naselja u kojima je promet dosta prigušen. Danas ćemo polako, razgledavati i češće odmarati, ali i pokušati stići do Cogolina do 16h tako da imamo vremena obići muzej žandarmerije koji, kao i svaki muzej koji drži do sebe, radi od 10 do 18h. Taman da ga ne stigneš obići ujutro prije polaska, niti na večer nakon dolaska.
Vrlo brzo stižemo u Imperiju (42.000 stanovnika) i u pokušaju da malo razgledamo s motora radimo krug jednosmjernim ulicama. Imperia se smjestila na ušću rijeke Impero u Ligursko more, osim turizma poznata je i po uzgoju maslina i cvijeća, te kao povijesni lokalitet tvornice tjestenine Agnesi (2016.g. proizvodnja je premještena u Fossano).
Već u 8 h ulazimo u Sanremo i tražimo mjesto gdje smo pili kavu na svom prvom putovanju ovim krajem. Biramo terasu u prirodnom hladu krošnji i naručujemo due caffe macchiati, ispravno koristeći množinu riječi macchiato. Za uzvrat dobivamo topli osmijeh tete konobarice, jer takvi očiti stranci kakvi jesmo naručujemo na talijanskom. Dok obilazi druge stolove ne skriva nezadovoljstvo turistima koji komuniciraju isključivo na engleskom jeziku. Ispijamo fini macchiato, na odlasku dobivamo još jedan topli osmijeh i 'sretan put'.
Sanremo (55.000 stanovnika) u našim je krajevima najpoznatiji kao kolijevka talijanske kancone, a naziva se i gradom cvijeća. U Sanremu je živio i umro Alfred Nobel. Poznati festival Sanremo, punog naziva Festival della canzone italiana, održava se od 1951.g. i iznjedrio je brojne talijanske hitove popularne diljem Europe. Veliki utjecaj imao je i na našu glazbu, gdje su mnogi hrvatski izvođači ili pjevali talijanske hitove, ili ih obradili. Po uzoru na Sanremo festival nastali su naši poznati festivali - Splitski festival, Opatijski festival i Zagrebfest.
Još smo samo tridesetak kilometara u Italiji. U Bordigheri točimo gorivo. U pitoresknoj Ventimigliji se prema sjeveru odvaja prijevoj Colle di Tenda (1.871 m) koji se smatra granicom Ligurskih i Primorskih Alpi (Alpi Marittime). Preko tog prijevoja vraćali smo se s našeg prvog putovanja u Saint-Tropez, krakom koji dolazi iz Nice i spaja se u gradiću Breil-sur-Roya. Rijeka Roya (talijanski Roia) izvire na prijevoju i ulijeva se u more u Ventimigliji, a njezin kanjon gotovo cijelim tokom prati cesta. Ovo je jedan od ljepših prijevoja i definitivno ćemo se ovdje vratiti, isplati se gužvati kroz turistička naselja da bi se ovuda ponovno provozali. Ali danas ne, danas nastavljamo obalom.
Primorske Alpe više su od Ligurskih, najviši vrh je Monte Argentera (3.297 km), i moćno se uzdižu iznad naselja koja se pred nama nižu. Ipak, s njima ćemo se kratko družiti jer se dalje prema zapadu Alpe udaljavaju od mora. Kako se približavamo granici pogledom tražimo mehaničare kod kojih smo 2016.g. hitno tražili ulje za Teneru. Ponavljamo mantru - olio di motore quatrotatti - više kao odu nekim drugim vremenima, kada naš motor baš i nije bio u najboljem stanju za duga putovanja.
Prelazimo granicu bez zaustavljanja, ali pod budnim okom naoružanih graničnih policajaca. Radosno dočekujemo francuski promet, umorni od borbe s agresivnim talijanskim skuterima. Ovdje Ligurska rivijera završava, gdje Azurna obala počinje.
Azurna obala (Côte d'Azur) termin je koji je 1887.g. skovao Stéphen Liégeard, francuski odvjetnik i pjesnik, opisujući svoje putovanje od Provanse do Genove, dakle uključuje i Ligursku rivijeru. Kako to obično bude, politika, želja za profitom i svojatanje prirodnih znamenitosti doveli su do podjele kakvu danas imamo - Azurna obala je francuska, Ligurska rivijera je talijanska, ali geografski gledano to je sve jedna obala.
Prvi grad na francuskoj obali je Menton, najpoznatiji po posebnom karnevalu - Fête du Citron. Ova parada limuna od 1929.g. ujedinjuje klasičan karneval i slavlje proizvodnje limuna - svake godine izrađuju se različite velike skulpture od limuna i naranči. Tih je godina Menton još uvijek bio vodeći europski proizvođač citrusa, dok je zlatno doba proizvodnje i izvoza bilo od 1740. do 1840.g. Danas se ipak za potrebe festivala svake godine iz Španjolske uvozi oko 140 tona citrusnog voća, a po završetku festivala oko 90% voća prodano je po vrlo povoljnoj cijeni. Menton se naziva još i biserom Francuske, i zaista, vizura grada s mora, i s ceste kojom mu prilazimo je divna.
Oko 9:30 ulazimo u kneževinu Monaco, drugu najmanju državu na svijetu (najmanji je Vatikan), ali najgušće naseljenu državu na svijetu - oko 38.700 stanovnika na površini od 2,1 km². Monte Carlo je najpoznatija, ali tek jedna je od četiri četvrti kneževine, u kojoj su se smjestili brojni hoteli, kasino, i jedina monaška javna plaža. Susjedna četvrt La Condamine obuhvaća glavnu monašku luku Hercules i startno-ciljnu ravninu Velike nagrade Monaka. Monaco je posebno uređena država, a jednako tako su posebno uređene i njegove ulice, perivoji, staze.
Ovaj puta ne silazimo s motora, ovaj puta ne održava se utrka, a mi smo si u navigaciji pripremili trag staze u želji da prođemo rutu baš kao formule. Samo još sporije - jedna od karakteristika staze u Monaku je mala prosječna brzina u odnosu na ostale staze u F1 kalendaru. Staza u Monaku prolazi uskim gradskim ulicama i najzahtjevnija je staza na kojoj se voze utrke Formule 1, i da nije od početaka u kalendaru (prva utrka održana je 1929.g. kao europski Grand Prix, 20 godina prije osnivanja onoga što danas znamo kao Svjetsko prvenstvo Formule 1), i da nema toliki značaj koliki ima, prema današnjim pravilima sigurnosti koje regulira FIA, uopće ne zadovoljava kriterije za uvrštavanje u F1 kalendar.
Krećemo otprilike sa startno-ciljne ravnine i razgledavamo, ali zahvaljujući kombinaciji jednosmjernih ulica, gradskog prometa i gotovo nikakve preciznosti navigacije među visokim neboderima, odmah nakon starta ulazimo u suprotan smjer od onog kojim se utrka vozi, i ulazimo u tunel na onom kraju gdje formule inače izlaze. U tunelu su radovi pa se promet propušta jednosmjerno, ali jedan dio puta uspješno pratimo trasu, iako i dalje u suprotnom smjeru. A trasa je na više mjesta ukrašena velikim betonskim žardinjerama - čekaj! To znači da svake godine miču te žardinjere i vraćaju ih? Da, i ne samo žardinjere. Potrebno je šest tjedana i oko 250 radnika za pripremu staze, da se postave privremene tribine, boksevi, zaštitne ograde. I još tri tjedna da se sve nakon utrke vrati u normalno stanje. Osim postavljanja prateće infrastrukture, svake godine je oko trećina trase nivelirana i ponovno asfaltirana.
U vikendu održavanja utrke u Monaco se slije oko 200.000 ljudi što, kada se usporedi sa 38.700 stalnih stanovnika na površini od 2,1 km², govori o strahovitoj koncentraciji ljudi na malom prostoru.
Obeshrabreni neuspjehom praćenja staze odustajemo od zamisli da ju prođemo cijelu. Budući da ne silazimo s motora nemamo nekih dobrih slika, nešto malo uhvatili smo na GoPro, ali napravit ću ovdje iznimku i staviti sliku iz vremena našeg prvog posjeta 2016.g., kada smo se neočekivano našli u srcu tog velikog događaja, kada je promet ulicama Monaca bio dopušten samo gornjim razinama, među čijim zgradama je odzvanjala grmljavina formula, a mi tražili uske prolaze kroz koje se možemo naviriti. Bio je četvrtak i vozio se slobodni trening.
Koliko god je Monaco lijep, naši današnji dojmovi ne mogu nadmašiti naš prvi susret s njim.
Polako napuštamo Monaco i vozimo prema Nici. Cesta je ponovno ugodna, priobalna, zavojita. Oko 10:50 ulazimo u Nicu koju prolazimo najkraćom rutom, ne spuštajući se odmah do mora - i ovako se sporo krećemo kroz grad. Zahvaljujući tome, otvara nam se širok pogled na grad pa stajemo pojesti tost i paštetu i malo poslikati i posnimiti. Ne znajući da u autu kraj kojeg smo parkirali netko spava, budimo Poljaka iz sna, na što se on samo malo ljuti i odlazi.
Nica je najveći grad na Azurnoj obali (340.000 stanovnika), njezin ekonomski i kulturalni centar. Turizam, trgovina i administracija glavni su izvori prihoda. Prije zračne luke spajamo se na Promenade des Anglais - popularnu aveniju i šetnicu uz obalu i plaže - već pred njen zapadni kraj - i odlazimo.
Od Nice do Cannesa izmjenjuju se turistička naselja, ponekad vozimo uz samo more i to je baš lijepo, ali prosječna brzina nam je mala zbog konstantnog prometa, semafora, zebri, zbog odmarališno-turističkog karaktera kraja kroz koji prolazimo.
Cannes je, osim što je poznato turističko odredište, poznat po filmskom festivalu, ali se razvio i u značajno tehnološko središte. U zaleđu Cannesa smjestio se tehnološki park Sophia Antipolis, dom preko 1.300 tvrtki u IT sektoru, elektronici i farmaceutskoj i biotehnološkoj industriji. U Cannesu se nalazi i Mandelieu - svemirski centar za proizvodnju letjelica, i sjedište najvećeg europskog proizvođača satelita - Thales Alenia Space.
U Cannesu tražimo mjesto gdje ćemo popiti kavu i odmoriti, ali sve terase i svi kafići su na suncu, nigdje nema prirodnog hlada, a temperatura je tek nešto niža od 40°C. Krećemo se brzinom puža, onakvi u opremi, i polako prokuhavamo, i bez nekog kafića u hladu stajemo uz cestu, u hlad palmi i borova, popiti vruće vode iz kofera i samo na čas skinuti jakne i kacige.
Nakon Cannesa i doline rijeke Siagne počinje najljepša i najzanimljivija dionica na cijeloj Ligurskoj i Azurnoj rivijeri - Corniche d'Or, cesta koja prateći obalu obilazi Massif de l'Esterel, povezujući Fréjus i Mandelieu-La Napoule, odnosno Cannes.
Riječ corniche francuskog je podrijetla i označava cestu na litici, koja uglavnom prati vodno tijelo (more, rijeka...), gdje se tlo s jedne strana ceste uzdiže, a s druge spušta. Ne uspijevam pronaći hrvatski termin - riječ korniš koristi se u arhitekturi (vijenac, izbočina na građevini), a najraširenija izvedenica te riječi je karniša, nosač zavjesa. Mene ipak više zanimaju ceste nego karniše pa ću dalje koristiti riječ corniche u njezinom izvornom obliku. I naša Jadranska magistrala je većim dijelom corniche.
Corniche d'Or ('zlatni corniche') izgrađena je 1903.g. kako bi se izbjeglo putovanje preko masiva Esterel. Iako i stara ruta (danas DN7) kroz srce Esterele ima svoje draži, Corniche d'Or pruža jedinstvenu kombinaciju azurnog mora i crvenih stijena koja me, kao i prvi put, ostavlja bez daha. Panoramska cesta s brojnim zavojima nekoliko puta prelazi željezničku prugu, ali isključivo nadvožnjacima, bez klasičnih pružnih prijelaza. Asfalt je iste crvene nijanse kao i stijene kroz koje prolazi, savršeno hrapav za sigurnu i nešto bržu vožnju.
Oko 13:15 stajemo na vidikovcu, nekadašnjoj vojnoj osmatračnici, da malo udahnemo taj krajolik.
Esterel masiv je vulkanskog porijekla, prostire se na 320 km², s najvišim vrhom Mont Vinaigre (618 m). Dugo je bio utočište razbojnika (16.-18.st.) - ovdje je, među ostalima, djelovao Gaspard de Besse, francuski razbojnik, znan i kao 'Robin Hood Provanse', ovdje su zaklon nalazili i zatvorenici nakon bijega iz zatvora u Toulonu. "Passer le pas de l'Esterel" (proći prijevoj) u to je vrijeme bio popularan izraz, i mantra svakog putnika koji je ovuda prolazio. Danas je Esterel masiv pitom, s mnoštvom asfaltiranih i neasfaltiranih prometnica, pješačkih staza, vidikovaca, dostupnih vrhova, i moram priznati da već planiram neki povratak ovdje, sa željom da istražimo sve te ceste.
Veliki požari harali su Esterelom u zadnjih stotinjak godina, pa je danas ovaj masiv jedan od odličnih primjera protupožarne zaštite ostvarene u okviru francuske DFCI uredbe o zaštiti šuma od požara (Défense de la forêt française contre les incendies). Osigurana je ukupno 141 km duga mreža proširenih staza (takozvane DFCI staze) koja omogućava vatrogasnim vozilima brz pristup u unutrašnjost masiva, te je postavljeno oko 40 cisterni s vodom.
Vrijeme ja da krenemo dalje svojim putem. Vozimo prema Saint-Raphaëlu i Fréjusu, još neko vrijeme uživajući na Corniche d'Or. Pažnju nam privlači spomenik Iskrcavanju u Provansi. Vojna akcija kodnog imena Anvil (kasnije Dragoon) započela je 15.8.1944. kada su se Savezničke snage iskrcale na jug Francuske, između Toulona i Cannesa. Operacija Dragoon (iskrcavanje u Provansi) i operacija Overlord (iskrcavanje u Normandiji) dvije su odvojene morske ofenzive, ali njihovim zajedničkim djelovanjem sa zapada i s juga oslobođena je Francuska na kraju 2.sv.rata.
Saint-Raphaël i Fréjus su, kao i sva naselja do sada, razvijene turističke destinacije. U Fréjusu stajemo u McDonald's na ručak, osvježenje, sok i sladoled. Znamo da nas do Cogolina čeka ponovno isključivo turističko krstarenje kroz naselja i popularne šetnice, a sunce je neumorno, pa prikupljamo energiju i tekućinu za posljednjih tridesetak kilometara, odnosno sat - sat i pol vožnje.
Saint-Tropezu smo sada sasvim blizu, vozimo uz istoimeni zaljev preko kojeg nas, s njegove južne obale, ponovno sretno dočekuje naše prvo 'veliko' moto-odredište.
U Cogolin stižemo malo prije 16 h, osjećamo se pomalo prevareni jer nije baš potpuno privatni smještaj kako se reklamira, ali nema veze, ionako ćemo tu samo prenoćiti. Moto hlače i čizme ostavljamo u apartmanu, sjedamo na motore i odlazimo u Saint-Tropez - najprije u muzej, a onda i malo prošetati gradom.
Popularan Saint-Tropez u francuskoj kinematografiji
Još prije nego što smo uopće izašli iz Cogolina uspijevamo se međusobno izgubiti u jednosmjernim ulicama. Krivo skrećem, a među zgradama komunikacija odmah gubi vezu. Poučeni nekim prijašnjim iskustvima, muž se ukopava na mjestu na kojem je shvatio da me izgubio, a ja jednostavnom metodom 'prva desno - prva desno - prva desno' stižem na točku rastavljanja. Ponovno ujedinjeni vozimo prema Saint-Tropezu, taman u vrijeme kada svi odlaze iz grada i s plaža u okolna naselja na tuširanje i spremanje za večeru. Nekako imamo sreće s time u protekla dva dana - zastoji su uvijek u suprotnom smjeru.
Parkiramo na jednom od brojnih parkirališta za motore, gotovo na samom trgu gdje je smješten muzej.
U 16:56 kupujemo ulaznice za muzej, imamo taman sat vremena za obilazak - više od toga ni nije potrebno.
Musée de la Gendarmerie et du Cinéma de Saint-Tropez otvoren je 26.6.2016., točno mjesec dana nakon našeg prvog vrludanja ulicama ovog malog grada. Tada smo bili tužni jer još nije bio otvoren, ali zahvaljujući tome danas smo ponovno ovdje.
Muzej spaja dvije naizgled nespojive priče - povijest žandarmerije i povijest kinematografije Saint-Tropeza. Ova zajednička priča započela je 1964.g. prvim filmom o žandarima Saint-Tropeza (Le gendarme de Saint-Tropez) redatelja Jeana Giraulta, a do 1982.g. objavljeno je ukupno 6 filmova o nespretnim žandarima. Glavnu ulogu u filmovima imao je tada vrlo popularan komičar Louis de Funés kao narednik Ludovic Cruchot, a kao njegov nadređeni 'adjudant-chef' još jedna legenda francuskog filma - Michel Galabru.
Brigada žandarmerije bila je smještena u zgradi današnjeg muzeja (Place Blanqui) od 1879. do 2003.g., kada je premještena na novu adresu (Place de la Garonne). Prvih pet filmova snimano je upravo u toj zgradi, u stvarnim prostorijama brigade. Zanimljivo je da šesti film (1982.) nije sniman na istoj lokaciji, nego u zgradi policije na Place de la Garonne, istoj onoj koja će dvadeset godina kasnije (2003.g.) postati novi dom žandarmerije.
Žandarmerija (u Francuskoj gendarmerie, u Italiji carabinieri) je vojna postrojba koja provodi zakon među civilnim stanovništvom, odnosno obavlja policijske zadaće. Prva brigada u Saint-Tropezu osnovana je 1838.g. i od tada žandari imaju značajnu ulogu u životu grada. U modernoj francuskoj povijesti žandari su ugledna i poštovana lica, bliska narodu i važnija od policije.
Postav muzeja posvećen žandarmeriji prikazuje svakodnevni život, urede i opremu žandara iz šezdesetih godina (oružje, uniforme), ali i iz novije povijesti (dronovi za nadzor), te povijest zgrade kao dugogodišnjeg doma žandara.
Postav posvećen kinematografiji Saint-Tropeza provest će vas kroz povijest sedme umjetnosti francuske regije Provence-Alpes-Côte d'Azur. Od kraja tridesetih godina prošlog stoljeća oko 50 redatelja (francuskih i stranih) odabralo je Saint-Tropez kao filmsku lokaciju, zahvaljujući prirodnim ljepotama koje ga okružuju.
Značajan dio postava je, naravno, posvećen filmskoj sagi o žandarima, a smjer obilaska kroz cijeli muzej dirigira nitko drugi nego Ludovic Cruchot.
Početni uzlet Saint-Tropez duguje filmu I Bog stvori ženu (Et Dieu Crea la Femme, 1956.g.) s Brigitte Bardot u glavnoj ulozi, koji je ovdje sniman. Odjednom su svi čuli za Saint-Tropez. Francuska kinematografija i glazbena industrija brzo su se razvijale krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća i zaslužne su za preobrazbu Saint-Tropeza iz malog, relativno nepoznatog ribarskog sela u popularno odredište (place to be). U ljetnim mjesecima filmske zvijezde i poznati glazbenici, francuski i strani, pristizali su u Saint-Tropez. Istovremeno je započeo i razvoj masovnog turizma i svi su željeli biti gdje i tadašnje zvijezde i trendseteri poput Brigitte Bardot, koja je ovdje kupila ljetnikovac.
Uz bok glamuroznoj zvijezdi francuskog filma, neočekivano je stasala jedna sasvim drugačija legenda francuskog filma - saga o žandarima. Većina scena snimana je u aktualnoj zgradi žandarmerije, smještenoj blizu centra starog grada, i na ulicama ovog romantičnog malog grada, a neke scene snimane su i u okolici Sain-Tropeza i na njegovim plažama. Objavljen 1964.g. kao financijski skromna komedija, prvi film Le gendarme de Saint-Tropez premašio je sva očekivanja - komedija o žandarima Saint-Tropeza u zahuktalim šezdesetima bila je pun pogodak. Opuštena i nespretna brigada, prerevni novi narednik, bezbrojni turisti, novi modni trendovi, legendarni Citroën 2CV, Citroën Méhari, žandarski kombi Renault Estafette i BMW motocikli, skupe jahte, ljepote i glamur Saint-Tropeza, i redovnice (još jedna značajna figura u francuskoj povijesti) pokazali su se kao savršena kombinacija.
U muzeju ćete naći i posvetu francuskoj "staroj cesti prema moru" - Route Nationale 7 (RN7), poznata i kao 'cesta godišnjih odmora' (Route des vacances) i 'plava cesta' (Route bleue) - cesti koja je duljinom od gotovo 1.000 km povezivala Pariz s turističkim destinacijama na Azurnoj obali. I ona je često bila filmska kulisa pa u muzeju tako možete sjesti u staru Simcu i 'voziti' kroz scene različitih filmova snimane na njenoj trasi.
Filmovi snimani u Saint-Tropezu danas nam pokazuju kako se svijet kulture i zabave mijenjao tijekom godina. Ovaj gradić uvijek je bio u srcu mode, a modne ikone poput Brigitte Bardot i Romy Schneider od sredine pedesetih do kraja šezdesetih stvarale su "mit o Saint-Tropezu" zahvaljujući kojem je on i nakon 70 godina još uvijek utočište bogatih i slavnih i destinacija luksuznog turizma.
Uz stalne postave trenutni privremeni postav posvećen je stotoj obljetnici rođenja već spomenutog Michela Galabrua. Jedan od najplodnijih i najdugovječnijih francuskih glumaca (glumio je u 250 filmova i više od 60 kazališnih predstava) omiljen je glumac mnogih obožavatelja sage o žandarima, a ova privremena izložba daje kratak presjek njegove karijere. Tako se ovdje našla i nama vrlo draga novija francuska komedija Bienvenue chez les Ch'tis (Dobrodošli u Ch'tis, 2008.g.), u kojoj je Galabru odigrao malu, ali značajnu ulogu.
Filmske lokacije filma Bienvenue chez les Ch'tis - gradić Bergues na sjeveru Francuske, ali i njegove talijanske verzije Benvenuti al sud (Dobro došli na jug, 2010.g.) - gradić Castellabate na jugu Italije, već su neko vrijeme u našim planovima za buduća putovanja. A Castellabate nam je možda baš i bio na putu kada smo u rujnu išli na Siciliju. Možda smo ga i obišli. Pratite daljnje objave, i opis tog puta na Siciliju će doći na red :)
Izlazimo iz muzeja i odlazimo prema staroj jezgri i luci, ponovno proći ulicama koje smo istraživali 2016.g., vidjeti što se i kako promijenilo. Jer i mi smo se promijenili, tada smo po prvi puta putovali motorom u jednu tako daleku zemlju, širom otvorenih očiju i često nespremni na sve što je putovanje pred nas stavilo.
Saint-Tropez maleni je gradić (oko 4.000 stanovnika) smješten u istoimenom zaljevu (Golfe de Saint-Tropez). Do početka 20.st. bio je, zahvaljujući svojoj poziciji, trgovačka luka, vojno uporište i ribarsko selo. Prvi je oslobođen u već spomenutoj operaciji Dragoon (Iskrcavanje u Provansi), a nakon Drugog svjetskog rata postaje poznati centar glamura i jet seta. Šetnja njegovim ulicama i parkovima odmah će vam to potvrditi - renomirane modne kuće, svjetski poznati proizvođači luksuznog nakita i kozmetike, svi ovdje imaju svoje ekskluzivne trgovine, butike, poneki čak i kavane i restorane namijenjene vlastitim klijentima. Obala Quai Jean Jaurés također odiše luksuzom - s jedne strane elitni restorani s otvorenim terasama, s druge strane nanizane luksuzne jahte i jedrilice.
Saint-Tropez okružen je brojnim plažama, od kojih su neke u samom starom dijelu grada, a najpoznatija je Baie de Pampelonne (duga 5 km, prosječno široka oko 30 m) smještena s južne strane poluotoka, s nizom ekskluzivnih i privatnih beach-clubova.
Vrlo je popularan i među slikarima, i već više od stoljeća čest je motiv umjetničkih djela. Kažu da je to tako jer su boje ovdje sasvim drugačije zahvaljujući drugačijem kutu svjetlosti. Saint-Tropez je smješten na jugu zaljeva i time, neuobičajeno za francusku rivijeru, okrenut prema sjeveru.
Imali smo u planu i večerati u Saint-Topezu, ali kako se grad polako punio, tako se nama sve manje tu ostajalo. Nije taj tip turizma baš sredina u kojoj bismo se mi ugodno osjećali, ali privučeni u Saint-Tropez filmovima o žandarima te 2016. godine upoznali smo ga gotovo praznog, dok su svi spavali. Stigli smo u luku u 7h ujutro, tri-četiri sata šetali praznim ulicama, plažicama i parkovima, popeli se do tvrđave iznad grada, zatim otišli na izlet malim brodom (pamtimo mu i ime - Brigantin II, još uvijek je tamo) i razgledali Saint-Tropez i njegovu okolicu s mora, a u vrijeme kad su se jet setteri probudili i naparfemirali za izlazak u grad, mi smo već bili ponovno na Teneri i vozikali se vinorodnim brežuljcima u zaleđu Saint-Tropeza.
Danas smo došli obići muzej i vidjeti što se i kako promijenilo u gradu. Pa... ništa se nije promijenilo. Barem iz naše perspektive. Za kraj smo pojeli sladoled u luci, još jednom prošetali ispred prepoznatljive crvene terase Sénéquiera i oprostili se od Saint-Tropeza. Idemo mi u naš mali Cogolin na večeru.
Cogolin (11.000 stanovnika, možda i nije tako mali) je samo 12 km udaljen od Saint-Tropeza, a vožnja od jednog do drugog je sasvim ugodna, kroz tipičan francusko-mediteranski krajolik. Cijene smještaja u Cogolinu su osjetno niže nego u Saint-Tropezu, tako smo i 2016.g. smještaj našli baš ovdje, a onda uopće nije bilo dileme gdje ćemo ovaj puta tražiti smještaj.
Cogolin se proteže od podnožja masiva des Maures do zaljeva Saint-Tropez, duž plodne doline rijeke Giscle. Značajan je poljoprivredni centar od početka 19.st., najzastupljeniji proizvod su kvalitetna vina Provanse, a Cogolin je u svijetu poznat i kao kvalitetan proizvođač lula, za koje materijal dolazi iz bogatih šuma masiva Maures, te ručno izrađenih tapiserija. A zahvaljujući svom položaju u srcu zaljeva nije mu niti turizam stran - Cogolin ima svoje marine i plaže.
Ostavljamo motore u apartmanu i spuštamo se do centra gdje, kao i obično, prateći mirise, intuiciju i atmosferu biramo restoran Little by Little. Mirna terasa u dvorištu odlično nam paše nakon vreve Saint-Tropeza, a teta koja nas poslužuje izrazito je draga, strpljiva i dobronamjerna, iako ne priča engleski, a mi samo malo natucamo francuski. Naručujemo svatko svoj poke bowl, jedan s lososom, drugi s piletinom, lokalno vino, i za desert pavlovu tortu i tiramisu.
Little by Little je mali obiteljski restoran i takva je i atmosfera. Na odlasku nas širokim osmjesima pozdravljaju naša teta i njezin muž kuhar koji i vode ovaj restoran. Pozdravljamo ih s jasnim "merci, au revoir" (hvala i doviđenja), na što naša teta reagira vrlo iskreno i radosno, ponavljajući "oooo, au revoir", ugodno iznenađena našim pozdravom na francuskom.
Još malo šećemo Cogolinom na putu prema apartmanu, zaključujemo dan podmazivanjem lanca i oko 22 h spremni smo za spavanje.
Sutra idemo u brda, u drugačije krajolike Provanse, neće se motori toliko mučiti po gužvama, neće niti nama biti toliko vruće (bar smo tako mislili). Dan i pol talijanske i francuske rivijere sasvim je dovoljno, sva su ta naselja slična, ne razlikuju se puno jedna od drugih, uglavnom su sva turistička i administrativna središta s razvijenim nautičkim, poslovnim i kongresnim turizmom. Ako ponovno pogledate kartu današnje dionice, primijetit ćete da nam je trebalo 9 h za 200 km puta (kako se u narodu kaže - telili smo se), ali to je Azurna obala, to je Ligurska rivijera, to je čar mediteranske obale. Svaki gradić vas zove da ipak malo zastanete, da ipak malo skrenete, da ipak malo zavirite u neke skrivene kutke.
Da, sutra idemo u brda. Od sutra vozimo pravcima koje još nismo upoznali pa su naša očekivanja prazna. Od sutra vozimo širom otvorenih očiju, spremni za sve krajolike i uvjete koje će put pred nas staviti. Bar smo tako mislili :)
Commenti