Povratak u Španjolsku - 1. dio
- Easy Rideress
- Dec 16, 2022
- 10 min read
Talijanska ravnica i prijelaz preko Apenina
Bili smo na putu 14 dana, prošli kroz 8 zemalja, učvrstili svoje oduševljenje Španjolskom, malo više zavoljeli Francusku upoznavši neke njene nove krajeve, prvi put posjetili Švicarsku i Lihtenštajn, i putovanje zaključili otkrivanjem nekih novih dijelova Austrije.
Prošle godine okusili smo Španjolsku, prilikom našeg putovanja u Portugal. Svidjela nam se, svidjela nam se jako, znali smo da ćemo se vratiti. Samo nismo ni slutili koliko brzo. Zapravo smo htjeli posjetiti Baltik (Poljska, Litva, Latvija, Estonija), šesti mjesec je taman dovoljno vruć i dani dovoljno dugi za put na sjever, ali vremena nisu najpogodnija za vrludanje tim krajem Europe. A Španjolska nas potiho mami, zove nas da se vratimo.
Vrlo brzo smo osmislili rutu, što želimo proći, upoznati, ponovno vidjeti. Najveći dio planiranja odradili smo u jednoj večeri, uz dvije-tri Mlinarice u Industryju, na praznom komadu role za račune.
Što želimo?
Proći Azurnom obalom i posjetiti muzej Musée de la Gendarmerie et du Cinéma. Naše prvo veće moto putovanje bilo je 2016.g. u Saint-Tropez, motivirano filmovima o žandarima Saint-Tropeza (Louis de Funès, Michel Galabru, 1964. - 1982.g.). Tada smo na Teneri prošli Ligurskom i Azurnom obalom od Genove do Saint-Tropeza, puni doživljaja, često smo zastajali razgledavati. Želimo proći cijelu tu rutu još jednom, prisjetiti se, usporediti dojmove, vidjeti što se promijenilo. Dvije planirane stvari s tadašnjeg putovanja ostale su za neki drugi put. Prvo, provesti se ulicama Monte Carla kojima prolaze formule u Velikoj nagradi Monaca - tada nismo mogli jer se baš taj vikend održavala utrka, a u vrijeme našeg prolaska kroz Monte Carlo vozio se trening. Ipak, doživjeli smo grmljavinu formula među zgradama i neboderima. Drugo, u Saint-Tropezu posjetiti muzej u staroj zgradi žandarmerije, zgradi u kojoj su i snimane mnoge filmske scene - muzej tada još nije bio otvoren, u tijeku su bili završni radovi pred otvorenje.
Noćiti nekoliko noći u Burgosu. Prošle godine smo imali jednu noć u Burgosu i svidio nam se, želimo ga malo bolje istražiti.
Obići još jednu filmsku lokaciju - Sad Hill, groblje iz finalne scene filma 'Dobar, loš, zao', koja se nalazi blizu Burgosa. Prošle godine nismo ni znali da nam je tako blizu, sva sreća pa imam Šogora koji zna takve stvari. Skoro je umro kad je shvatio koliko blizu smo bili, a nismo otišli vidjeti.
Voziti se španjolskom obalom Biskajskog zaljeva i, kao i uvijek, provesti što je više vremena moguće u nacionalnim parkovima i parkovima prirode.
Proći kroz Švicarsku i Lihtenštajn, malo ih istražiti kao pripremu za neka buduća alpska vrludanja.
U povratku kroz Austriju proći neke dionice - kroz Kitzbühel i Obertauern - koje su nam ostale u lijepom sjećanju kada smo 2017. na Teneri istraživali Salzburg i njegovo okruženje.
Večer završavamo zadovoljni planom - mješavina starih i novih ruta, mješavina ruralnih područja i gradova, mješavina turistički razvijenih i razvikanih krajeva i nepoznatih pitomih sredina. Kao i uvijek, nismo ni svjesni mnogih divota koje ćemo tek otkriti, koje se eto baš nalaze na ruti koju smo zacrtali pokušavajući zaokružiti naše želje.
Sljedećih dana smo pronašli smještaje i potvrdili plan. Pripreme za put lakše su nego prošle godine, imamo gotovo sve što nam treba, imamo iskustvo i praksu pakiranja za dugo putovanje, dnevne rute pripremili smo standardno iz Google Mapsa pa ćemo ih svaki dan učitavati u navigaciju i često proklinjati 'guglicu' i njene prečice. Servisi motora odrađeni su prije puta, gume stavljene krajem godine, nemamo brige, samo vozi. Bar smo tako mislili :)
Dan 1, Zagreb - Brenta d'Abbà (Italija)
(utorak 14.6.2022.)
Ako pogledate na karti, Brenta d'Abbà je blizu naše Chioggie - kada prođemo Chioggiu više nismo blizu doma. Danas još radimo, ali izlazimo ranije i u 14:10 krećemo. Autocestom vozimo do Nove Gorice, kratko stajemo u Postojni, i oko 16:30 točimo gorivo na odmorištu Šempas, malo prije slovensko - talijanske granice. Osim goriva uzimamo sok i mini kroasane, meni već kruli, a režim je takav da nema večere dok ne prođemo Veneciju.
Dok muž plaća gorivo i kupuje kroasane, ja sam već preparkirala Hondu koliko je moguće bliže malom hladu i čekam. Mini kroasane. Prilazi mi stariji gospodin iz pick-upa kojeg smo malo prije prestigli, gleda Hondu, zaustavlja se i široko mi se osmjehuje. Kažem mu "Dobar dan". Iako to ne bi trebalo biti moguće, osmijeh mu se još više širi. Pita me znam li engleski. Upuštamo se u razgovor. Pita gdje idemo? Objašnjavam mu cijelu rutu, koliko mogu ovako iz glave, koliko si on može vizualizirati ovako u glavi. U trenutku kad stižem do Švicarske kaže "Oo točno znam gdje je to. Znate, ja sam iz Švicarske". Kaže "Svi idu u Zürich, nemojte ići u Zürich, odite u Bern. Bern je jako lijep, čaroban". On kampira u svom pick-upu s prikolicom, ima bicikl, ima psa koji putuje s njim, i uživa. Vraća se doma u Švicarsku, kaže "Dio puta ćemo se još i voziti zajedno". Pozdravlja nas, sretan put, sretan put, pozdravite mi Bern. Sjeda u auto, pas je kraj njega na suvozačevom sjedalu, gleda još jednom prema nama i maše srdačno, sretno, dobronamjerno.
Odmaramo još neko vrijeme, vraćamo se na motore, uključujemo navigaciju i ulazimo u Italiju. Od Nove Gorice do Venecije postoji bezbroj kombinacija dionica kojima možeš proći, a zbog nekih neobičnih problema s navigacijom ne prolazimo kroz mjesta kroz koja znamo da naša zacrtana ruta prolazi, a prolazimo kroz mjesta kroz koja ne bismo trebali proći. To nam okupira misli pa nam vožnja već dobro poznatim krajem nekako brže prolazi, u pokušavanju shvaćanja što se događa.
Obilazimo Veneciju i stajemo u Burger King na večeru. Najavili smo dolazak za 20h, a dosta smo brži od predviđenog pa imamo vremena. Oko 20:10 stižemo u apartman, uređen nekadašnji štagalj na osamljenom prostranom imanju. Vruće je, u apartmanu radi slabašna klima, ali ok je, bolje nego vani. Naša domaćica nas srdačno dočekuje, pokazuje sve, ispričava se što nije ranije upalila klimu. Dok uzima naše podatke za prijavu pita nas hoćemo li "ići van na večeru, znate ima restoran u Correzzoli, ili ćete kuhati? Jel znate na indukcijsku ploču? Znate, ako ćete kuhati bilo bi dobro da ugasite klimu, nije dobro da istovremeno rade. Kuhat ćete?" Ne stignem joj odgovoriti da smo večerali i da idemo spavati. "Samo ugasite klimu ako ćete kuhati. Tu sam ako što trebate, nekih začina i to."
Brenta d'Abbà je malo selo na obalama rijeke Bacchiglione, iste one koja prolazi kroz Vicenzu i Padovu, i ulijeva se u Brentu kod naše Chioggie, a s Brentom u Jadransko more. Selo je okruženo brojnim njivama pa je tako i imanje na kojem noćimo kompleks gospodarskih zgrada preuređen za stanovanje. Brenta d'Abbà i polja koja ju okružuju atrakcija su u jesen u vrijeme žetve šećerne repe, kada ih obavija magla. A nas polako obavija noć. Sutra prelazimo Apenine na njihovom sjevernom kraju i spuštamo se na Ligursku rivijeru.
Dan 2, Brenta d'Abbà - Diano Marina (Italija)
(srijeda 15.6.2022.)
Već u 6:30 spremni smo za polazak. Danas nas čeka puno vožnje, prema planu skoro devet i pol sati, pa nema puno jutarnjeg razvlačenja.
Prvi dio dana provest ćemo u dolini rijeke Po, prolazeći dobro znanom rutom. Brzo nakon što krenemo stat ćemo na Repsolu na kavu i doručak, istom Repsolu na kojem smo stali kada smo išli u Portugal.
Ali Repsola nema. Benzinska je tu, kafić je tu, ali to više nije Repsol, pa muž ne staje nego odlazi dalje. Pa čekaj, gladna sam, kavu trebam! Al kad nije to Repsol, idemo naći Repsol. Honda voli Repsol.
Nismo našli Repsol. Nakon dovoljno mog cendranja, oko 7:40 stajemo na benzinsku Constantin u Salettu točiti gorivo, i u Constantin Café popiti macchiato i pojesti brioche con marmellata. Atmosfera u caffeu je tipična talijanska, ona ista koja nas je dugo plašila, jer moraš urlati, moraš biti brz i moraš čekati da ti se konobar obrati. Nema stajanja u redu, nema niti nervoze. Uđeš i staneš gdje god, on točno sve prati i, kad te pita što ćeš, moraš urlati da te čuje. Ali vrlo su ljubazni svi, vrlo veseli, ulaze i viču jedni na druge iz sveg glasa Buongiorno! Buongiorno, buongiorno! I pozdravljaju nas, često s osmijesima, iako nas prvi put vide.
Vozimo dalje, kroz Montagnanu, Mantovu, Cremonu i Piacenzu. U Cremoni stajemo u McDonald's na obrok i osvježenje. Dok tipkamo po displeju za naručivanje, teta nas doziva "Ragazzi, ragazzi, ne radi aparat za kavu, sva druga pića možete ali kavu nemojte". Naravno, govori na talijanskom, sto riječi u minuti, mi tu i tamo ulovimo koju, one najbitnije koje nam odaju značenje njenog govora su macchina, café i bevande. A pomoglo nam je dosta u razumijevanju i to što majstor stoji ispred otvorenog aparata za kavu i popravlja ga. Poslije Piacenze već nestrpljivo očekujemo te Apenine da se pojave na horizontu, sunce je već visoko, zrak vruć, a vječna ravnica Poa pomalo uspavljujuća.
Ligurski Apenini, rijeka Trebbia
U Rivergaru nam se pridružuje rijeka Trebbia i tu polako zalazimo među prve obronke Ligurskih Apenina. Te rijeke se sjećam kao posebno lijepe, bila me na našem prvom putovanju u Saint-Tropez oduševila i baš me zanima kakav će sada dojam ostaviti.
Trebbia izvire na južnim obroncima Monte Prelà (1.407 m), na oko 800 m nadmorske visine, i nakon 118 km ulijeva se u Po kod Piacenze. Tek zadnjih dvadesetak kilometara, od Rivergara do Piacenze, teče nizinom, dok većinom svog toka prolazi između planina i brežuljaka, ponegdje stvarajući uske tjesnace, ponegdje široke meandre.
Gotovo cijeli njezin 'planinski' tok prati Strada statale della Val Trebbia (SS45), glavna prometnica koja povezuje Piacenzu i Genovu. Cesta je odlična, zanimljiva, ponekad uz samu rijeku, ponekad visoko iznad kanjona. Pogled na rijeku s ceste se tek povremeno otvara, potrebno je stati na nekom od brojnih odmarališta i vidikovaca za potpuni doživljaj.
Prelazimo Trebbiu odmah nakon Rivergara, do mjesta Marchesi di Scrivellano, tek tako, da ju vidimo iz bliza.
Do Bobbia je dolina, poznata kao Val Trebbia, još široka, pa je tako i cesta dosta ravna i ne toliko dinamična, s ponekim tunelom. Ali zato s obje strane SS45 postoje zanimljive cestice i prijevoji, s kojih se pruža pogled na dolinu. Jedan od njih je i Passo della Caldarola (747 m), prijevoj kojim smo se spustili do Trebbie 2016.g., s čijih se uskih serpentina pruža lijepi pogled na Bobbio i Trebbiu.
U Bobbiu stajemo oko 12:30, želimo malo razgledati Ponte Gobbo, poznat i kao Ponte del Diavolo, 'pijani' most, koji privlači mnoge izletnike. Ovaj most preko Trebbie dug je 273 m. Ime Gobbo (Grbavac) duguje nepravilnom profilu s 11 lukova različitih širina i visina. Na drugoj obali uz most postoji izletište i restoran, a ispod mosta brzaci i plaže, gdje su poneki kupači potražili osvježenje.
Kako to često bude, postoje različite legende vezane uz most. Prema jednoj od njih, irski redovnik Colombano (danas San Colombano, zaštitnik grada Bobbio) trebao je prijeći rijeku, a zbog čestih iznenadnih poplava nije mogao. Đavao je ponudio da će izgraditi most preko noći, u zamjenu za dušu prvog smrtnika koji će prijeći most. Colombano je prihvatio, a đavao je u noći okupio različite demone koji su mu pomagali, pridržavajući svodove lukova. Demoni su bili različitog stasa pa su i zato i lukovi različitih visina. Ujutro, Colombano je preko mosta kao prvog smrtnika poslao psa, a prevareni đavao je u bijesu udario u most i od tada je most iskrivljen.
Zadnjih godina pojavila se teza, a s njome i određena znanstvena istraživanja, prema kojima je most u pozadini da Vincijeve Mona Lise upravo ovaj most, točno na poziciji gdje bi ga slikar vidio s prozora dvorca Malaspina-Dal Verme.
Bobbio je gradić od 3.400 stanovnika čija povijesna jezgra još uvijek čuva karakteristike srednjovjekovnog sela netaknutima. Nad gradom se uzdiže Monte Penice (1.460 m), do čijeg vrha vodi uska, ali asfaltirana cesta, koja se odvaja se s prijevoja Passo del Penice (1.149 m). Oko Bobbia postoji još nekoliko zanimljivih, uglavnom uskih prijevoja, koji ne dopuštaju brzu vožnju, već favoriziraju panoramsku. Mi danas ovdje samo prolazimo, ali u okolici Bobbia dalo bi se lijepo izgubiti u nekom od budućih produženih vikenda.
Alta Val Trebbia (Visoka dolina Trebbie), kako se naziva dolina od izvora do Bobbia, atraktivnija je i raznolikija. Vozimo se najprije s jedne, a zatim i s druge strane visoko iznad kanjona, cesta je uža, dinamična, zavoji nešto zahtjevniji. Između krošnji i golih stijena povremeno izviruje tirkiz čiste apeninske rijeke, najčešće gdje se korito rijeke širi dajući prostora brojnim meandrima. Na obje obale postoje brojna kupališta do kojih se može doći uglavnom samo kajacima i kanuima.
Nekoliko puta prelazimo rijeku, a jedan od zanimljivih prijelaza je preko privremenog mosta s kojeg se pruža pogled na srušeni Ponte di Lenzino. U listopadu 2020.g. centralni raspon mosta jednostavno se srušio, rasuo u krhotine. Srećom, baš u tom trenutku nitko nije prelazio. Veza između naselja na suprotnim obalama uspostavljena je osam mjeseci kasnije, kada je dovršen ovaj privremeni most. Planirana je izgradnja trajnog mosta koji će zamijeniti oba dosadašnja - i srušeni i privremeni.
U mjestašcu Loco stajemo natočiti gorivo na malenu samoposlužnu benzinsku karakterističnu za ovakve talijanske krajeve i ovakva malena mjestašca. Još neko vrijeme pratimo Trebbiu, a onda nas napušta (ili mi nju) u Serra di Ponte Trebbia. Preostali dio ove 100 km duge dionice (od Rivergara do Cavassola) danas je uglavnom skraćen tunelima, ali stare trase iznad ili oko tunela i danas su održavane i moguće je njima proći, a osim lokalnog stanovništva najviše ih koriste biciklisti. U Scofferi, prije jednog od spomenutih tunela, moguće je skrenuti na prijevoj Passo della Scoffera (674 m) i spustiti se u Cavassolo i na taj način još malo iskoristiti atraktivnost ovog dijela Apenina, prije dolaska pred Genovu.
Genova
U 14:40 ulazimo u Genovu prateći kanal rijeke Bisagno, koja izvire na prijevoju Scoffera. Genova nas pozdravlja svojom karakterističnom vizurom - šarene fasade pastelnih boja, ujednačeno zelene rolete i tende na balkonima.
Genova je grad od 560.000 stanovnika, jedno od glavnih proizvodnih središta Italije, zajedno s Milanom i Torinom čini talijanski industrijski trokut. Jedna je od najznačajnijih talijanskih luka.
Ovdje se ne zadržavamo pa ne istražujemo grad, ali jedna od zanimljivosti, koju nisam do sada znala, je da traperice svoj internacionalni naziv - jeans - duguju upravo Genovi. Najveća središta proizvodnje i trgovine trapera u 16.st. bili su talijanska Genova i francuski Nîmes. Francuski naziv za traper iz Genove bio je bleu de Gênes (plavo iz Genove), a u Engleskoj, gdje su se uvozile velike količine, taj je naziv iskrivljen u blue jeans. Na sličan način nastao je i naziv denim - u Nîmesu je proizveden materijal sličan traperu, u francuskom jeziku nazvan bleu de Nîmes (plavo iz Nîmesa), kasnije jednostavno denim.
Osim traperica, u Genovi je rođen i djetinjstvo proveo i Cristoforo Colombo, veliki istraživač i moreplovac koji je 1492.g., u doba Velikih zemljopisnih otkrića, prvi doveo svoju flotu - Santa Maria, Pinta i Niña - do Novog svijeta. Iako je smatrao da je stigao do Indije, a otkriće Novog svijeta pripisano je Amerigu Vespucciju (prema kojem je Amerika dobila ime), Kolumbo je danas ipak najpoznatiji po svojim prvim koracima na tlu novog kontinenta.
Iako često izbjegavamo veće gradove, kroz Genovu prolazimo, zapravo i nemamo puno izbora. Spajamo se na SS1 - Strada Statale 1 Via Aurelia, važnu prometnicu koja spaja Rim s Francuskom, pa ćemo tako i mi do francuske granice uglavnom pratiti SS1. Ovdje je izdignuta kao obilaznica te se s nje pruža pogled s jedne strane na spomenute genovske fasade, s druge strane na lučku infrastrukturu velike pomorske luke. Lijepo je, sviđa mi se taj suživot industrije, prometa i šarenih fasada.
Ali promet nas umara. Ovdje nas je živahan talijanski gradski promet jednostavno progutao, moram priznati da nije lako pratiti taj kaos i izbjegavati kontakte dok pokušavaš shvatiti gdje moraš ići i u koju traku se kada prestrojiti. Nije problem u automobilima, automobili su pristojni, polako se kreću i polako mijenjaju pravac - s razlogom - skuteri i motori su nepredvidivi i dosta anarhični. Dolaze sa svih strana, bez upozorenja, guraju se jedni na druge - u tih 40-ak minuta koliko nam je trebalo da prođemo Genovu vidjeli smo dovoljno bliskih susreta i malih kontakata da pojačamo oprez. Oni su svi odavno navikli, tako se tu vozi, ali mi smo ipak malo izbezumljeni.
Izlazimo iz Genove i SS1 se odmah pretvara u atraktivnu priobalnu cestu usječenu u stijene, s mnoštvom zavoja, tunela, galerija, prateći obalu. Još uvijek smo pod Ligurskim Apeninima, koji ovdje dodiruju Ligursko more.
A o Ligurskoj rivijeri i Azurnoj obali čitajte u nastavku...
Comments