Istraživanje nekih novih dionica
- Easy Rideress
- Jun 27, 2021
- 10 min read
03.-06.06.2021. četvrtak - nedjelja
Produženi vikend je. Iskoristit ćemo ga za istraživanje krajolika i cesta koje još nismo obišli. Baza nam je u Sinju, okvirni plan imamo, srijeda je pred večer, a mi spakirani nestrpljivi. Još samo da prođe noć i krećemo.
Gdje smo se sve vozali možete pratiti i na karti, a na dnu posta su i video kompilacija i mala fotogalerija.
Četvrtak
U 6:10 krećemo, autocestom do Karlovca, a dalje starom cestom do Korenice. Jutro je relativno toplo, na cestama promet rijedak pa smo u Korenici već u 8h. Odmor uz doručak i kavu, i spremni smo za istraživanje.
U Bjelopolju skrećemo lijevo za Donji Lapac. Tom cestom smo prošli na Yamahi Tenere 660 jednom ili dva puta prije dosta godina i ostala nam je u dobrom sjećanju. I nije nas razočarala. Najprije prolazi krškim poljem podno Ličke Plješevice, a nakon Frkašića počinje zavojiti uspon prijevojem koji razdvaja njena dva vrha - Golu Plješevicu (1648 m) i Ozeblin (1657 m). Zavoji su dinamični, na putu se mimoilazimo s jednim jedinim automobilom, ali ipak treba biti oprezan zbog odronjenog kamenja na cesti.
Spuštamo se iz plješevičke šume u Lapačko polje gdje je cesta opet ravna i okružena Plješevicom i Visočicom. Prolazimo Donji Lapac i oko 9:40 ulazimo u Dobroselo, gdje se desno odvaja cesta za Bruvno (na D1, prije Gračaca). Plan je spustiti se u Bruvno (40 min vožnje), odmoriti u restoranu na raskrižju i vratiti se ponovno istim putem u Dobroselo. Na kartama cesta djeluje zanimljivo pa se idemo provesti.
U početku je cesta široka, a asfalt bez znatnih oštećenja, iako se vidi da je star. Uskoro ulazi u šumu i postaje sve razrovanija. Pred kraj samog uspona mjestimično nedostaje asfalt, kao da su prije dosta godina započeli krpanje ceste, i odustali taman kad su sve dobro raskopali. Dok obilazimo jame i šljunak ulazimo u Zadarsku županiju.
Nešto prije 10h izlazimo iz šume i ostajemo očarani prizorom - pred nama se pruža Mazinsko polje, zeleno i prostrano, okruženo šarenim obroncima brda i planina.
Polako se spuštamo u polje, prolazimo kroz sela Podselo i Mazin gdje se još uspijeva zadržati poneki stanovnik. Pozdravljamo one na koje naiđemo i tiho se provlačimo pokraj stada stoke koja pasu uz cestu. Na kraju polja opet se uspinjemo na mali Mazinski prijevoj (818 m - samo polje je na 796 m nad morem), koji razdvaja Mazinsko i Bruvanjsko polje. Od Mazinskog prijevoja započinje planinarski uspon na Kremen (1591 m), a mi naravno nastavljamo cestom prema Bruvnu.
Bruvanjsko polje nije toliko zanimljivo, cesta je ravna i u dosta lošem stanju, a pogled se proteže u nedogled.
U Bruvnu stajemo na raskrižju s D1, ali restoran ne radi. Razmišljamo koja nam je opcija najbolja pa odlučujemo krenuti prema Gračacu, jer se moramo odmoriti prije povratka u Dobroselo i onoga što smo dalje isplanirali. Vrlo brzo dolazimo do restorana Zagi u Deringaju gdje se osvježavamo uz cool i fantu.
Povratak prema Dobroselu započinjemo oko 11h. Opet se divimo krajoliku jer nas sada na drugom kraju polja čekaju obronci Plješevičkog masiva preko kojih se vraćamo u Ličko Pounje. U Dobroselo stižemo oko 12h, ali smo slabi s gorivom pa se vraćamo u Donji Lapac na benzinsku, da budemo sigurni.
Sljedeća stanica nam je vrelo Une. Stižemo na parkiralište oko 12:40, ostavljamo motore i započinjemo 15-minutnu šetnju do vrela. U hodu mažemo tuna paštetu na tost da ne ogladnimo previše. Vruće je, pogotovo u moto hlačama i čizmama, ali ne odustajemo. Silazimo do Une gdje je moguće, zastajemo slikati, uspinjemo se i spuštamo strmom stazom i mokri stižemo do vrela. Lijepo je, ali nije predivno. Puno je to muke za prosječni doživljaj. Dosta je sve zaraslo i zapušteno, pogotovo onaj donji dio uz parkiralište gdje započinje staza. Tu ima nekoliko starih kamenih kuća i vodenica, ali su derutne i nesigurne za približiti se. A moglo bi biti predivno izletište...
Oko 13:30 smo ponovno na motorima. Idemo prema graničnom prijelazu Lička Kaldrma, do sela Dugopolje, i onda se vraćamo natrag za Srb. Cesta je dobra, široka, asfalt odličan jer je promet ovdje rijedak pa uživamo u tih desetak km i natrag.
Vraćamo se u Srb i nastavljamo na jug. Budući da još vrludamo Plješevicom okružuju nas nepregledne listopadne šumame i planine. Preko prijevoja Srbski klanac (739 m) ponovno prelazimo masiv Ličke Plješevice, prije njenog najjužnijeg značajnog vrha Poštak (1425 m), i spuštamo se prema Otriću na D1, gdje već počinju prepoznatljivi krajolici Zadarske županije.
Oko 14:30 skrećemo prema izvoru Zrmanje. Zadnji put kad smo ovdje bili (2016.g.) bilo je dosta zapušteno, i niska razina voda pa nismo nešto puno vidjeli. Prilazimo Zrmanji s nadom da je danas ipak malo uređenije. Uzalud. Odustajemo od hodanja do izvora i kratko se osvježavamo i umivamo na malom uređenom izvorištu uz spomenik. Pratimo usku cestu kroz sela uz Zrmanju, kad smo ovdje prolazili na Teneri cesta nam se činila širom. Vraćamo se na D1 iza sela Škorići i poznatom dionicom stižemo u Knin.
Od Knina odlazimo do graničnog prijelaza Strmica. Cesta je ponovno uredna, široka, zavoji pred prijelazom odlični, a obronci koji nas okružuju novi i zanimljivi. S naše desne, istočne strane počinje Dinara. Kad tako skreneš s uobičajenih pravaca na dionice kojima nikad nisi prošao, otvaraju ti se vidici na neke nove obrise i vrhove planina, ogoljele stijene koje izviru iz guste vegetacije. Lijepo je.
Vraćamo se u Knin i stajemo na janjetinu u Tri Lovca. Oko 17h krećemo na zadnju dionicu do Sinja. Kako se odmičemo od Knina obavija nas hladan vjetar, uskoro cesta postaje mokra i sve mokrija. Sva sreća da smo stali na janjetinu, taman je prošao pljusak. Sad već ponovno sja sunce pa se cesta isparava što daje poseban dojam. U Sinj stižemo u 18h.
Raspakirani i izvučeni iz moto opreme ostavljamo motore i odlazimo pješice do 20ak min udaljenog centra grada na kolače i gemišt, najprije u Pinjur (jedino Pinjur ima kolače u Sinju), a onda u stari dio grada u caffe bar Forum na gemišt kod Tome.
Petak
Ustajemo rano i krećemo oko 6:20. Prelazimo Cetinu i stajemo u Trilju doručkovati i popiti kavu, i natočiti motore. Jutro je relativno hladno (10°C) i ima nešto magle u Sinjskom polju.
Trilj napuštamo u 07:20, prolazimo Čaporice i ubrzo skrećemo prema Novim Selima - na karti nam se zanimljivima čine serpentine niz kanjon i prijelaz preko Cetine. Cesta je uska i koristi se uglavnom za lokalni promet stanovnika obližnjih sela. Zastajemo na serpentinama, slikamo pogled na Cetinu i spuštamo se. Uskoro se pred nama pojavljuje veličanstveni most.
Oprezno prelazimo most, malo se zadržavamo istražujući okolinu, i nastavljamo prateći Cetinu nizvodno. Vozimo se kroz obrađivana polja i vrtove i ponovno prelazimo Cetinu u Blatu na Cetini. Sada se uspinjemo njenom strmom obalom nad kanjon. Cetina nas uskoro napušta i zavija prema Omišu, a mi nastavljamo prema Zagvozdu. Od Šestanovca je cesta neuredna i drndava, malo preuska za neometan dvosmjeran promet, ali postoji linija koja razdvaja vozne trakove, pa možeš lako zamisliti da si na pravoj cesti. Linija je konstantno isprekidana, čak i u najoštrijim i najnepreglednijim zavojima :) Srećom nije baš prometna, mimoilazimo se s nekoliko lokalaca i kamiončića. Nakon Zagvozda se cesta ponovno širi i ugodnija je za vožnju. Sada pratimo Biokovo s njegove kopnene strane. Prolazimo mali tunel Turija (147 m) i oko 9h stajemo na kratak odmor i osvježenje.
Vozimo dalje, ubrzo prolazimo Vrgorac i u Velikom Prologu skrećemo s državne ceste i počinjemo se spuštati u Vrgoračko polje, u kojem prolazimo naizmjence kroz nasade mandarina i vinove loze.
U Malom Prologu se vraćamo državnu cestu. Vozimo se kroz srednje visoko raslinje koje nam ograničava pogled pa ne vidimo ništa osim vrhova planina koji uspijevaju izviriti iznad grmlja. Odjednom nam se s desne strane otvara dolina - Pod Gredom - močvarno područje donjega toka rijeke Neretve, zaštićen kao posebni ornitološki rezervat. Cesta presijeca močvarnu dolinu i prelazi na drugu stranu. Uskoro nam se pridružuje rijeka Norin koju pratimo do njenog ušća u Neretvu u Kuli Norinskoj. Dalje pratimo Neretvu uzvodno i u Metković stižemo u 10:30.
U Metkoviću tražimo osvježenje, ali terasa koja nam se sviđa je puna i za nas nema mjesta. Odlazimo u šetnju u potrazi za drugom, vruće nam je, i jedva uspijevamo pronaći stol u prirodnom hladu (da nije pod upaljenim suncobranom). Na žalost, kraj nas se okuplja nekoliko djedova o čijim raspravama nije pedagoški pričati, pa se mentalno vakuumiramo i ispijamo kavu. Odlazimo i na putu do motora vidimo da se prva terasa ispraznila pa ipak sjedamo tamo i naručujemo sladoled. Da se odvakuumiramo i osvježimo.
Metković napuštamo u 11:50. Vraćamo se u Kulu Norinsku i dalje nastavljamo uz Neretvu do Opuzena, koji nam maše s druge obale. Još se neko vrijeme vozimo tik uz Neretvu, a onda se penjemo na Jadransku magistralu kojom vozimo kraj Ploča, Baćinskih jezera, i Zaostroga do Podgore. U Podgori počinje naš uspon na Biokovo. Najprije uskom cestom kroz naselja, onda nešto širom preko obronaka obraslih procvjetalom žutom brnistrom, spajamo se na glavnu cestu za ulaz u Park prirode i stižemo do rampe u 13:10. Plaćamo ulaznice i ulazimo bez čekanja - na ulaz čeka 10ak automobila, ali motore propuštaju kako dođu. Zato treba paziti kad se mimoilazite s ljutitim vozačima automobila koji misle da zaslužuju kompletnu širinu ceste.
Uspon na Biokovo je specifičan, lijepo ga prati promjena vegetacije kako se uspinješ, dosta više prometa ima na prvom dijelu, ali nakon Skywalka ostaju uglavnom motoristi i biciklisti, i poneki automobil. Jednostavno je prelijepo, tko nije bio treba otići, tko je bio treba otići opet. Na vrh Sv. Jure (1762 m) stižemo oko 14h, odmaramo slikamo se, vidljivost je loša, ali to nam ne smeta.
Nakon 15-ak minuta započinjemo spuštanje i ponovno uživamo u krajolicima kojima prolazimo. Ručamo u Makarskoj, pizzeria Centrum, makarone s kozicama i salatu s piletinom. I cool i pipi. Još točimo gorivo i iz Makarske odlazimo nešto prije 17h.
Odlučili smo proći tunelom Sv. Ilija (4248 m) kroz Biokovo, nikad ga nismo prošli. Prilaz tunelu je cestovno savršen, ali još je ljepši prizor Biokovo koji se gotovo okomito uzdiže pred tobom. Ponovno smo u Zagvozdu, krećemo cestom prema Imotskom, ali ubrzo skrećemo lijevo lokalnom cestom za Dobrinče i Medov Dolac. Na početku su još radovi, a kasnije je cesta novoasfaltirana pa je lijepo provesti se.
Kratko se penjemo na široku državnu cestu, ali prije Lovreća skrećemo desno za Studence i Aržano. Cesta je široka i ugodna pa uživamo u dobroj vožnji i lijepom krajoliku. Prolazimo Tijaricu i ne idemo za Vrpolje i Trilj, nego odlazimo u Voštane (kao pršut). Cesta za Voštane nije ni široka ni ugodna. 18km uske ceste kroz vegetaciju dovoljno visoku da ništa ne vidiš. Prilazimo Voštanama i točno se prepoznaje obris - panorama nacrtana na pršutu. Ulazimo u selo da vidimo što ima - nema ništa. Čak se ni pršut tu ne radi. Nastavljamo dalje istom cestom, krajolik postaje zanimljiviji i otvoreniji i odjednom nam se otvara pogled na dolinu i rijeku Rudu.
Spuštamo se uskim serpentinama, mimoilazimo se s pijanim lovcima koji voze kao da sutra ne postoji, i za čas smo u selu Rude. Zastajemo na izvoru rijeke oko 18:30.
Od Rude se spuštamo u Sinjsko polje, prelazimo ga, kratko stajemo kod Aerokluba Sinj zbog tehničkih problema i u 19:20 stižemo u apartman.
Dan ponovno zaključujemo laganom šetnjom i kolačima i gemištom u gradu.
Subota
Krećemo oko 6:30. Jutro je toplo i suho, magle danas nema i idealno je za vožnju. Isprobavam drugačiji način vožnje, onako kako bi zapravo trebalo voziti MT-03 - u visokim okretajima, na 9-10 hiljada. Ne sviđa mi se zvuk, ruka na gasu se brzo umara, ali imam više kontrole u zavojima. Sve je izglednije da je došlo vrijeme za promjenu motora.
Idemo po D1 uz jezero Peruća do Vrlike, a onda na naš dragi prijevoj Lemeš. Ovaj put stajemo na prijevoju da se malo posunčamo i mi i motori, malo se naslikavamo i uživamo u tišini.
Spuštamo se u Drniš i vozimo prema Šibeniku. Stajemo na kavu u Lozovcu oko 08:20, ispijamo kavu i udišemo jutro. I miris janjećeg loja iz plastičnih stolnjaka. Od Šibenika se opet malo družimo s Jadranskom magistralom, kratko se spuštamo u Grebašticu, i nastavljamo do Primoštena. Ulazimo u centar Primoštena u potrazi za bankomatom, a onda napuštamo magistralu i odlazimo u zaleđe, u istraživanje.
Prolazimo kroz sela Vadalj, Vezac, Kruševo, Mitlo - cesta je uglavnom uredna, široka, prometa baš i nema. Pokušavamo odgonetnuti koje planine i brda nas okružuju. Lijepo nam je.
Kratko se priključujemo na državnu cestu od Segeta, jednom krivo skrećemo pa se vraćamo, i ponovno se mičemo na lokalnu cestu oko Prgometa i za Trolokve. Nakon Trolokvi slijedi uspon pa spust, serpentine s obje strane su odlične, široke, asfalt ravan bez onih klasičnih brazdi i kolotraga gustog prometa, ali ih mjestimično prekrivaju ovčji brabonjci i konjska balega pa ne ludimo.
Prolazimo Kladnjice, Lećevicu, Dugobabe i stižemo u Dugopolje oko 11:10. Točimo gorivo i stajemo u pizzeriju Dolis jer smo već gladni, a ručak smo dogovorili u 14h. Dijelimo pizzu po pola, samo da izdržimo, osvježavamo se uz bezalkoholno pivo i colu i oko 12:15 krećemo prema špilji Vranjači.
Cesta kao cesta nije baš udobna, ali je zato pogled spašava. Penjemo se iznad polja Dugopolje prateći hrbat Mosora (1339 m) i brzo stižemo u Kotlenice. Ostavljamo motore na vrelom suncu i spuštamo se grubim makadamom do špilje.
Obišli smo dosta špilja u Hrvatskoj, ali ovdje smo imali najbolju uvodnu priču. Napola pripremljeni za ono što nas čeka, sami se spuštamo u špilju i razgledavamo. Ako ste u blizini obavezno ju posjetite, i poslušajte sve što vam žele ispričati o njoj.
Temperatura u Vranjači je 15ak stupnjeva tako da se nismo uspjeli pošteno rashladiti. Oko 13:30 odlazimo iz špilje, najprije mukotrpnim usponom do motora usred najveće žege, a onda pomalo raskopčani natrag do Dugopolja i Sinja da se rashladimo.
U Sinj stižemo u 14:15 i ovdje završava današnje moto istraživanje. Dolazi nam Nećak pa ćemo svi zajedno istraživati Sinj. Presvlačimo se, ostavljamo motore i odlazimo do grada. Ovaj put ne pješice jer je prevruće, danas posuđujemo mali skuter u apartmanu. I vozimo se dvoje na njemu. Ja ne mogu doći k sebi od smijeha, a iskreno i od malo panike na ta dva mala kotačića. Jurimo strelovitih 35km/h kad se zalaufamo. Čak sam ga probala i sama malo voziti, i ne mogu. S onim kotačićima. I šta ta kočnica radi na kuplungu? :)
Nakon što smo se pozdravili i izdrobili Nećaka vraćamo se do apartmana, i večer provodimo uz ugodne drage domaćine i domaću višnjevicu.
Nedjelja
Danas krećemo malo kasnije nego obično, još se pakiramo, razvlačimo po apartmanu, pozdravljamo s domaćinima. Kiša se premišlja, krene padati pa stane. Gledamo oblake, gledamo prognozu, i uz mantru "ma neće to" u 7:45 sjedamo na motore i vozimo se prema graničnom prijelazu Bili Brig.
Vozimo se uz zanimljive gole stijene na rubu Sinjskog polja, a kiša je donijela odluku i počela padati pa malo i kisnemo.
Prelazimo Cetinu u zaselku Han (Obrovac Sinjski), uspinjemo se prvim obroncima Kamešnice (1856 m), najprije stižemo na visoravan kojom prolazi ravna neprekidna cesta, a onda počinje i pravi uspon prema graničnom prijelazu sa širokim serpentinama s neizbrazdanim ravnim asfaltom. Okrećemo se prije graničnog prijelaza kako bismo se pokušali vratiti do prvog kafića prije nego se smočimo. Nemamo kišnu opremu pa ćemo pričekati da kiša stane.
Sada okrenuti prema Sinju vidimo da je tamo pljusak u kakvom bi promočili za manje od minute pa smo opet sretni jer smo pobjegli na vrijeme. Vraćamo se u Han, gdje nas na obali Cetine čeka kafić Mrma i terasa pod čarobnim kestenom. Sjedimo pod krošnjom koja nas štiti od kiše, mi i još nekoliko mještana. Kako kiša jenjava, sve više mještana dolazi i zastaje popiti kavu.
Mijenjamo plan. Htjeli smo nastaviti uz ovu obalu Cetine i Peruće (namjerno pišem ć, kažu da je to ispravan naziv), do brane, manastira i na kraju do samog izvora Cetine, pa dalje na Kistanje, izvor Krupe, Muškovce na Zrmanji... Ali opet gledamo oblake i gledamo prognozu, i od Sinja do Knina i Gračaca kiša će se zadržati cijeli dan. A kud god drugdje da krenemo sunčano i vruće. Pa ćemo tako mi tamo gdje je sunčano i vruće. Krećemo malo iza 9h, natrag do Sinja, u Split i dalje Jadranskom magistralom do Senja, uz mali detour preko Benkovca.
Ceste i krajolici su nam poznati pa nismo više razgledavali, vozili smo i uživali. Odmorili smo u Starigradu (gorivo i osvježenje), ručali u restoranu Jablan (uspon na Vratnik), u Karlovcu malo zapeli u standardnoj povratničkoj gužvi produženog vikenda, i u Zg stigli u 19:40.
Yamahica kaže da smo ukupno prešli 1681 km, gpx trag je nešto skromniji (1629 km), sve u svemu otkrili smo puno novih zanimljivosti, i zabilježili gdje ćemo se još i zbog čega vraćati.
Comments