Kanjonima Vrbasa, Rame, Neretve, Bistrice, Drine, Pive, Durmitor, kanjoni Tare i Morače

18.-22.06.2021 petak - utorak

Petak, 135 km, Zagreb - Lipik

Još jedan produženi vikend. Mjere za prelazak granice nisu još sasvim popustile, ali možemo u BiH i Crnu Goru. S tim da nema jasnih uputa za ulazak stranih državljana (nas) iz Crne Gore u BiH pa nećemo riskirati. Idemo najprije u BiH, iz BiH u Crnu Goru, i iz Crne Gore u Hrvatsku.

Nestrpljivi smo, imamo puno toga za vidjeti, pa na put krećemo u petak u 18h (odmah nakon posla). Granicu ćemo prijeći na GP Stara Gradiška, pa želimo u petak stići do tamo negdje, tako da odmah ujutro uđemo u Bosnu. Smještaj smo našli u Lipiku (35 km od granice).

Krećemo malo iza 18h, vjerujući kako će grad biti prazan jer je utakmica i svi su već negdje otišli. Nije prazan. Upadamo u gužvu na Slavonskoj pa nekoliko puta ponavljamo citat iz Long Way Round - "Get me out of f**king Zagreb!" Nakon petlje postaje lakše, i za čas smo na autocesti. Idemo samo do Popovače, dalje ćemo starom cestom, ali i ta relativno kratka dionica me baš izmorila. Autocesta je prepuna kamiona, praktički se konstantno voze u koloni, pa stalno obilazimo, prestižemo, propuštamo jurilice... Na naplatnima u Popovači smo u 19:06 i tu prvi put zaključujemo da je dobro da smo danas krenuli, sutra startamo odmorni i bez autoceste.

Do Lipika lagano praznim cestama preko Kutine i Poljane. Želimo natočiti motore večeras da smo ujutro mirni i spremni, ali benzinska u Lipiku ne radi pa odlazimo do 4km udaljenog Pakraca. Punih spremnika vraćamo se u Lipik i u apartman stižemo oko 20:30. Nakon što smo se smjestili odlazimo na kratku šetnju do bazena, sjedimo na terasi pod okićenim javorom, pijemo točenu lipičku craft pivu Grof i prolazimo na karti plan puta za sutra. U apartmanu nam se hlade još dvije craft Grofice, koje su nas dočekale kao poklon dobrodošlice naših domaćina. Čija je i pivovara. Pivovara Slavonica. Grofice pijemo na terasi apartmana prije spavanja, i ponovno zaključujemo kako je dobro što smo danas krenuli na put, tko bi izdržao cijelu večer i cijelu noć. Te noći prije puta su uvijek najteže i najduže. A mi smo evo već na putu :)

Subota, 339 km, Lipik - Banja Luka - Jajce - Bugojno - Prozor-Rama - Jablanica - Konjic

U 5:55 smo skoro spakirani, spuštamo se do motora i polako krećemo. Preko Bijele Stijene i Okučana do Stare Gradiške. Na granici dva-tri automobila ispred nas, dajemo osobne na uvid, nitko nas ništa ne pita i to je to. Započinje naša vožnja po BiH. Bili smo nekoliko puta u Bosni, ali nikad motorom (prijelaz preko Neuma ne računamo) pa smo uzbuđeni i znatiželjni - nova zemlja, nova pravila, novi znakovi, nepoznate ceste. Vozimo se i upijamo. Od granice do Banja Luke je praktički jedna ravna cesta, sa širokim neurednim površinama između ceste i kuća. Ne možemo se načuditi koliko su svi mirni i pristojni u prometu. Ulazimo u Banja Luku, sam grad je uređen i lijep, barem oni dijelovi kroz koje prolazimo. "Ne, ne dolazim, samo prolazim..."

Izlazimo iz grada i tražimo mjesto za popiti kavu. Stajemo u gostioni Kod Dade u 08:20 i odmaramo pola sata. Već smo u kanjonu Vrbasa. Kavu plaćamo 3 marke u kunama (može marke, može kune, može euro, sve može) i odlazimo dalje.

Kanjon Vrbasa

Rijeka Vrbas duga je 250 km, izvire istočno od Gornjeg Vakufa, i ulijeva se u Savu istočno od Gradiške. Vrbas pratimo uzvodno od Banja Luke do Gornjeg Vakufa, ali njegov kanjonski tok proteže se između Banja Luke i Jajca.

Cesta kroz kanjon je odlična, asfalt gotovo bez neravnina, cesta dovoljno široka da ugodnu vožnju, ali ne preširoka, zavoji savršeno vozni, bez iznenadnih lomova i promjena radijusa. Prolazimo kroz usjeke i tunele isklesane u stijenama. Tuneli su neosvijetljeni, ali kratki, osim jednog zlikovca u kojem je potpuni mrak i najoštriji zavoj na cijeloj dionici. Kanjon je dubok, a stijene koje ga nadvijaju impresivne, vizure zadivljujuće. Cesta prelazi rijeku na tri mjesta duž kanjona.

U Krupi na Vrbasu, smještenoj u kratkoj dolini koja na kratko prekida kanjon, skrećemo s puta prateći putokaz za slapove na Krupi. Krupa na Vrbasu smještena je na ušću rječice Krupe u Vrbas. Nakon onog na glavnoj cesti, daljnjih putokaza nema pa se malo gubimo, ali uz pomoć navigacije dolazimo do malog izletišta. Kaskadni vodopadi i stare vodenice, drveni mostić. I nigdje nikoga, još je rano. Ovdje je nekoliko vila, restorana, kafića pa komentiramo da smo mogli bolje ovdje kavu popiti da smo znali. Ali nismo znali. Malo šećemo uz slapove i vodenice, slikamo i naslikavamo i nastavljamo dalje.

Bliže Jajcu prolazimo kraj nekoliko hidroelektrana. Prva je hidroelektrana Bočac i brana na samom Vrbasu, čije se djelovanje jasno vidi na obalama Vrbasa. Između hidroelektrane i sela Dabrac stajemo na vidikovcu s kojeg se pruža lijepi pogled na kanjon i meandar Vrbasa.

Slijede hidroelektrana Jajce II sa svojom branom i akumulacijskim jezerom, i na kraju hidroelektrana Jajce I, koja se napaja iz Velikog plivskog jezera (na rijeci Plivi, ulijeva se u Vrbas u Jajcu).

U 10:20 nam se s desne strane otvara pogled na Jajce, ali prije nego stignemo - još malo o vozačima. Oduševljeni smo vozačkom kulturom. Kada je vozaču vozilo ispred njega presporo, a cesta je takva da ne može odmah pretjecati, on drži rastojanje, ne šilji onoga ispred sebe, nije mu na guzici ni u retrovizoru. I kada se otvori prilika za prestizanje ubrzava, prelazi u drugu traku i obilazi sporije vozilo. A sporije vozilo pušta gas i dopušta da bude prestignuto. Ne mogu vjerovati da o tome pišem. Tako bi trebalo svugdje i uvijek biti. Kod nas definitivno nije tako, uvijek mi se neki šiljo vozi na guzici i prestiže me na 20cm udaljenosti, i uvijek neki puž ne da da ga se prestigne jer stisne gas do poda kad se otvori prilika za prestizanje. Nisu prošla ni 4 sata od kada smo u BiH, a već se želim zauvijek ovuda voziti.

Skrećemo desno da malo razgledamo Jajce. Odmah nakon mosta preko Vrbasa nalazi se mali odvojak koji vodi do slapa. Ovdje se rijeka Pliva ulijeva u Vrbas gradeći 22m visok vodopad.

Ulazimo u stari centar grada, razgledavamo i njušimo gdje bismo mogli nešto pojesti. Ništa konkretno nam se nije svidjelo pa parkiramo motore u centru i odlučujemo prošetati. Dok se još raspakiravamo na vrućem suncu, iza nas prolazi policajac i opominje nas da maknemo motore "da ne bi morao kazne pisat". Ovdje se policiju još poštuje i sluša, pa se pakiramo natrag na motore i izlazimo iz Jajca. Ionako nam je prevruće. Nastavit ćemo dalje svojim putem, sigurno će biti nekih restorana uz put.

Svoju malu oazu pronalazimo 10ak km dalje, u mjestu Vinac, restoran Šadrvan. Sjedimo u hladu kruške, na početku smo jedini gosti na terasi, naručujemo hranu i bilježimo dojmove. Tek smo krenuli, a već nam se počelo miješati gdje smo što vidjeli.

Naručili smo pogačicu, kao to ćemo malo kao predjelo dok čekamo ramstek i pileći file, a to što se zove pogačica je stiglo zajedno s ostalim, i ne bi se smjelo zvati umanjenicom. Pogačica je jedan divovski punomasni obrok sam za sebe, tijesto kao za picu, napunjeno kajmakom i šunkom i namazano bijelim umakom. I tako smo se malo prejeli, popili sok i kolu, platili sve zajedno 28 maraka. Krećemo dalje oko 12:30.

Do Donjeg Vakufa Vrbas tvori usku dolinu koju i cesta prati uz sami rub. Krajolik je nešto pitomiji, ali je i dalje lijepo voziti, nemamo nikakvih primjedbi na asfalt, zavoje i promet.

U Donjem Vakufu izlazimo u dugačku ravnicu gdje je posebno vruće, a krajolik ne tako zanimljiv. Vrbas nas ovdje negdje napušta. Doviđenja, lijepo smo se družili.

Rama

Prolazimo Bugojno i Gornji Vakuf, a onda opet postaje zanimljivo. Ponovno ulazimo u šumu, širokom cestom uspinjemo se preko prijevoja Makljen (1123 m). Nismo se dobro pripremili pa tada nismo znali da je tu devastirani spomenik bitke na Neretvi, inače bi ga obišli. Počinjemo se spuštati prema Prozoru grbavim serpentinama, gdje nam se otvara pogled na Ramsko jezero i planinske masive parka prirode Blidinje.

Spuštamo se do Ramskog jezera, vruće je i sparno pa se nadamo nekoj bezalkoholnoj pivi. Želimo doći na poluotok Šćit usred jezera. Od Prozora do samog jezera cesta je lokalna i uža, podsjeća nas na ceste po Žumberku. Prilazimo jezeru, ali do Šćita ne možemo, zaustavili su nas radovi. Ceste nema, napravljena je priprema za novi asfalt i taman je stavljen onaj debeli grubi ne makadam, nego kamenje. Grubo i oštro. Pokušavamo dio puta, ali uskoro (na sreću) se dalje nikako ne može, bageri se ispriječili i dalje nema. Vraćamo se, ali to kratko što smo se borili po tom terenu bilo je dovoljno da se skuhamo i oblijemo znojem. Odustali smo od poluotoka i tražimo bilo kakav lokal uz jezero da se osvježimo. Pratimo putokaz za Laguna klub, asfalt uskoro postaje poljski put, ali dobar i utaban pa bez većih poteškoća stižemo u 14:30. Naravno da nema bezalkoholne pive.

Sjedimo u hladu vrbe, pijemo vodu, sok, kavu i hladimo se od ovog kratkog napornog bezuspješnog pokušaja. Ako ništa drugo, znamo da će biti dobra cesta kad ju završe. Ramsko jezero je hidroakumulacijsko jezero, kažu da je među najljepšima u Europi. Na cesti koja od Prozora vodi prema Tomislavgradu postoji vidikovac s kojeg je najljepši pogled na jezero, ali tamo ćemo nekom drugom prilikom.

Nakon sat vremena spremni smo za dalje. U Prozoru točimo gorivo i pratimo rijeku Ramu do njenog ušća u Neretvu, odnosno do Jablaničkog jezera. Izvor rijeke potopljen je Ramskim jezerom, a donji tok Jablaničkim jezerom pa je inače 33 km dugačak tok rijeke danas skraćen. Pratimo ga u dužini od 8 km. Prolazi uskim lijepim kanjonom, iako manje impresivnim nego kanjon Vrbasa. Dva puta prelazimo rijeku, gdje cesta obilazi hidroelektranu Rama.

Uskoro rijeka prelazi u Jablaničko jezero, kojim je danas potopljeno ušće Rame u Neretvu. Akumulacijsko jezero proteže se 30 km, uz rijeku Ramu do sela Gračaca, a uz Neretvu do Konjica.

Vozimo se uz jezero koje se mjestimično širi, a nebo i obala se odražavaju na površini vode. Na mjestu gdje se nekad Rama ulijevala u Neretvu iz vode se izdiže otočić Grac, jedini otok na jezeru. Most koji spaja naselja s dvije strane jezera sastoji se od dva dijela, koji se spajaju na Gracu. Prelazimo najprije na otočić, a zatim i na drugu obalu jezera i uživamo u zeleno-plavim nijansama. Na otočiću je i malo kupalište nakrcano kupačima. S mosta se lijepo vidi brana na Neretvi čijom izgradnjom je jezero nastalo.

Jablaničko jezero, brana HE Jablanica na Neretvi

Neretva

Vraćamo se istim mostom natrag i vozimo dalje prema Jablanici, prateći Neretvu. Pažnju nam privlači masivan odron nad Neretvom (vidljiv i na gornjoj slici, odmah iza brane). Kako mu se približavamo polako shvaćamo njegovu veličinu. I dok mu se tako divimo sa strahopoštovanjem, nailazimo na drugi, nešto manji odron, na cesti. Dobar dio odrona je već saniran, a sada čitamo da im isti odron stvara probleme svake godine. Oprezno ga obilazimo i nastavljamo dalje.

Odjednom se kroz izlaz iz kanjona naviruju goli vrhovi Prenja (2115 m). Uskoro ulazimo u Jablanicu i nastavljamo vožnju nizvodno, nekih 5km prema Mostaru, kako bismo se još malo divili Prenju i prešli još koji most. Ovdje su se uz cestu smjestili razni restorani s pogledom na Neretvu. Prelazimo Neretvu i odjednom smo na Grabovičkom jezeru, koje prelazimo još jednim mostićem, iznad kojeg se nadvija Prenj.

Zaključujemo da bi valjalo provesti i tu dionicu uz Neretvu, nizvodno od Jablanice do Mostara i dalje do mora. Ali sad se vraćamo u Jablanicu, i prije nego nastavimo pratiti Neretvu uzvodno prema Konjicu, oko 17h stajemo u muzeju Bitka za ranjenike na Neretvi. Razgledavamo muzej, obilazimo vanjske eksponate, ponavljamo malo povijest.

Jablanica, muzej Bitka za ranjenike na Neretvi

Oko 18h krećemo na zadnju dionicu za danas, uz Jablaničko jezero, odnosno Neretvu uzvodno do Konjica. Najprije prelazimo Neretvu neposredno uz povijesni most, "novim" mostom čiju izgradnju su financirali filmaši, nakon što su srušili stari most za potrebe snimanja filma Bitka na Neretvi (1969.g.). Na drugoj obali nema ništa zanimljivo, pa se vraćamo i odlazimo iz Jablanice.

Do Konjica je 20-ak kilometara. Cesta prati južnu obalu Jablaničkog jezera, i dosta je prometna jer je to magistralna cesta koja vodi prema Sarajevu. Nailazimo na radove u tunelu, a dok čekamo na semaforu jer se promet propušta naizmjenično, dečki nam pokušavaju prodati rejbanke i parfeme. U tih minutu-dvije koliko smo se vozili kroz tunel zaprljali smo se i zašpricali pa smo ostatak puta bili vidno prljavi.

U Konjic stižemo prije 19h. Dočekuje nas naš domaćin Edo i daje nam pregršt savjeta za razgledavanje Konjica. Raspremamo se u apartmanu, podmazujemo lanac na yamahi i odlazimo prošetati gradom. Dan zaključujemo večerom u restoranu Vidikovac, pastrmke i žilavka, za desert baklava, i prigodna glazba ex-yu radija. Na povratku u apartman mimoilazimo se s malom krijesnicom.

Nedjelja, 230 km, Konjic - Boračko jezero - Odžaci - Kalinovik - Brod (Foča) - Hum - Plužine - Durmitor - Žabljak

Iz apartmana krećemo u 6:30. Odmah u startu krivo skrećemo pa se još malo vozimo kroz jutarnjim suncem okupan uspavani Konjic. Prelazimo Neretvu i shvaćamo da nismo na dobrom putu pa se okrećemo i vraćamo na pravi. Privremeno se udaljavamo od Neretve. Uspinjemo se kroz prigradska naselja, a zatim serpentinama na sjeveroistočne obronke Prenja. Cesta nije baš najurednija, ali je proširena u samim serpentinama, s novijim asfaltom, što ju čisti udobnom za siguran uspon.

Na kraju uspona čeka nas visoravan, naseljena (Borci) i prostrana, s lijepim pogledom na vrhove Prenja s naše desne strane. Uskoro ponovno ulazimo u šumu i odjednom se s naše desne strane otvara depresija, Boračka draga, koja je spuštena oko 300 m u odnosu na okolni teren.

Spuštamo se u dragu, otvara nam se kratak fokus na Boračko jezero, ali ga je teško vidjeti kroz vegetaciju. Skrećemo s puta da pogledamo to Boračko jezero. Da bi mu prišao moraš platiti ulaznicu (2 marke po motoru), a kad uđeš sve što vidiš je gomila hotela, apartmana, vila, kampova, i zapravo je teško mu prići. Vozimo se malo oko jezera u nadi da ima nešto za vidjeti, asfalt prelazi u makadam, a na kraju makadama uređeni kamp. Izgleda da kratkotrajni posjetitelji baš i nemaju što ovdje tražiti. Odlazimo dalje.

Uskoro se ponovno sastajemo s Neretvom i pratimo njen tok, iako ju uglavnom ne vidimo. Na jednom ugibalištu se uspijevamo naviriti, niska je, bistra, s brzacima, niti blizu one Neretve na kakvu smo navikli. U Glavatičevu ju prelazimo posljednji put, još se malo vozimo uz nju i onda odlazimo dalje, u šumu, na obronke Visočice. Jedina bića koja susrećemo su pastir i nekoliko krava. I crna vjeverica.

U Odžacima nas iznenađuje putokaz za Sarajevo. Pitamo se kako sad Sarajevo, s ove strane? Nismo ni slutili da taj putokaz ukazuje na zadnju priliku za normalnu vožnju bilo kuda, kad je već za očekivati da se nećeš vraćati od kuda si došao.

Izbijamo na čistinu, neobično uređenu za ovaj krajolik, s uređenim wc-ima, i majstorima koji grade neko drveno zdanje. Pred Argudom smo, a tu je nacionalni spomenik BiH - nekropole stećaka. Kao da nas je netko na čas uzeo i premjestio u neki drugi kraj.

Odjednom je asfalt odrezan, započinje grubi makadam, i stoji tabla Cesta u izgradnji - radovi u toku. Nekoliko sekundi vijećamo i odlučujemo nastaviti dalje, ma to su samo radovi. Uskoro nailazimo na par kuća, i stajemo pogledati imamo li nekih drugih opcija. Starac izlazi iz jedne od kuća i pitamo ga kakva je cesta do Kalinovika, može li se? Kaže da se može, "čak i sotim" - i pokazuje glavom na motore. Kaže da ima naizmjenično asfalta i makadama. Zapravo nam se nikako ne isplati vraćati i kružiti pa idemo dalje. Sljedećih par kilometara je baš ružnih, spuštamo se cijelo vrijeme, makadam je grub i dubok, s nanosima i vododerinama. Sva sreća pa nije još vruće. Uvjeravamo jedno drugoga da neće to dugo, brzo će asfalt, il bar to naizmjenično. Muž me pita jesam li primijetila znakove za mine. Nisam ništa primijetila, primjećujem samo to oštro kamenje. A sada, kad već pitaš, odjednom vidim svaku tablu za mine, nije mi trebala ta informacija. Srećom, borba s makadamom mi ponovno okupira misli.

Iz suprotnog smjera nailaze momci u džipu pa ih pitamo koliko još do Kalinovika. Kažu 10-15 km. Hrabro idemo dalje. Ispred nas put prelaze najprije miš, a nakon njega i zmija, na mišju sreću u suprotnom smjeru nego miš.

Nakon 4-5 km nailazimo na most. Drven, neuredan, ali širok i čvrst. Prelazimo ga i stajemo odmoriti, oko 8:50. S druge strane mosta je - asfalt.

Most prelazi preko rijeke Ljute, koja se žustro i bučno spušta između stijena i odlazi dalje. Ne možemo se načuditi toj konstrukciji, a još više postojanju tog mosta gdje ne postoji cesta. Na internetu nema baš puno informacija o njemu, ali nisam imala mira dok ih nisam pronašla - na stranicama NATO-a. Most je uništen u ratu 1995., ljudi su se nakon rata vratili u svoje kuće i sela, ali su bili izolirani bez mosta i ovog puta. Španjolski SFOR inženjeri su dobili zadatak da naprave most, on je sastavljen 2002. kao privremeno rješenje. Sad je evo 2021., a privremeni most i dalje stoji i prkosi vremenu. Postoji detaljan opis tog cijelog logističkog pothvata i prijevoza konstrukcijskih elemenata iz luke Ploče, preko Mostara i Konjica, putem kojim smo se i mi spustili, i moram priznati da me baš zainteresirala cijela ta priča.

Nakon kratkog predaha nastavljamo dalje, nadajući se da je dalje uglavnom asfalt, ali nekako znajući da nije.

put u izgradnji, i samo malo asfalta, da nas prevari. i ne, nikakvi radovi nisu u toku :)

U početku se asfalt i makadam zaista izmjenjuju, kako nam je starac i rekao, ali ne onako kako smo mi zamislili, nego uzdužno na cesti, lijevo-desno. Srećemo zeca koji nas malo gleda, ali brzo se okreće i nestaje u šumi. Asfalt potpuno nestaje i opet smo na golom makadamu, ali sada se uspinjemo pa je nekako lakše nego nizbrdo. Nailazimo na još nekoliko tipova u džipovima, ali ne zastajemo.

Slijedi još nekoliko spustova i uspona, ali kako se približavamo Kalinoviku makadam postaje finiji i vozniji. Dok se spuštamo otvaraju nam se vidici na brda i usjeke koji nas okružuju - sad smo već na južnim obroncima Treskavice.

Oko 9:40 odjednom počinje asfalt, i usprkos našim očekivanjima - više ne nestaje. Makadamski dio puta dug je 20ak kilometara, i proveli smo na njemu oko sat - sat i pol. I ne bismo ga preporučili. Na oba motora gume su već pri kraju i treba ih mijenjati, pa nam ih nije bilo previše žao. Da su bile nove, vjerojatno bismo plakali svih 20 kilometara.

Ulazimo u Kalinovik, sada naše najmilije mjesto na cijelom putovanju, a krajolik se opet značajno mijenja. Okružuju nas visoravni, pašnjaci, klasičan krški krajolik Dinarida. Cesta je dobra, pregledna, nešto uža, ali uživamo u vožnji i u krajoliku.

Ispred nas se pojavljuje zec koji želi prijeći cestu, ali smo ga malo zbunili pa je jedno vrijeme trči kraj nas i na posljetku pretrči preko ceste i nestane iz vida. A mene je u jednom trenutku uspjela uplašiti krava - da, krava - koja se nekontrolirano sjurila niz brdo iz šume - samo sam vidjela nešto veliko kako iz sjene istrčava na cestu. Shvatila sam da je krava tek kad je dotakla asfalt i zaustavila se kao ukopana.

Kanjon Bistrice

Oko 10:15 ulazimo u kanjon Bistrice, koju pratimo do njenog ušća u Drinu. Kanjon Bistrice rijetko tko spominje kao neku atrakciju, ali atraktivan je kao i kanjon Vrbasa, sa sličnim uklesanim tunelima i usjecima, visokim stijenama koje se izdižu iznad kanjona. Nekako je manje prostran, oštriji, divljiji. Mjestimično su prolazi kroz koje se rijeka probija nevjerojatno uski. Puno puta prelazimo s jedne obale na drugu, i gotovo uopće ne gubimo rijeku iz vida. Cesta je ugodna za voziti, zavoji dobri, vozači i dalje pristojni i baš nam je lijepo.

Drina

S Bistricom se družimo kratkih pola sata, i odjednom se ispred nas pojavljuje Drina. Stajemo ručati u Brodu na Drini, prije nego krenemo prema graničnom prijelazu Hum i napustimo BiH. Ovdje je već puno motorista, a ponuda restorana i izletišta je bogata. Biramo motel Bavaria, sjedimo na terasi nad zelenom Drinom (u narodu poznatom i kao Zelenka) i komentiramo današnje doživljaje.

Oko 12h nastavljamo svoje putovanje. Drina nastaje spajanjem rijeka Tare i Pive, na samoj granici Crne Gore i BiH. Pratimo ju zapravo vrlo kratko, nekih 20 km, od Broda uzvodno do njenog samog početka - točke sastajanja navedenih rijeka.

Cesta do graničnog prijelaza Hum je katastrofalna, najgora dionica od svih na ovom cjelokupnom putovanju. Da, čak je i onaj makadam od jutros bolji. Asfalt je često raskopan i prekopan, uzak da se dva automobila ne mogu mimoići nego oba moraju djelomično sići s asfalta na šljunak, a cesta zavojita i često nepregledna. I to samo po sebi i ne bi bio toliki problem da nije možda i najprometnija dionica kojom smo prošli. I puno je stranih tablica, uglavnom srpskih, pa je ona dosadašnja kultura vožnje u kojoj smo toliko uživali sasvim nestala. Svi se voze kao da su na najboljoj magistrali, divlje i živčano, a kad naiđu na motor nije im uopće problem zauzeti cijelu širinu asfalta i istjerati motor na šljunak (zakon jačega). I ne pruža se niti jedan pogled na zelenilo Drine.

Konačno stižemo na granicu, niti trenutka prebrzo. Prelazimo bosansku granicu bez suvišnih pitanja, između dva granična prijelaza mostom prelazimo rijeku Taru, a na crnogorskoj granici pokazujemo i prometnu i zeleni karton. Od sada smo u Crnoj Gori.

Kanjon Pive

Nakon svega do sada viđenoga, i kanjon Pive nas je ostavio bez riječi. Cesta je dobra i široka, asfalt je ponegdje oštećen, ali može se lijepo voziti. Ali mi smo spori jer se ne možemo nagledati prizora i fokusa koji se izmjenjuju pred nama i oko nas. Dosta je i upozorenja na odrone i kamenje na cesti, ne bez razloga, pa treba biti oprezniji, a na jedan malo ozbiljniji odron kamenja na cestu upozorilo nas je nekoliko vozača iz suprotnog smjera.

Cesta je izgrađena visoko u kanjonu, tako da je Piva daleko ispod nas, ali nas očarava svojom zelenom bojom i bistrinom. Stajemo na malom ugibalištu s pogledom na most i tunele kojima cesta prolazi. Kanjon je najdublji od svih kojima smo do sada prošli, vjerojatno nas je zato toliko impresionirao. Djelujemo kao dvije male mušice u tom prostranstvu.

Nakon mosta cesta uskoro ponovno prelazi Pivu, prelazeći preko same brane Mratinje, koja tvori hidroakumulacijsko Pivsko jezero. Dalje se vozimo tik uz predivno jezero, kanjon se malo širi i otvara se pogled na okolne vrhove.

Prolazimo skretanje za Durmitor, prelazimo mostom preko jezera i stižemo u Plužine u 13:35 da natočimo gorivo.

Durmitor

Vraćamo se natrag preko mosta i skrećemo desno za Durmitor. Odmah na početku prolazimo kroz nekoliko neuglednih neosvijetljenih jako zavojitih tunela, koji izazivaju strah u vozaču automobila ispred nas. Iako nekoliko puta staje usred tih tunela, moram priznati da mi paše da je ispred nas jer nas štiti od prometa iz suprotnog smjera. Nakon svih tunela, na prvoj ravnici, uplašeni vozač nas propušta pa se dalje uspinjemo sami. Ovaj prvi dio i nije nešto atraktivan, na početku se tu i tamo otvara pogled na Pivu i jezero, a onda zalazimo u šumu.

Uskoro dolazimo do raskršća gdje muž odjuri desno prateći navigaciju, a ja zastajem na raskršću i upuštam se u razgovor s crnogorskim parom u terencu. Pitam ih kuda je bolje, objašnjavaju mi da će nas obje ceste dovesti na istu točku, ali da bi zapravo trebalo napraviti cijeli krug, to je taj takozvani Durmitorski prsten. Odlazim za mužem i odlučujemo da ćemo provesti samo ovu stranu. Ovaj put. Uskoro izlazimo na prostrane pašnjake koje presijeca uska, ali dobra cesta i uživamo u krajoliku. Prolazimo kraj malog sela s razbacanim kućicama, koje se savršeno ovdje uklapa ("...kraj šume neke stare stislo se selo malo, što je kućice svoje posvuda razbacalo").

Iznad pašnjaka polako izviruju durmitorski vrhovi, prošarani snijegom. Kako se uspinjemo, pašnjake zamjenjuju stijene i vrtače, sipari i snijeg. Prostrano, veličanstveno. Zastajemo, slikamo se, igramo se u travi, igramo se u snijegu, šuljamo se kroz stado ovaca koje zauzelo cestu, i polako stižemo na prijevoj Sedlo (1911 m).

Na prijevoju zastajemo u 15:15 popiti sok i pojesti neke grickalice. Oko nas nema ni 20 ljudi, raspršenih po sedlu, koji uglavnom sjede u miru i upijaju krajolik.

Nakon malog predaha već želimo vidjeti što ima na drugoj strani pa započinjemo spust prema Žabljaku. Druga strana je jednako lijepa i očaravajuća, pa ponovno zastajkujemo slikati i snimati sve što nam privuče pažnju.

U daljini, ispred automobila koji je ispred nas, nešto dugonogo izleti na cestu i otrči u brdo. Automobil zastaje nasred ceste, istrčavaju uzbuđena djeca i svi pratimo smjer u kojem je dugonogi otrčao. Pratimo ga kako se pridružuje drugoj divokozi koja ga gore čeka. Bili smo strpljivi i malo smo ih posnimili:

Nastavljamo spuštanje, razgledavamo, vozimo polako otvorenih vizira. Pa je i jedan bumbar odlučio malo se provesti u mojoj kacigi, ali se nekako uvukao između obrazina i brade. A što će zarobljeni bumbar nego ubosti... Tu je krenula kratkotrajna ali žestoka borba - ovaj pika, ja odvlačim kacigu od lica, al treba mi ruka da se zaustavim, malo panike, malo 'hrabrog' puštanja kacige - bolje da ti pikaš neg da se ja prevrnem - a muž prati borbu uživo kroz komunikaciju. Uspijevam stati, bumbar se nekako uspijeva iskobeljati iz kacige, ali skončava pod čvrstom čizmom muža. Mene još drži panika neko vrijeme, ali se smiruje.

I sad onaj najbitniji dio cijele priče - synopen. Bez te kreme ne idemo na put već godinama, uvijek je u tank torbi, jako rijetko nam treba, ali kad zatreba sva sreća da je tu. Tako i ovaj put, unutar iste minute od uboda mažemo četiri kile synopena. Nakon par minuta bol i pečenje popuštaju, oteklina ne raste, i već smo spremni za nastavak putovanja.

Nekako brzo ulazimo u turistička naselja i izletišta pa pomalo tužno shvaćamo da smo završili s Durmitorom. U Žabljak stižemo oko 16:45, raspremamo se, malo odmaramo, i odlazimo u šetnju. Sviđa nam se restoran Durmitor, večeramo jako fine durmitorske medaljone i njegoški steak, nikšićko i palačinke. Apsolutno preporučujemo restoran, i zbog ukusne hrane i zbog ljubaznog osoblja i zbog mirnog ugođaja.

Žabljak, restoran Durmitor, durmitorski medaljoni

Ponedjeljak, 484 km, Žabljak - Most na Đurđevića Tari - Mojkovac - Kolašin - Podgorica - Virpazar - Petrovac - Budva - Tivat - Cavtat - Makarska

Danas započinje naš povratak doma. Proći ćemo još kanjonima Tare i Morače, a od Podgorice smo na poznatoj ruti, prošle godine smo razgledavali ovaj dio Crne Gore (kako nam je tada bilo možete pogledati ovdje).

Krećemo u 6:30 iz Žabljaka. Prvo što primjećujemo je da ne vidimo nebo. Neka mrljavost je u zraku (kasnije saznajemo da je to onaj pustinjski pijesak koji nas je mrljao sljedećih par dana), sunce je nisko i rasipa se kroz taj mrlj.

Najprije se vozimo širokom, lijepom cestom kroz livade i crnogoričnu vegetaciju, a onda ulazimo u šumu i serpentinama se spuštamo prema Mostu na Đurđevića Tari.

Kanjon Tare

Taru smo na kratko vidjeli na granici između BiH i Crne Gore, na mjestu gdje se spaja s Pivom i tvori Drinu. Od te točke do naše trenutne pozicije, Tara prolazi kroz kanjon koji je oslobođen ceste i prometa, i zaštićen je kao dio nacionalnog parka Durmitor. Mi ju dalje pratimo uzvodno, od Mosta na Đurđevića Tari do Kolašina.

Oko 7:20 prelazimo most, snimamo i slikamo, ponovno prelazimo most i nastavljamo kanjonom do Mojkovca. Cesta kroz kanjon je - pa... prevara. Dosta široka, s dobrim zavojima, uglavnom dobrim asfaltom, ali tamo gdje je asfalt loš je tako loš da prebiješ i kičmu i motor i felge. Taman kad se zavoziš nekom pristojnom brzinom uletiš u jame, što je pogotovo teško na maloj yamahici, koja se sva piga u takvim uvjetima. Ima dosta odronjenog kamenja po cesti, ali i djelatnika službe za održavanje koji prolaze i redom čiste koliko stignu. I dosta manijaka po cesti, bilo je nekih situacija s izbjegavanjem automobila iz suprotnog smjera koji su u zavoju u našoj traci. Kanjon kao kanjon je ok, ali u usporedbi s onima koje smo do sada prošli, i nije nešto poseban, a samu Taru skoro uopće i ne vidimo. Sve u svemu, sretno sam dočekala kavu u Mojkovcu.

Pred Mojkovcem se kanjon širi gdje Tara teče kratkom dolinom, pa su i prizori lijepi. Stajemo u 8:30 popiti kavu između dva mosta.

Još neko vrijeme pratimo Taru, u Kolašinu se odvajamo od nje i spuštamo prema Morači, dobrom, širokom cestom, kroz još nekoliko klesanih tunela i galerija.

Kanjon Morače i Zetska dolina

Rijeka Morača je duga 100 km, a mi ju pratimo otprilike 75 km, nizvodno do ušća u Skadarsko jezero. I kanjon Morače nas je impresionirao. Cesta je dobra, široka, ugodna za vožnju, iako dosta prometna, ali promet je pristojan i protočan. Prolazi kroz mnoge tunele, a na ulasku u svaki naznačen je redni broj tunela (brojevi počinju od Podgorice). Negdje oko tunela br. 18 kanjon nam se pokazuje u svom punom sjaju. Neobičan je, gornji dio kanjona je tipičan, visoke krške stijene koje zatvaraju kanjon, cesta prolazi razinom koja izgleda kao da je Morača jedno vrijeme prolazila dolinom i taložila riječne naslage, a onda je i u toj dolinskoj, nanesenoj podlozi izdubila kanjon. Izgleda kao kanjon u kanjonu. Bez obzira na gust promet uspijevamo proučavati i komentirati očaravajuće prizore.

U Podgoricu ulazimo u 10:30 pa se malo probijamo kroz gradsku vrevu. U Podgorici se u Moraču ulijeva njena najveća pritoka Zeta, pa Morača dalje teče Zetskom dolinom.

Na izlazu iz Podgorice stajemo u Grill House Roštiljijada, jako gladni i spremni za ručak. Konobar nam kaže da možemo mi ručak, ali da je još doručak :) Slušamo njegovu preporuku i uzimamo doručak, muž omlet, a ja zetske priganice s pršutom i sirom, i med sa strane. Jako mi je fino, i dodatno sipam med na priganice i na sir, a konobar sav sretan komentira da se to baš tako tu jede, "kao da sam rođena ovđe". Sve smo fino pojeli, pa dok skuplja prazne tanjure komentira da smo ostavili znak da smo lijepo doručkovali.

Sretno najedeni spremni smo za dalje. Moraču pratimo još kratko, do Vranjine i Skadarskog jezera, u koje se ulijeva. Prelazimo Skadarsko jezero i od Virpazara se uspinjemo pa spuštamo starom cestom do Petrovca. Ta dionica je dosta loša, stalno skakućemo i propadamo, ali se otvara lijepi pogled na Jadransko more. Doduše, danas nešto mrljav, ali svejedno...

Od Petrovca smo već u srcu turističke sezone pa je promet gust i sa zastojima, pogotovo kroz Budvu, Tivat i Herceg-Novi. Točimo gorivo i sok prije Tivata, Kotorski zaljev prelazimo trajektom, u Herceg-Novom se provlačimo kroz veliku prometnu blokadu izazvanu sudarom i turizmom, i brzo stižemo na granični prijelaz Karasovići. Nitko nas ne pita ništa za Covid, samo kuda idemo, kažemo da idemo doma, ajde ajde.

U 15:30 spuštamo se u Cavtat na sladoled i kavu. U Cavtatu gotovo uopće i nema turista, pa i vlasnik slastičarne komentira da više ne može vidjeti tu praznu rivu.

Odmoreni i osvježeni krećemo na zadnju dionicu za danas, sad više nema stajanja do Makarske. Neum prolazimo bez poteškoća, divimo se Pelješkom mostu koji samo što nije spojen, i dalje je mrljavo, a otkad smo se spustili iz planina i posebno vruće. U Opuzenu prelazimo Neretvu i šaljemo pozdrave uzvodno do Konjica. I dalje, do Kalinovika :)

U 19:05 stižemo u apartman, i odlazimo u šetnju Makarskom.

Večeramo u restoranu Del Fuego, biftek sa žara i file brancina, uz lagano predjelo, fini desert i vino. Noć je vruća i sparna, budimo smo se cijelo vrijeme i manevriramo s prozorima i klimom, i malo žalimo za prohladnim noćima u Žabljaku i Konjicu.

Utorak, 480 km, Makarska - Zagvozd - Trilj - Sinj - Han - Peruća - izvor Cetine - Knin - Ervenik - Krupa - Gračac - Korenica - Zagreb

Iz Makarske odlazimo oko 7:30, tunelom Sv. Ilija do Zagvozda, u Trilju točimo gorivo, pozdravljamo Sinj i malo iza 9h stižemo u Han, popiti kavu ispod čarobnog kestena. Terasa je puna, svi kartaju belu i piju jutarnju kavu. Danas ćemo proći onu dionicu koju smo zadnji put preskočili zbog kiše.

Od Hana (Obrovac Sinjski) vozimo sjeveroistočnom stranom Cetine, tamo gdje rijetko tko prolazi. Cesta nije nešto atraktivna, ali nas dovodi do brane Peruća. Tu zastajemo, proučavamo, slikamo... prilazi nam policajac i pita kako ide. I tako malo po malo, ispriča nam kako su obranili sela nizvodno od brane od poplave koja je prijetila kad je brana bila minirana u ratu. Kaže nam da nema dalje na ovoj strani nešto puno za vidjeti, neka sela i neki manastir, i makadam 5 km i ne preporučuje nam da idemo na makadam. Hvala, hvala, doviđenja.

Vozimo se preko brane i vraćamo natrag, i nastavljamo do nekih sela i nekog manastira i na makadam. Šta je to malo makadama za nas...

Brzo dolazimo do kraja asfalta, makadam je ok, može se provesti tih 5 km bez nekih poteškoća, a najljepša stvar je što obilazi mali rukavac Peruće, i prati onu drugu obalu koju vidiš samo u daljini kad se voziš po D1. Lijepo je i sasvim mirno na ovoj obali. Tu smo samo mi i veslači na pripremama.

Nakon makadama čeka nas široka, friško asfaltirana cesta, barem do jednog djela, kad se opet sužava. Prolazimo kraj manastira Dragović i nastavljamo prema izvoru Cetine. Cesta je uska, ali uopće nije prometna, pa je vožnja ugodna. U podnožju Dinare smo i krajolik je lijep.

Na izvoru Cetine smo se malo razočarali, pristup je uređeniji nego zadnji put kad smo ovdje bili (2016.g.), ali se vegetacija uz sam izvor razrasla, i nije više pitomo kao tada, puno je više izletnika i turista, i glasni su pa remete mir kojeg se sjećamo.

Odlazimo dalje, vruće je i sparno i dalje, onaj mrlj je još u zraku i jako smo žedni. Na putu srećemo jednu srnicu. Stajemo oko 12h opet u Kijevu u Studenac kupiti sok i vodu, nalazimo malo hlada i odmaramo i osvježavamo se.

U Kijevu iskušavamo još jednu cestu prema granici s Bosnom, prema selu Uništa (BiH) u samom srcu Dinare. Tu ne postoji granični prijelaz i nelegalno je ovdje prelaziti granicu, osim stanovnicima Uništa, a ni za njih to nije jednostavno. Nismo riskirali, okrenuli smo se prije granice. Selo je izolirano od ostatka BiH i jedini put u selo je preko Kijeva. Otvara nam se par lijepih kadrova, ali uglavnom nema ništa za vidjeti.

Vozimo dalje, prolazimo Knin i skrećemo prema Kistanju. Stajemo na vidikovcu nad slapom Brljan na Krki, spuštamo se kratko da bismo ju prešli, i onda se vraćamo. Prolazimo arheološki lokalitet Burnum (rimski vojni logor) i lukove principija (zgrada zapovjedništva) i u selu Rudele skrećemo s državne ceste prema Erveniku. Želimo doći do manastira Krupa, njega smo također vidjeli 2016.g., i okoliš manastira i most preko Krupe su tada ostavili dobar dojam na nas.

Najprije prolazimo kroz nekoliko sela, čine nam se velikima, ali danas su uglavnom napuštena. Stare školske zgrade, osamljene i zapuštene, neobično su velike za svoje okruženje. Jedno od njih, Biovičino selo, sedamdesetih godina imalo je oko 1300 stanovnika, a prema zadnjem popisu, prije 10 godina, tek nešto više od 200. Uvijek nas rastuži ta naša centralizacija i odumiranje ruralnih krajeva.

Prelazimo lijepu Zrmanju kratkim mostom i polako stižemo do manastira Krupa. I on se promijenio, sada je pravo izletište. Ovdje ima još više izletnika i turista, parkiranih kampera, pa ta mala oaza izgleda nakrcano. Prelazimo Krupu i dižemo se do stare ceste Obrovac - Gračac i naše razgledavanje je za ovo putovanje završeno.

Stajemo u Deringaju u Zagi pojesti pizze i popiti cool oko 15h, i nakon toga najkraćim putem doma. Pomalo tužni zaključujemo ovaj produženi vikend, ali smo sigurni da ćemo se vrlo brzo vratiti u Bosnu i provozati sve što se da provozati. Bilo je to bogato i intenzivno putovanje i bit ćemo još dugo prepuni dojmova.

Slijede karta s tragom kuda smo se vozili i galerija slika.