Ljeto u Sloveniji
- Easy Rideress
- Aug 30, 2021
- 9 min read
Otkako su se ustabilila pravila prelaska granica vozimo se po Sloveniji. Dobre zavojite ceste, lijepi krajolici, razvijena vozačka kultura i blizina granice uvijek nas odvuku i zarobe. Zadnjih nekoliko vožnji odvozili smo upravo po Sloveniji, a ponekad i malo dalje.
10.07.2021. subota - Postojna
Danas Honda odlazi na prvu svoju vožnju po Sloveniji. Još se nismo uigrale pa vozim sporije i opreznije nego na maloj Yamahici, dok muž puše na mene "dobro pa šta je?" :) Ali slovenske ceste su mi uvijek odgovarale i bile odlične za učenje i razvoj, pa tako i ovaj put.
Idemo u Postojnu u izvidnicu, uskoro bi trebali na jedan obiteljski izlet u obilazak Postojnske jame i Predjamskog grada. Od Brežica pratimo Krku kroz Kostanjevicu ob Krki i Novo Mesto. Prvo stajanje u našem dragom Žužemberku oko 9:15, odmor i kava.
Iz Žužemberka odlazimo preko Stavče Vasi do državne ceste 214 (Dvor na rijeci Krki - Kočevje). Cesta je brza, zavojita i većinom prazna, i na 2h ugodne vožnje od Zagreba, i to je cesta na kojoj smo se Ibro (YBR 125) i ja uvježbavali i napravili prve prave moto korake. Uvijek joj se veselim, i uvijek ju odvozim malo bolje nego zadnji put.
Od Kočevja do Ribnice vozimo se širokom, magistralnom cestom kroz dolinu, a od Ribnice ponovno postaje zanimljivije kroz Sodražicu, Blošku Policu, Cerknicu i Unec do Postojne.
Prolazimo Postojnu i oko 12:30 stajemo u Hruševju na ručak.
Nakon ručka radimo naš izvidnički krug do Predjamskog grada i Postojnske jame. Tu je dosta prometno i gužvovito, ali tako je uvijek oko svih atrakcija.
Vraćamo se u Postojnu i odlazimo još malo dalje. Obično se odavde spuštamo do Kopra na sladoled, ali sezona je pa ne želimo upasti u gužvu. Biramo dionicu kojom se nismo još nikad provezli - od Razdrtog do Ajdovščine. Dionica je odlična, savršena za motoriste koji vole malo ozbiljniju zavojitu vožnju, nedavno obnovljena i čudi nas što srećemo samo tri motora.
U Ajdovščini odlazimo još malo dalje, preko prijevoja Godovič (850 m) do Črnog Vrha. Dobre serpentine, vožnja kroz šumu i nekoliko manjih naselja. Stižemo u Godovič i odlučujemo vratiti se doma preko Ljubljane.
Od Godoviča do Logateca savršena cesta na kojoj se uvijek još malo opustim, a dalje smo opet na prometnoj magistrali prema Ljubljani. Malo vrludamo oko Ljubljane u želji da izbjegnemo ulazak u grad i ceste zatvorene zbog radova pa na kraju ipak prolazimo kroz grad. Od Ljubljane pratimo Savu do Krškog.
Dionica od Litije do Podkraja je odlična za ugodnu brzu vožnju, široka, zavojita, najprije kroz polja, a onda ulazi u kanjon Save. Prolazi kraj termoelektrane Trbovlje, čiji dimnjak se izdiže visoko iznad kanjona. Od Podkraja do Zidanog Mosta cesta je uska, na par mjesta dopušta samo jednosmjeran promet, što je regulirano s tri semafora duž dionice. Ova dionica nam je draga jer odskače od modernih širokih prometnica, nadamo se da će takva još dugo ostati jer i nema nekog prostora za širenje - s jedne strane je željeznička pruga, a s druge strane Sava.
Od Zidanog Mosta do Krškog ponovno široka brza dionica uz rijeku Savu, ovdje široku i reguliranu s nekoliko hidroelektrana. Od Krškog do Brežica cesta prolazi uglavnom kroz naselja, od Brežica do granice lovimo zadnje slovenske krivine, i za manje od pola sata smo u garaži.
31.07.2021. subota - Louis, Graz
Moramo malo obnoviti moto opremu, kupiti još neke torbe i možda kofere pa odlazimo na vožnju do Graza. Subota je, rade do 18h tako da i nakon jutarnjih obaveza stignemo laganim tempom.
Granicu, kao i uvijek, prelazimo na graničnom prijelazu Harmica - Rigonce i vozimo uz granicu do Podčetrtka, šarenom i zabavnom cestom, uglavnom slabo prometnom. Danas jedino ima nešto više prometa u suprotnom smjeru, jer mnogi Slovenci i drugi stranci izbjegavaju gužve na glavnim graničnim prijelazima na svom putovanju na odmor u Hrvatsku.
Preko Slovenske Bistrice nastavljamo prema Mariboru gdje se baš sprema nevrijeme, pa malo kisnemo i trudimo se stići u Maribor prije pljuska, ionako nam je taman vrijeme za odmor. Odlučujemo stati u McDonalds, to nam je sada najjednostavnije i najbliže. Kiša se pojačava dok čekamo zeleno na zadnja dva semafora, ali parkiramo motore u zadnji čas.
Za ulazak u zatvoreni dio McDonaldsa u Sloveniji potrebno je predočiti Covid potvrdu, inače možeš sjediti vani ili naručiti za ponijeti. Predočujemo što treba i ulazimo, vani nije baš za sjediti.
Kiša staje nakon otprilike sat vremena, još malo čekamo da se prosuši glavnina vode s ceste, i oko 13:30 odlazimo iz Maribora. Do Graza imamo još oko 70 km. Na Šentilju granicu prelazimo bez čekanja.
U Louisu gledamo, isprobavamo, kupujemo... nismo našli sve što smo htjeli, ali dosta toga jesmo pa smatramo šoping uspješnim. Sve što smo kupili trpamo u kofere.
Gotovi smo oko 17h i razmišljamo kojim putem ćemo doma. Odlučujemo skrenuti na slavni Route 69, kad smo već tu. Ove godine ga još nismo vozili, a iz ovog smjera, od Leibnitza do Lavamünda ga nismo nikad vozili.
Spuštamo se u Lavamünd i za čas smo na granici (na kojoj nas opet nitko ništa ne pita) i u Dravogradu. Sad smo već opet gladni i tražimo mjesto za večeru. Prolazimo Dravograd i Velenje, i stajemo u restoranu Na Hofu oko 20:00.
Dok jedemo gledam kako se provlači sumrak, vožnja po mraku me baš ne veseli, zbog ograničene vidljivosti i mojih vječnih strahova da me u zavoju čeka prepreka. Nakon večere krećemo na (pre)polagani noćni povratak preko Celja, Šentjura i Podčetrtka i u Zagreb stižemo oko 23h.
08.08.2021. nedjelja - Route 69
Danas nam se pridružuje Yamaha FZ6N, 2006.g. Krećemo dosta kasno, iza 12h, ali ne marimo. Uz Savu do Zidanog Mosta, a onda uz rijeku Savinju preko Rimskih Toplica i Laškog do Celja.
Ta dionica od Zidanog Mosta do Celja je dinamična i zanimljiva, iako dosta prometna, ali promet je dosta brz i protočan, taman da stigneš razgledavati kanjon Savinje kojim prolaziš. Nakon Celja vozimo prema lokalnom pljusku koji se crni ispred nas, ali znamo da uskoro mijenjamo smjer pa računamo da ćemo ga izbjeći. U Žalecu skrećemo na sjever prema Velenju i udaljavamo se od kiše, barem privremeno.
S obje strane Velenja postoji zavojita nešto uža šumska dionica ceste koju je uvijek gušt odvoziti, pogotovo ako imaš sreće da ne naiđeš na sporiju kolonu automobila. Ipak, kiša nas sustiže na toj prvoj dionici pa bježimo prema prvom skrovištu.
Stajemo u gostilni Hren (Vinska Gora) dok se kiša pojačava. Želimo ručati, kad smo već prisiljeni na pauzu, ali konobarica kaže da kuhinja više ne radi. Ubrzo izlazi kuhar i velikodušno nam nudi nešto od preostalih gotovih jela, ili nam može ispohati šniclu. Zahvaljujemo se, žao nam ga je maltretirati, ionako nismo još gladni. Pijemo kavu i slušamo bubnjanje kiše. Na terasi nam se pridružuje lokalni rumeni čiča koji se kroz pljusak dovezao na Tomosu T-14, pije svoje pivo i sluša naše 'bajkerske' razgovore.
Danas se prvi put osjećam dobro na Hondi, to više nije tuđi nepoznati motor kojeg ne razumijem, to je sada moj motor i ne mogu se načuditi kako se dobro ponaša u situacijama u kojima MT-03 baš i nije mogao.
Kao i nakon svakog ljetnog pljuska, uskoro se ponovno pojavljuje sunce i odlazimo. Do Maribora stajanja više nema. Uživamo u šarenilu neba i borbi sunca i plavetnila sa šarenim oblacima, prolazimo zgodno Velenje, zagledavamo skijašku skakaonicu u centru grada.
U Velenju se često može osjetiti miris impresivne termoelektrane Šoštanj, a blizu je i rudnik Velenje, jedini preostali aktivni rudnik ugljena u Sloveniji. Na našoj listi nekih budućih izleta je i Muzej premogovništva (rudarstva) Slovenije u Velenju i silazak u dijelove rudnika uređene za razgledavanje.
Ovdje nam se pridružuje veća skupina motora, prate nas do Dravograda i austrijske granice.
Na granici nema nikoga ispred nas, dva austrijska policajca paralelno gledaju dokumente da budu brži, i već smo u Austriji. U Lavamündu skrećemo desno na državnu cestu B69, poznatiju kao Route 69.
Kratko stajemo na odmorište Biker-Treff Kärntnerblick, ovdje je 15°C, a oblaci prijete kišom.
Route 69 je poznata austrijska motoristička cesta (prijevoj Soboth, 1347 m) koja prati granicu sa Slovenijom, dosta zahtjevna u ovo prvom dijelu (od strane Lavamünda), ali zato i toliko zanimljiva. Putem je razmješteno nekoliko motorističkih punktova za odmor i obrok, nekoliko vidikovaca. Prolazi pokraj akumulacijskog jezera Soboth, nastalog izgradnjom brane za hidroelektranu Koralpe 1990.g. Jezero se nalazi na 1080 m nadmorske visine, i u vrućim ljetnim danima je odlično za kupanje. Nakon silaska s prijevoja cesta prolazi kroz nekoliko pitoresknih tipičnih austrijskih gradića pa ih malo razgledavamo dok polako prolazimo.
Na kraju Route 69 prelazimo rijeku Muru i skrećemo prema Spielfeldu i graničnom prijelazu Šentilj. Na ulasku u Sloveniju nas nitko ništa ne pita, ali je zato kolona u suprotnom smjeru, za ulazak u Austriju, duga oko 5 km.
Maribor je blizu, stajemo na večeru.
Maribor napuštamo oko 19:30 i žurimo da stignemo što je dalje moguće prije mraka. Prolazimo Slovensku Bistricu, u Potplatu uzalud stajemo na benzinsku, nakon nje još jednu, a sve ostale na koje smo naišli nisu bile osvijetljene pa se nismo ni trudili stati.
Mrak nas je uhvatio u Bizeljskom, ali sad smo već blizu pa me ne hvata tolika panika. A i moram priznat, prednji far na Hondi svijetli daleko najbolje od svih dosadašnjih motoreka na kojima me hvatao mrak pa ću vjerojatno uskoro i taj strah dovesti u red.
U Župelevcu ne skrećemo lijevo najkraćim putem prema Dobovi, već jurimo kroz mrak u Brežice na benzinsku jer se jedan od tri motora vozi na zadnjim decilitrima goriva. Prva benzinska ne radi, ali zato druga radi još taman pola sata. Natočeni mirno vozimo doma, pozdravljamo se s Yamahom i spremamo motore.
15.08.2021. nedjelja - Tolmin
Krenuli smo u 7:30, prešli granicu bez problema, i već iza 8h vrludamo relativno praznim cestama. U Dobovi skrećemo s najkraće rute da po danu pogledamo cestu (Župelevec - Brežice) koju smo zadnji put prošli po mraku u lovu na gorivo. Bili, vidjeli, nastavili. Jednako je zanimljiva po danu kao i po mraku :)
Od Krškog pratimo Savu do Medvoda (točimo gorivo i kavu u Litiji), od Škofje Loke preko Žiri se spuštamo do Idrije, dolinom Idrijce plovimo do Mosta na Soči i Tolmina, gdje oko 13h stajemo na ručak.
Jako je vruće i sparno, kuhamo se u vlastitoj koži, a onda još i u moto opremi. Zato brzo sjedamo opet na motore. Povratak do Idrije i uspon odličnim serpentinama do Godoviča, i dalje prekrasnim slovenskim cestama i krajolicima preko Planine, Cerknice, Sodražice, Ribnice do Kočevja.
U Cerknici se malo naslikavamo i točimo gorivo.
U Kočevju se uspinjemo "mojom" cestom 214 prema Dvoru na rijeci Krki. Prije Dvora skrećemo za Žužemberk preko Stavče vasi, sa željom da popijemo kavu, ali obje obale Krke su okupirane kupačima i izletnicima, svaka livada zaparkirana, svaki komadić prostora zauzet. Često smo u Žužemberku, ali to još nismo doživjeli (uglavnom ovuda prolazimo jutrima), pa se nagledavamo, iščuđavamo i odlazimo iz Žužemberka.
Prolazimo Novo Mesto i oko 18h stajemo popiti kavu malo prije Šentjerneja i podijeliti dojmove. Odmorni idemo dalje. Do doma imamo još 1h vožnje. Ali tamo gdje idemo crni se nevrijeme, a na rubu nevremena razvila se duga. Vozeći prema tom prizoru računamo hoće li se nevrijeme taman smiriti dok mi dođemo... polako stižemo na mokru cestu, pa ulazimo u kapljice kiše, i na izlazu iz Župeče vasi vidimo da na kraju ravnice pljušti. Odlučujemo ne ući u to, okrećemo se i stajemo pred bar Sonček. U zadnji čas, jer je kiša ovdje opet malo navratila, a s njom i kratkotrajna tuča.
Nema natkrivenog slobodnog stola (unutra se zbog pandemije ne može sjediti) pa se stišćemo pod mali krović kraj ulaza. Konobarica nam prilazi, kaže da se tu može ako ne bude vjetar puhao, vrti se i razmišlja što će. Nestaje i vraća se s visokim stolom koji nam instalira na samom ulazu, među gajbama raznog pića, i pita nas jel nam to ok. Naravno da je ok, divno je, hvala! Naručujem bezalkoholno pivo, nudi mi Union i Laško. Kaže Laško je baš stvarno 0,0. Onda Laško :)
Osjećamo se baš dobrodošlo, zbrinuto i zaštićeno. Vratit ćemo se još puno puta u Sonček, popiti kavu ili na doručak (primijetili smo fini tost u ponudi).
Kad smo sigurni da se nevrijeme smirilo odlazimo iz Sončeka. U Brežicama su posvuda tragovi ozbiljnog nevremena koje je ovuda prohujalo. U Trnju kratko stajemo zbog stabla koje se izvalilo preko ceste. Već su ga raspilili, maknuli, sad još samo metu cestu od piljevine i sitnog granja. Ne ide im kako su zamislili jer je sve slijepljeno i mokro. Polako nas propuštaju dalje i mi pažljivo nastavljamo.
Granicu ponovno prelazimo vrlo jednostavno, uz široke osmjehe znanih graničnih policajaca. Prije Zaprešića asfalt postaje suh pa shvaćamo da u Zagrebu nije bilo nikakvog rashlađenja, što sad već i osjećamo. Današnji put završavamo oko 20:30.
22.08.2021. nedjelja - Bled, Bohinj
Ponovno je s nama Yamaha FZ6N. Krećemo u 9h da nas opet ne ulovi mrak. Poznatom rutom preko Krškog i Zidanog Mosta, kava i sladoled u Litiji, rubnim dijelovima Ljubljane do ručka u Medvodama, i dalje preko Kranja do Lesce. Cijelim putem promet je rijedak, a uvjeti odlični za vožnju.
Čim skrećemo za Bled počinje gužva, nepregledna kolona u oba smjera, i lagana odluka da se nećemo ovdje zaustavljati. Nakon izlaska iz Bleda ponovno uživamo, cesta je dobra, krajolik lijep. Odlučujemo skrenut na Bohinjsko jezero, ali i tamo je jednaka gužva kao u Bledu, pa se ni tu ne zadržavamo nego idemo dalje.
Od Bohinjske Bistrice cesta je uska, neoznačena, dosta uništena. Dok se spuštamo prema Mostu na Soči postaje nešto bolja, a onda već i ugodna od kad se sastajemo s rijekom Bačom. I dalje je cesta uža, ali označena, zavoji dinamični, i lijepo se voziti uz Baču.
U Mostu na Soči kratko odmaramo i odlazimo prema Idriji, gdje stajemo popiti kavu. Od Idrije do doma istom rutom kao i prošlu nedjelju.
Ipak nas je ulovio mrak, taman prije Kočevja, tako da smo se preko 2h vozili po mraku. Već mi je to manji problem, osim u oštrim zavojima u koje svjetlo motora ne dopire :)
Stajemo u Šentjerneju odmoriti guzice i oči, i stižemo u Zagreb oko 22:30.
Comments