Put na Großglockner i jedan sasvim drugi motor
- Easy Rideress
- Aug 4, 2021
- 9 min read
Da, najprije da se pristojno pozdravimo s malom Yamahicom. Stiglo je vrijeme da se rastanemo, sve su češće do izražaja dolazile njezina snaga i veličina (njihov nedostatak), a najveći razlog promjene je što na njoj više nisam mogla vozački napredovati. Imala je svoja ograničenja i svoje nestabilnosti, što u suradnji s mojim strahovima i mentalnim ograničenjima vrišti u narančastim tonovima u svakom zavoju, a onda niti ne pokušavam dotaknuti granice svojih mogućnosti. A svi znamo da se tako ne napreduje.
Pa eto, doviđenja Yamahice. Srest ćemo se negdje u prolazu pa ćemo si mahnuti. Družile smo se dvije godine, napravile sretnih 33.450 km, zadnje putovanje nam je bilo u Bosnu i Crnu Goru, nakon čega je još odradila jednu laganu gradsku vožnju na kavu do Harambašićeve i natrag. Brzo nakon toga sjela je u kombi i otišla u Istru. U dobre ruke.
A sada? Sada vozim Hondu CB 650 R. Ne žalim se.
24.07.2021. subota
Krenuli smo oko 8h, idemo u Sloveniju, gore prema sjeverozapadu, prema tromeđi s Austrijom i Italijom. Želimo negdje prenoćiti, želimo se malo izvozati po tom kraju, nismo dugo bili. Volimo se voziti po Sloveniji, gotovo sve ceste su dobre i zanimljive, prije smo preko granice nego u Karlovcu, i krajolici se relativno brzo mijenjaju pa stigneš puno toga vidjeti čak i u poludnevnoj vožnji. Nemamo još točan plan, osim što znamo da idemo u Žužemberk popiti kavu. Tamo ćemo odlučiti. Od Žužemberka uglavnom imamo dvije opcije:
preko Dvora i Smuke za Kočevje, i onda dalje preko Sodražice i Cerknice za Logatec, Idriju, Most na Soči, Bovec i na Vršić
dalje uz rijeku Krku do izvora, preko Grosuplja do Ljubljane i dalje na sjever prema Kranju i Kranjskoj Gori
Razmišljamo o Bledu i Bohinju, razmišljamo o zapadnim planinskim graničnim prijelazima s Austrijom...
U Sloveniju ulazimo na prijelazu Harmica - Rigonce, tu nas odavno znaju. Od Brežica pratimo rijeku Krku, ulazimo u Kostanjevicu ob Krki da vidimo kako je danas, kratko stajemo u Novom Mestu točiti gorivo. U Žužemberk stižemo oko 9:50, u naše često svratište, Gostišče Koren.
Naručujemo kave i mali tost za užinu, uživamo u hladu suncobrana uz rijeku Krku i proučavamo kartu. Nekako mi se taj Grossglockner smiješi. Bili smo tamo 2017., u dvoje na Teneri. Već smo pričali da bismo ga mogli ponovno obići, ali s mojim malim yamahicama do sada nije bilo prilike. Izgovaram prijedlog, muž u sekundi pristaje. Idemo.
Dugo smo se zadržali u Žužemberku, dok nismo riješili smještaj u Bruck an der Grossglocknerstrasse. Znamo i kojim putem - dalje uz rijeku Krku do izvora, preko Grosuplja do Ljubljane i dalje na sjever prema Kranju.
Uživamo u slovenskim cestama različitih širina i krivina, stajemo u Grosuplju na bankomat kupiti nešto eura, uspješno prolazimo kroz Ljubljanu i nakon Kranja brzo počinje naš uspon preko Karavanki. Kratko stajemo oko 13h u Podljubelju popiti napitak i nastavljamo.
Granicu s Austrijom prelazimo na prijevoju Ljubelj (1.367 m, planinski lanac Karavanke), koji je skraćen tunelom izgrađenim za vrijeme 2. sv. rata. Povijest gradnje tunela vezana je uz koncentracijski logor Mauthausen, nećemo puno o tome.
Granični prijelazi unutar Schengena koje smo donedavno prelazili bez ikakvih stajanja, osim eventualnog usporavanja u vrijeme migrantske krize, danas su ponovno aktivirani zbog pandemije, pa stajemo u tunelu Ljubelj, iza kojeg je granični prijelaz. Sva sreća pa je tunel, nismo na suncu. Dok tako čekamo i koturamo se mic po mic, razmišljamo o graničnim policajcima - ako godinama nisu bili potrebni, a sada su posvuda, od kuda su? Jesu li ih povukli iz mirovine? Ili su ih prebacili iz drugih jedinica? Obučavaju li ih sada nekim ubrzanim procesom? Prije smo razmišljali o tim napuštenim i neodržavanim graničnim prijelazima kao svjedocima nekog prošlog vremena, prisjećali se gužvi, mervera, šopinga, pasoša... Danas ti je glavni ključ za prelazak granica smiješna potvrda koju sam isprintaš, nema veze i ako pokisne, ma imaš to i na mailu... Bitno da si zdrav.
Izlazimo iz tunela i sada čekamo na suncu. Policajac nam maše - dođite, dođite. Stižemo do njega, stajemo u hlad. Gleda tablice, pita na engleskom kuda idemo. Kažem "Grosglokner". On kaže "Ah, Grosgloknaa". Uzima osobne i covid putovnice, nestaje u kućici, brzo se vraća i vraća nam dokumente. Zahvaljujem mu "Dankešen, Aufviderzen!", sav se ozari "Auf Wiedersehen!, Viel Glück!"
Spuštamo se prema Ferlachu, prolazimo Villach, par puta prelazimo Dravu (Drau) i oko 15h stižemo u Spittal an der Drau. Trebamo nešto pojesti, ali ne želimo se dugo zadržavati, pa se kao najbrže i najjednostavnije rješenje nameće McDonalds.
Okrijepljeni krećemo prema Grossglockneru. Utapamo se u krajoliku, prisjećamo se zgoda i nezgoda s našeg izleta 2017. na Teneri koja baš i nije mogla uz brdo, s nas dvoje na leđima. Gle tu smo odmarali, tu smo pili kavu, tu smo navlačili kišno na ovoj autobusnoj stanici jer je padala kiša, ma ne nije to ta stanica, gle onaj slap koliko je sad jači... Nedavno su bile one poplave pa su sve vode sada nabujale, zamućene i pomalo prijeteće. Sunce sja, vruće je, pa se veselimo rashlađenju koje nas očekuje na Grossglockner Hochalpenstrasse.
Nešto prije 17h plaćamo ulaznice i uživamo u vožnji. Skrećemo lijevo prema samom vrhu Grossglockner i ledenjaku Pasterze. Mjestimično ima nešto oblaka, na jednom dijelu počinje lagana kiša, ali nema straha, to je takvo podneblje, čas pada čas ne pada, i ne svugdje. Nije da smo gledali prognozu, nismo.
Stajemo na malom ugibalištu uz Fensterbach vodopad na slikanje.
Nakon Fensterbacha otvara se pogled prema završnom usponu pred Grossglocknerom i dugačkoj galeriji koja štiti cestu od odrona. Kiša ovdje više ne pada i mjestimično se probija sunce.
Stižemo na krajnju točku - Kaiser-Franz-Jozefs-Hoehe (2.369 m), parkiramo motore na prostrani parking i šećemo, razgledavamo, slikamo. Sam Grossglockner (3.798 m) nam je sakriven u oblaku, ali ledenjak Pasterze se još nazire (dug je oko 8 km i godišnje se skraćuje za 10 m).
Vjetar jača i popušta i tako u krug, oblaci se skupljaju i pomiču, još uvijek ima plavog neba i sunca. Gledamo tamo odakle smo došli, tamo je jako crno, ali šta, pa ne vraćamo se tamo. Gledaj, tamo gdje mi idemo je plavo nebo.
Gledajući dole prema dnu doline uočavamo kretanje, ali daleko je, slabo vidimo što je. Dok se mi organiziramo s fotićem i zumiranjem, debeli svizac već polako nestaje s vidika, ali snimili smo ga na čas.
Još malo proučavamo, razgledavamo, slikamo se, čitamo table o povijesti ledenjaka i turizma na ovoj točki. Nekada se moglo cestom i dalje od ove točke, do žičare koja je prolazila iznad ledenjaka. Danas tih žičara nema, a do ceste se ne može, ali jasno je vidljiva njezina trasa.
S ove točke se može i uspinjačom spustiti do dna doline, ali već je kasno pa za danas više ne radi, a može se naravno i pješice spustiti, postoji uređena staza. Mi se po starom dobrom običaju nikud pješice ne spuštamo ni ne penjemo pa sjedamo na motore i krećemo dalje - prvo spust do kružnog toka, a onda dalje cestom na drugu stranu, prema Zell am See.
Polako ćemo, ne žuri nam se, stajat ćemo, slikat ćemo, tražit ćemo svisce. Prvi put kad smo tu bili više nas je oduševio taj nastavak puta, uspon odličnim serpentinama do tunela, pa lagani spust, pa ponovno lagani uspon pod Edelweissspitze, i onda nešto strmiji spust do kraja.
Dok se mi tako tu naslikavamo do nas dopire ozbiljna grmljavina i primjećujemo da su se oblaci nekako brzo zatvorili. Ok, idemo se sad brzo spustiti do kružnog toka, a onda kad krenemo dalje već ćemo pobjeći od ovog olujnog oblaka. Tako je slično bilo i prvi put.
Stigli smo do kružnog toka, počeli se penjati, a onda je krenulo. Prvo velike kapi kiše, ok, nije strašno, nije pljusak. Penjemo se sve više i više, a to znači da ulazimo u oblak. Oko nas je sve crno, nema nikakvih boja, samo se javljaju bljeskovi munja svuda oko nas. Kiša se pojačava, a mi samo želimo stići do tunela jer s druge strane tunela je sigurno bolje. Zadnjih par zavoja prije tunela vidljivost je - pa, nevidljiva. Vidim 3 cm ispred motora, a svjetlo fara mi se samo odbija od tog oblaka natrag u oči. Ne vidim ništa. A nemaš gdje ni stati da se skloniš od kiše. Kroz glavu mi prolaze svisci i lisice koji tumaraju preko ceste, neosvijetljeni pješaci ili zaustavljeni automobili. Vjerojatno da zažmirim bilo bi lakše proturit se kroz to. Dolazimo do tunela gdje se razlijevaju farovi nekoliko zaustavljenih automobila. Ulazimo u tunel s velikom nadom na bolje uvjete s druge strane.
Izlazimo iz tunela. Grom udara u najviši vrh ravno ispred nas. Ovdje pada tuča. Dajem očajnički prijedlog: ajmo se vozit gore dole kroz tunel. Vraćamo se na onu stranu tunela, tu je nekakav objekt, ali naravno da nije otvoren. Stišćemo se pod malu nadstrešnicu, ionako već mokri i promočeni, vjetar neumorno donosi kišu na nas, temperatura je pala na 7°C... Htjeli smo rashlađenje :) A ništa, čekamo.
Oblak se počeo polako razrjeđivati pa malo uspijevamo slikati uvjete.
Sada smo pogledali prognozu. Neće kiša stati do jutra. Ali vidljivost je obećavajuća pa idemo. Idemo polako, stat ćemo negdje ako bude nešto radilo da se malo posušimo i ugrijemo.
Vozimo se tako, kisnemo još dobar dio puta, preostala tri objekta kraj kojih prolazimo isto ne rade, i ne razgledavamo ništa, jer se baš daleko i ne vidi. Primjećujemo Edelweissspitze, najvišu cestovnu točku na Grossglockner Hochalpenstrasse. Zadnji put ga nismo primijetili, a danas nema smisla da se penjemo. Budemo drugi put.
Uglavnom, od oluje malo smo toga vidjeli, nismo se baš lijepo navozili, ali bilo je lijepo spustiti se na kraju među prve kuće, i tražiti neko toplo mjesto s toplom večerom.
Stajemo u Gasthof Bärenwirt (Fusch an der Grossglocknerstrasse) oko 19:30. Do apartmana imamo još desetak kilometara pa računamo da smo stigli. Ovdje možete pojesti Motorbikera, ali ja se odlučujem za nešto laganije, a muž nešto toplije.
Dok večeramo prepričavamo današnje dojmove i zaključujemo da je zapravo dobro što nismo unaprijed gledali prognozu. Da smo gledali, otišli bismo negdje drugdje, ili se možda i vratili doma. A ovako smo proveli ugodan dan u vožnji, obišli Grossglockner i iskusili njegovu prevrtljivost. Skovali smo i plan za sljedeći dolazak u ovaj kraj - kupit ćemo tjednu kartu za Grossglockner Hochalpenstrasse i onda se svaki sunčan dan provesti gore-dole. Cesta i serpentine su stvarno idealni i šteta je samo jednom ih proći.
Oko 20:30 stižemo u apartman Alpenrosen, Bruck an der Grossglocknerstrasse.
Naši domaćini su bosansko-austrijski bračni par. Ona nas pozdravlja sa "Gdje ste zemljaci?!" i toči bosansku rakiju da nazdravimo, on nas na engleskom ispituje gdje smo sve bili i kuda idemo. Ona ne priča engleski, on ne priča bosanski, mi ne pričamo njemački - pa se naizmjence razgovaramo malo s njim, malo s njom. On nam daje pregršt informacija i ideja za daljnje obilaske i razgledavanja, koje bilježimo za onaj sljedeći put kad ćemo ovdje doći, jer sutra i nemamo puno vremena. Priča nam o Zell am See gdje se u ovo doba godine možeš u istom danu skijati na ledenjaku, a onda popodne kupati u jezeru.
Nakon još malo ugodnih razgovora stišćemo motore pod nadstrešnicu jer kiša opet pada i odlazimo na spavanje.
25.07.2021. nedjelja
Budimo se, proučavamo kartu i planiramo put doma. Odlučujemo još malo krenuti prema Salzburgu, pa skrenuti u Hallstatt, a onda nekako najkraćim putem.
Krećemo oko 7:30. Jutro je lijepo i prohladno, oko 13°C, ali ceste su suhe, a nebo sve vedrije.
Vozimo se uz rijeku Salzach lijepom širokom cestom, ograničenja brzine su dobra i logična, a Austrijanci k'o Austrijanci - pristojni u prometu i dobri vozači. Krajolik je lijep, kanjon se ponegdje sužava pa opet širi, otvaraju se vidici na strme planine... Temperatura je oko 13°C pa nam je malo hladno, ugodno toplo nam je u jednom dužem tunelu, a kad zastanemo zbog radova koristim priliku da grijem ruke na BMW-u, kad već nemam i ja grijane ručke (za sad).
Prolazimo kroz Bischofshofen i Werfen, ispod Hohenwerfena (sve to smo obilazili i razgledavali 2017.g. pa se veselo prisjećamo dogodovština), i nastavljamo pratiti Salzach kroz divan kanjon.
Uskoro skrećemo prema Hallstattu, cesta je i dalje dobra i brza, nakon Klaushofa zanimljivija za motore i za čas smo na jezeru Hallstätter See. Prolazimo kroz Hallstatt, ne zadržavamo se puno jer smo ga prije obišli, ali treba ovdje zastati, prošetati, obići atrakcije.
Prošlo je 9h i jako smo gladni pa tražimo gdje bismo doručkovali. U Obertraunu stajemo kraj gostione, table s ponudom su vani, vrata su otvorena - to je to, sigurno radi. Parkiramo motore, navirujemo se na terasu i prilazi nam jedan od radnika, još jedan zemljak, i pita nas "Vi bi pojeli nešto?". Naravno, zato smo tu. Kaže "Samo da provjerim" i nestane, vrati se za čas i kaže da na žalost ne rade prije 11:30. Ali nam preporučuje Dormio Resort na jezeru, kaže tamo možete doručkovati.
Slušamo ga, odlazimo u Dormio Resort, plaćamo doručak na recepciji i koristimo sve benefite švedskog stola :)
Dalje smo se samo vozili, nismo puno slikali niti bilježili dojmove, cesta je cijelim putem bila dobra, ponekad ravna, ponekad brdovita i zavojita, nekad brža, nekad sporija, ali odlična za vožnju motorima. Prolazimo kroz brojne austrijske gradiće specifične arhitekture, u nekima od njih je Kirtag (kirvaj, proštenje) i stanovnici tumaraju ulicama u narodnim nošnjama. Neke od ljepših dionica su prijevoj Koppenpass (690 m) između Obertrauna i Bad Aussee, prijevoj Triebener Tauern (1.274 m), i Lavantska dolina (Lavantall) uz rijeku Lavant prije Wolfsberga.
Na granicu sa Slovenijom (Lavamünd - Dravograd) stižemo nešto iza 14h i nitko nas ništa ne pita, ovdje austrijska policija kontrolira samo ulazak u Austriju, ali u Sloveniju iz Austrije ulaziš bez ikakvog stajanja. Nema nikog da te zaustavi.
Stajemo u slastičarnu Dravograd na kavu i palačinke.
Od Dravograda vozimo dobro poznatim i dragim slovenskim cestama preko Velenja, Celja, Šentjura, Podčetrtka do Dobove i Harmice i doma stižemo oko 18:30.
Comments