Priča o Jawi

Budući da nećemo tako skoro na neka zanimljiva putovanja u Sloveniju, Italiju i bilo gdje dalje, a i nekako je spora moto sezona u domovini, ispričat ću vam priču iz prošlosti. Priču o Jawi.

Muž bi mogao ispričati bezbroj moto priča iz svog djetinjstva, kronologiju svog moto odrastanja... ali ovo je moj blog. A naš prvi motor bila je Jawa 350. Družili smo se 2010. i 2011.g.

Bila je sklepana u Daruvaru, u garaži jednog zaljubljenika u Jawe i predana nam kao poklon, friško registrirana. Prvi pokušaj dovođenja Jawe u Zagreb propao je već u Blagorodovcu, nakon nekih 15 km. Izgorjele su platine. Jawa je prenoćila iza šljive u dvorištu jednog dobrog čovjeka kraj čije kuće se zaustavila. Odšlepana natrag u Daruvar, presložena je na 6V, "jer onda platine neće izgorit".

U drugom pokušaju uspjela je stići u svoj novi dom, iako ne bez poteškoća. Imala je problema s pipicom goriva.

Prvi dani

To je bio moj prvi susret s vožnjom na motoru. Odjurili smo u prvi dućan i kupili mi kacigu za parsto kuna, a na placu ovu smiješnu jaknu sa slike, koja ne predstavlja apsolutno nikakvu zaštitu. A na nogama traperice i neke stare čizme. Muž nije bio ništa bolji, on je doduše imao staru kacigu, jaknu i čizme, ali sve je to samo glumilo zaštitu.

Sjećam se da sam se tih prvih dana bojala pustit u vožnji, da ne odskližem s motora :) Jednom sam zaboravila zakopčati kacigu pa me cijelu staru samoborsku proganjao ludi strah od ozbiljnog ozljeđivanja, sve dok nismo konačno stali na semaforu. Tek tada sam mogla popustiti grčeviti stisak kojim sam se držala za vozača i zakopčati kacigu. Da se razumijemo, nisu to bile neke brzine :)

Prvi "veći" izlet Jawom bio je 06.06.2010., na Žumberak. Jednako dobro je podnosila i asfalt i makadam. Za Jawu nije bilo razlike.

Jawa na Žumberku

prva moto oprema

prva moto oprema

Slijedili su izleti u Zagorje, na Medvednicu, preko Medvednice, u Kutinu, Lonjsko polje, u ribolov, Samoborsko gorje i Žumberak...

Jawa u Andraševcu

Jawa u ribolovu na ušću Krapine u Savu

Slijedi nekoliko snimaka iz Lonjskog polja. Kvaliteta snimaka je bila zadovoljavajuća 2010.g. :)

Najveći izlet

Naš najveći domet, najdalji izlet na Jawi, kojeg još i danas smatramo velikim i hrabrim poduhvatom, bio je daleki daleki Ogulin i jezero Sabljaci (srpanj 2010.). Ta vožnja se trajanjem, brzinom kretanja i avanturizmom mogla mjeriti s putovanjima četveročlane obitelji u fići na more osamdesetih. Jawa bi teško išla u brdo i da je sama mogla ići, a s nas dvoje na leđima bilo je napeto. Neposlušni far smo zalijepili crvenom izolir trakom, ta je jedina bila pri ruci.

Jawa u Ogulinu

Jawa na Sabljacima

Na snimci se vozimo uz jezero Sabljaci.

S dolaskom Jawe krenula je i moja karijera suvozača-fotografa. Sve te krajolike kroz koje smo prolazili valjalo je poslikati i posnimiti iz te jedne sasvim nove perspektive, u vožnji. Prvi radovi nisu bili pretjerano uspješni, ali poznato je da za svaku novu vještinu treba vremena. Slijedeće četiri slike su bolji primjerci iz tog razdoblja.

mi na Jawi

Zagorje

Sv. Matej

nebo iznad Mrežnice

Svakodnevni život

Otprilike pola godine Jawa nam je bila jedino prijevozno sredstvo. Nismo ju ni malo štedjeli. Dva-tri mjeseca putovala je svaki dan u Karlovac i natrag.

U to vrijeme najbliži veći dućan nam je bio udaljen 20 min hoda i kad bi se natovarili kupljenim stvarima bilo bi to naporno pješačenje. Zato smo natovarivali Jawu.

Kod Huzjanove postoji podvožnjak ispod Aleje Bolonje i pruge koji smiju koristiti samo pješaci, bicikli i mopedi. Jednom smo s Jawom onako natovareni - ruksak na leđima, vrećice na guvernalu, i još koja vrećica i toaletpapir u rukama - prošli kroz taj podvožnjak, da što kraće budemo opasnost na cesti za sebe i za druge. A na drugom kraju podvožnjaka čekao nas je policajac. Na kraju nas je pustio samo uz opomenu, valjda nam se smilovao sa svim onim vrećicama.

Na Jawi smo prevozili i lesonit, za ormar za cipele, tamo s kraja Škorpikove do kraja Štrokinca. Kao blizu je to, neće biti problema... Ipak nije bilo tako jednostavno, jer je lesonit djelovao kao jedro i znatno utjecao na naše kretanje.

Jawa je i dimila k'o sipa. Morala je, to je Jawa. Jednom nas je na Samoborskoj zaustavio policajac, jer se od silnog ubrzanja sve pušilo iza nas, da provjeri "A jel' to registrirano?"

Iz auspuha je izbacivala ulje tako da su meni leđa ili ruksak uvijek bili zašpricani crnim točkicama. I uvijek smo mirisali na dvotaktol :)

Kad bismo prolazili gradom ljudi su nas proklinjali zbog buke koju smo stvarali. Oni koji su telefonirali na ulici morali su odložiti mobitel dok mi ne prođemo i udaljimo se još par ulica.

Kraj našeg parkirnog mjesta živio je mali susjed koji je koristio svaku priliku da se popne na Jawu kad nitko ne gleda i isprobavao prekidače.

A onda je stigla zima i naš stari escort. Jawa je dobila ceradu i ušuljala se u zimski san.

Druga sezona

Slijedeće proljeće Jawa nas je odvela na još nekoliko izleta, uglavnom Zagorje, Žumberak i Kutina. Prilikom uspona na Japetić posvađali su se lanac i lančanik. Povratak s Japetića bio je isprekidan čestim zaustavljanjem i namještanjem lanca. I to smo popravili, kao i mnogo toga prije (pipicu goriva, ležajeve kotača, sajlu prednje kočnice...).

uspon na Japetić

odmor na Japetiću

Jawa u Mariji Bistrici

Niti jedna vožnja s Jawom nije bila jednostavna niti sigurna, nikad nismo znali kako ćemo i gdje završiti, a ni Jawi nije bilo jednostavno s nama. Svaka vožnja bila je avantura, od prvog kurblanja do zadnjeg gašenja. Ipak, bila je to jedna savršena simbioza u vremenu, Jawa stvorena za nas, i mi stvoreni za Jawu. Šteta što ona ne može prepričati svoja iskustva s nama. Prošla je s nama otprilike 10.000 km.

Kad je istekla registracija, negdje u svibnju 2011., nismo je ponovno registrirali. Ne bi prošla bez znatnih ulaganja. Još par mjeseci spavala je na Ranču u Kutini, i služila za izlete u Lonjsko polje. Prodana je u isti onaj Blagorodovac s početka priče, ali drugom čovjeku.

Slijedećih godinu i pol živjeli smo bez motora. U svibnju 2013. stigla je Yamaha XTZ 660 Tenere. A to je početak jedne druge priče...