Da i mi vidimo taj Stelvio. Ili kako smo naučili povijest. Ili kako smo otkrili Passo di Gavia.
- Easy Rideress
- Oct 3, 2022
- 25 min read
Zagreb - Comeglians
(četvrtak 4.8.2022.)
Još jedan produženi vikend, još jedna prilika da spojimo tri-četiri dana vožnje. Krećemo u četvrtak. Kao i obično na dan polaska, dok mi radimo, motori čekaju spakirani i spremni. U 16h navlačimo moto opremu i u 16:10 krećemo. Sloveniju prolazimo autocestom, kao i uvijek kada želimo više vremena provesti u nekim malo daljim krajevima. Vruće je i neki besmisleni vjetar mlati, ali dobro napredujemo. Honda je dobila kofere, prave kofere za razliku od torbi koje je do sada imala, pa je malo stabilnija.
Nakon dva sata stajemo u McDonalds Lesce, zaboravljajući kolike su oko Bleda uvijek gužve, ali treba nam klimatizirani prostor i treba nam osvježenje, prežednili smo k'o grabe. Klimatizirani prostor baš i nismo dobili, previše je tu ljudi za efektivno hlađenje, ali osvježenje smo uspješno odradili - sokovi, smoothieji, sladoledi, kava.
U 19:05 točimo gorivo u Kranjskoj Gori i spremni smo za preostalih nešto manje od dva sata vožnje, dva sata kroz našu dragu Italiju, do Comegliansa.
U Italiju ulazimo na prijelazu Rateče i vozimo širokim brzim cestama - uz Tarvisio, rijeke Fella i Tagliamento, Tolmezzo, Villa Santina. Našu dionicu prati granica Julijskih i Karnijskih Alpi pa se tako nad nama nadvijaju njihovi vrhovi. Vozimo na zapad, cesta je često usmjerena točno prema zalazećem suncu pa povremeno uopće ne vidimo ispred sebe.
U naselju Villa Santina odvajamo se od Tagliamenta prema sjeveru, u srce Karnijskih (Karnskih) Alpi. Karnijske Alpe protežu se između rijeka Gail (Zilj) i Tagliamento, najviši vrh im je Monte Coglians (2.780 m). Sada pratimo rijeku Degano, cesta je uža, zanimljivija, dinamična, baš nam je lijepo.
Taman prije 20:30 stižemo u Comeglians, pred mali hotel Alle Alpi. Teta kod koje se prijavljujemo govori engleski, a dobivamo i jedan "hvala" i "dobra noć". Hotelčić je uređen s puno sitnih detalja koje mu daju neku toplinu - mnoštvo starih skijaških i seoskih rekvizita, mnoštvo ukrasa s mačjom tematikom, i mnoštvo penjalica i kutaka za mačke. Iako nismo vidjeli niti jednu mačku, vjerojatno se ovdje griju kada dođe zima. U toj mojoj glavi nailazi mi slika ovog hotela usred skijaške sezone, gdje u zajedničkim prostorijama prolaze i zastaju ljudi u šarenim skafanderima, i točno mogu zamisliti toplinu koja ih grije - i ovu stvarnu, temperaturnu, ali i toplinu domaćinstva i druženja.
Tuševi su specifični, stari talijanski, već smo se jednom takvom tušu iznenadili pa nismo začuđeni kao prvi put. Sad smo čak i malo razdragani jer, iako ih vješto izbjegavamo na našim putovanjima, ipak su oni dio talijanske kulture. Dakle, ne postoji kada niti tuš kabina, tuš je jednostavno instaliran na zid preko puta wc-a i u Italiji standardnog bidea, i kada se tuširaš, tuširaš se eto tako usred kupaone.
Spuštamo se do restorana da pokušamo večerati, ne znamo do kada radi. Ista teta s recepcije poslužuje u restoranu i iako je malo kasno i kuhinja se zatvara, ljubazno nam kaže "ajde ajde, sjednite tu", dovikuje u kuhinju "due", i daje nam meni. Bez žurbe, pušta nas da razmislimo, da si prevedemo, malo nam pomaže objasniti što je što. Biramo pappardelle s lososom i špekom i tagliatelle s raguom, i vino iz našeg dragog Cormonsa. Još nam na kraju nudi i desert, odličan talijanski tiramisu, serviran na ukrašenom tanjuru, bez imalo štednje ili žurbe, iako restoran već ne radi i mi smo zadnji gosti. Budući da ovaj post objavljujemo nakon nekih novih intenzivnih druženja s Italijom, nakon dovoljno isprobanih tiramisua u različitim talijanskim regijama, sada već možemo reći da je ovo najbolji tiramisu koji smo ikada probali. Inače, domovina tiramisua je upravo ova regija, Friuli-Venezia Giulia, iako susjedna regija Veneto ima ponešto za prigovoriti toj tvrdnji.
Nakon večere odlazimo prošetati Comegliansom, naseljem od 439 stanovnika, smještenom u regiji Friuli-Venezia Giulia. Značajan je predstavnik autentičnog talijanskog sela. Večeras ovdje nema nikoga, baš nikoga na ulicama, tu i tamo neki automobil prođe. Comeglians je malen, i nakon relativno kratke šetnje vraćamo se u hotel i tonemo u san.
Comeglians - Kreuzbergpass - Passo di Monte Giovo - Passo dello Stelvio - Bormio
(petak 5.8.2022.)
Budimo se malo iza pet sati, spremamo se, pakiramo i veselimo danu koji je pred nama. U 6:50 spremni smo, i mi i motori, oblačimo rukavice i krećemo.
Odmah na početku dana, čim smo izašli iz malog Comegliansa, cesta je odlična, zavojita, dinamična. I dalje smo u Karnijskim Alpama, i dalje pratimo rijeku Degano.
Taman kada komentiram kako su sve ove planine oko nas neobično zelene, pošumljene, s naše lijeve strane otvara se pogled na gole vrhove i istaknute špiceve Creta Forata (2.462 m). Prate nas neko vrijeme, do Sappade i njenih skijališta.
Nedaleko od Sappade izvire rijeka Piave, vozimo se uz nju do San Stefano di Cadore. Ovdje cesta prolazi kroz naselja pa je i nešto više prometa.
Skrećemo na SS52 - Passo di Monte Croce di Comélico (Kreuzbergpass, 1.636 m). Odjednom se pred nama uzdižu Dolomiti, točnije Parco Naturale Tre Cime di Lavaredo (Drei Zinnen). Ovaj prijevoj je sjeverozapadna granica između Karnijskih Alpi i Dolomita i iako se Karnijske Alpe još prostiru s naše desne strane, svu pažnju nam odvlače Dolomiti. S ove strane ih nikada nismo vidjeli, vozili smo njihovom južnom i jugoistočnom granicom, ali s ove strane je pogled nešto drugačiji - dovoljno smo daleko da nam se pruža otvoren pogled na njihove vrhove.
Tre Cime (najviši 2.999 m) najprepoznatljiviji su vrhovi Dolomita, ali mi ih odavde naravno ne vidimo. Bez obzira na to, vrhovi koje vidimo ostavljaju bez daha, onako osunčani djeluju kao da su apsolutno bijeli i daju odličan kontrast jarkim zelenim bojama pašnjaka i borova. Uvijek nekako samo prolazimo uz Dolomite, ali vidim da ćemo morati pripremiti neko putovanje da ih malo bolje istražimo. Najviši vrh Dolomita je Punta Penia (3.348 m) u planinskoj skupini Marmolada, poznatoj i kao la Regina delle Dolomiti (kraljica Dolomita).
Primjećujemo da su svi natpisi dvojezični, i to najprije njemački, a ispod toga talijanski. Nismo zadovoljni. Kakav njemački u Italiji? Što se događa? Ali ostavljamo taj nemir negdje sa strane i nastavljamo uspon na prijevoj.
Nekoliko zavoja prije samog prijevoja stajemo uz slap Cascata del Pissandolo, rijeka Padola (pritoka Piave). Uređeno je široko stajalište, i pješački prilaz slapu, ali mi smo jutros jedini koji ovdje zastaju.
Vrh prijevoja Monte Croce (Kreuzberg) zapravo je široko sedlo, zbog čega se oduvijek koristi kao značajan prometni pravac, ali kroz povijest dosta pati kao strateški važan vojni cilj, pogotovo u vrijeme oba svjetska rata. Okružen je skijalištima, pješačkim i planinarskim stazama, i atraktivna je destinacija i zimi i ljeti.
U 8:15 stajemo u gradić Sesto (Sexten), na doručak i kavu. Mlada konobarica nas pozdravlja na njemačkom, ali mi prkosni i ponosni na našu ljubav prema Italiji odgovaramo s Buongiorno i naručujemo macchiato i brioche na talijanskom. Ono što u tom trenutku ne znamo je da 95% stanovništva Sextena govori njemačkim jezikom. Čak se i kafić zove Café Zur Post, ali mi se malo ljutimo na takav poredak stvari i ne prihvaćamo njemački jezik u našoj Italiji.
Sada smo u talijanskoj regiji Trentino-Südtirol (Trentino-Alto Adige), u njenoj sjevernoj pokrajini Južni Tirol, gdje ćemo provesti većinu današnjeg dana. Od Comegliansa do ovdje smo prošli samo mali dio današnjeg puta, a već smo oduševljeni krajolicima.
Još jednom stajemo poslikati divne Dolomite, u San Candido (Innichen).
Ulazimo u dolinu Val Pusteria, koja razdvaja Dolomite i Westliche Tauernalpen, a ujedno i Južne vapnenačke Alpe, kojima pripadaju Dolomiti i Središnje istočne Alpe, kojima pripadaju Westliche Tauernalpen. A dolina kao dolina - široka, naseljena, ravna i vrlo prometna. Malo prestižemo, malo od prestizanja odustajemo, promet je konstantan u oba smjera, kroz neka naselja ili na važnijim raskršćima promet je u zastoju pa se malo provlačimo, malo od provlačenja odustajemo - drugim riječima, jedva čekamo taj sljedeći prijevoj.
Oko 10:30 u Vipitenu točimo gorivo i odmaramo uz još dva macchiata i kroasana, slušajući kako svi oko nas razgovaraju na njemačkom. Vozeći kroz Val Pusteriu primijetili smo i brojne srednjovjekovne dvorce karakteristične za austrijske krajolike, i nemajući pojma o povijesti i karakteristikama Južnog Tirola, ipak nekako jako dobro znamo da smo u regiji koja je rasla i stasala kao i susjedna Austrija. Ali još uvijek se opiremo toj ideji i forsiramo talijanski jezik.
Dolomite smo napustili prije nekih dvadesetak kilometara, kada smo dolinu rijeke Rienze zamijenili dolinom rijeke Isarco, prateći granicu između Westliche Tauernalpen s naše desne strane i Alpi Retiche Orientali (oboje dio Središnjih istočnih Alpi) s naše lijeve strane. Od Vipitena na sjever, u Austriju i Innsbruck, vodi Brennerpass, ali mi zalazimo u Alpi Retiche Orientali (najviši vrh Wildspitze, 3.772 m), na prijevoj Giovo, jedan od onih koji nas na prvu oduševljava, a za koji nismo nikada prije čuli.
Uspon na Passo di Monte Giovo (Jaufenpass, 2.094 m) počinje kao dosta razrondana šumska cesta, ali odjednom izlaziš na prostrane pašnjake, okružene visokim vrhovima, pašnjake koje presijeca uska, ali dobra zavojita cesta, i čijim prostranstvima odzvanjaju zvonca bezbrojnih alpskih krava.
Spust na drugu stranu je u početku strmiji, s nekoliko serpentina koje premošćuju visinsku razliku među kaskadama kojima cesta prolazi, a okolni planinski masivi konstantno odvlače pogled s ceste.
Spuštamo se prema Meranu i dalje vozimo kroz ravnicu, ponovno povremeno zagušenu prometom. Dojam popravljaju nepregledni nasadi jabuka koji prekrivaju gotovo cijelu dolinu i prve obronke okolnih planina. Ova dolina naziva se Val Venosta, u svijetu je poznata upravo po visokokvalitetnim sortama jabuke. Zaštita od insekata ovdje se umjesto kemijskim pesticidima postiže uvođenjem i zadržavanjem korisnih insekata koji mogu otjerati štetne, a simbol ove metode je - a onda i simbol Val Venosta jabuka - bubamara.
Ovdje susrećemo i pozdravljamo tri motora iz Zagreba, rijetko nailazimo na hrvatske tablice na našim putovanjima pa nas uvijek razveseli vidjeti one koji se odlučuju na putovanja i istraživanja.
Dolinom prolazi rijeka Adige, ona razdvaja Alpi Retiche Orientali i Alpi Retiche Meridionali, i Središnje istočne Alpe od Južnih vapnenačkih Alpi. U Spondigni napuštamo Val Venostu i započinjemo svoj uspon na Stelvio, najprije kroz nekoliko manjih sela, zatim uskim zavojima i nekoliko serpentina kroz gustu šumu gdje započinju prvi prometni problemi, a pred kraj travnatim obroncima s prepoznatljivom vizurom serpentina prijevoja Stelvio.
Kako napredujemo, pred nama se pojavljuje Ortles (3.905 m), najviša planina Južnih vapnenačkih Alpi, sa svojim zaostalim ledenjacima.
Cesta je uska, zavoji oštri, serpentine male i s unutrašnje strane strme, i automobili se teško mimoilaze, pogotovo vozači koji se baš i ne snalaze u ovakvim uvjetima. A kada naiđe kamper ili kamiončić, čak i autobus, postaje posebno zanimljivo. Cijelu priču dodatno začinjavaju brojni biciklisti koji mnogim vozačima automobila predstavljaju najveći strah i trepet, i nakon prvih nekoliko prestizanja čovjek se brzo pomiri s činjenicom da će uspon biti polagan, i da će se motori malo pomučiti u tom režimu rada. Brojni automobili staju kao ukopani usred serpentine, čim vide da im netko (bilo tko - automobil, motor, bicikl) nailazi iz suprotnog smjera. Onda staje cijela kolona, svi staju, i jako je bitno držati dovoljno rastojanje. Prije puta sam se malo plašila da će mi biti naporno, ali nije mi teško savladavati serpentine pri toj brzini, ako išta znam, znam se voziti 20 kilometara na sat :) Kažu da je danas relativno malo prometa kako inače zna biti.
Povremeno stajemo malo poslikati i pričekati da kolonica odmakne pa tako u nekoliko navrata uspijevamo uloviti praznu cestu.
Oko 14:30 stižemo na vrh prijevoja, izmjenjujemo dojmove s ona tri zagrebačka motorista koje smo ranije sreli, slikamo, obilazimo, i tražimo ručak.
Passo dello Stelvio (2.757 m) najviši je asfaltirani cestovni prijevoj Istočnih Alpi, i drugi najviši u Alpama - prvi je francuski Col de l'Iseran, samo 8 m viši. Sa sjeveroistočne strane, strane kojom smo se popeli, do vrha vodi 48 već opisanih serpentina, zbog kojih je ovaj prijevoj posebno atraktivan i izazovan, i želja je mnogih vozača da se ovdje okušaju i da ga savladaju. Prva cesta, na čijim temeljima stoji današnja, konstruirana je između 1820. i 1825., čime je tadašnje Austrijsko Carstvo povezalo Lombardiju (tada je pripadala Austriji) s ostatkom Austrije. Glavni inženjer i projektant bio je Talijan Carlo Donegani. Asfaltirana je 1928.g.
Prijevojem prolazi granica Južnog Tirola i Lombardije, granica između austrijskog i talijanskog utjecaja, što se očituje i u gastronomskoj ponudi. Zrak najprije odiše mirisima kobasica i dinstanog kiselog zelja, a odmah iza najviše točke prijevoja smjestio se restoran hotela Genziana koji nudi tipične lokalne specijalitete doline Valtellina (dio Lombardije). Biramo Genzianu, naručujemo pizzu i lazanje, a povlači se i naš unutarnji nemir izazvan neočekivanjem njemačkog jezika i austrijske kulture u Italiji. Ili jednostavnije rečeno - izazvan neznanjem.
Razmišljamo o sutrašnjem danu, plan nam je bio iz Bormia, gdje spavamo, ponovno prijeći Stelvio pa se vratiti u Bormio. Te prijevoje uvijek prođemo samo u jednom smjeru, uvijek u nekakvom prolazu, a doživljaj svakog prijevoja drastično se mijenja ovisno o vremenskim prilikama, položaju sunca, oblacima, sjenama. Ipak, sad kada smo se popeli, nekako nas je prošla želja da se spuštamo i ponovno penjemo sa sjeveroistočne strane, iz jednog jednostavnog razloga - nemogućeg prometa. A sutra je još i subota, očekujemo značajno više izletnika. Ali blizu vrha prijevoja je i njegov treći krak - švicarski Umbrailpass - pa odlučujemo da ćemo se sutra ipak ponovno popeti, ali nećemo se spuštati natrag u Južni Tirol, umjesto toga spustit ćemo se tim trećim krakom u Švicarsku, dokle nam bude zanimljivo.
Oko 15:30 odlazimo. Već prvi metri na drugoj strani ostavljaju nas bez riječi i vraćaju našu vjeru u Stelvio. Krajolik je ovdje sasvim drugačiji, prostraniji, zeleniji, šareniji. Ovdje nema ledenjaka, nema snijega. Iako su danas boje prigušene zbog oblačnog vremena, izmjenjuju se različite nijanse žute, zelene i sive, travnjaci, pašnjaci, sipari, ogoljeli slojevi, goli vrhovi. Cesta i serpentine su široke, položenije, promet protočan. Krajolik prekrasan, ne znam jesam li već rekla?
Navirujemo se do švicarske granice i potvrđujemo svoju odluku o promjeni planirane sutrašnje rute.
Nakon prvih desetak serpentina cesta se spušta prateći dolinu rijeke Braulio, ravna i pregledna, a pogled se pruža niz dolinu kojoj se ne nazire kraj. Odjednom se dolina strmo spušta za 500 m, skoro kao odrezana, i dalje se pretvara u kanjon. Na tom naglom prekidu nalaze se nove serpentine, njih petnaestak, i dalje široke, položene, idealne. Pogled na serpentine je divan, u daljini se vidi da cesta nastavlja kroz galerije i tunele.
Istu tu visinsku razliku prevaljuje i Braulio svojim moćnim slapovima, na koje se sa serpentina pruža veličanstveni pogled.
Nastavljamo spust tim kanjonom, ulazimo u tunele i galerije, neki tuneli su baš jako uski i nepregledni pa treba biti posebno oprezan, poneki vozači automobila prevelikih za svoje vještine vjeruju da je u redu koristiti cestu tako da se kraj njih ne mogu protisnuti niti motor niti bicikl koji nailaze iz suprotnog smjera. Očekujte da ćete morati naglo stati.
Na ulazu u najuži tunel postavljeni su semafori pa je bar kroz njega prolazak siguran, a čekanje na semaforu nije nimalo teško niti dugotrajno, čak niti ne stigneš razgledati sve što se oko tebe nalazi.
Nakon tunela još je nekoliko serpentina, ali već se polako osjeća drugačija klima, već se osjeća život Bormia i njegovih termalnih kupališta.
Spuštamo se u Bormio, prolazimo njegovim ulicama, i penjemo se na planinu koja ga nadvisuje s juga - Monte Vallecetta - do malog sela San Pietro, gdje smo smješteni. Monte Vallecetta (3.148 m) poznata je po skijalištima i žičarama kojima se gotovo iz centra Bormia, s 1.200 m, možete popeti do vrha Cima Bianca na 3.012 m. I već s prvih serpentina pruža se dobar pogled na Bormio.
Oko 17 h prijavljujemo se u hotel Ginepro, raspakiravamo se i odlazimo u Bormio u šetnju i na talijanski gelato.
Sasvim neobično za talijanske gradove - ne pronalazimo niti jedno parkiralište za motore, a nema niti motora parkiranih 'na divlje' - onako, bilo gdje sa strane. Vozikamo se gradom i tražimo gdje ćemo stati, ali bezuspješno. Na kraju ipak parkiramo na divlje, sigurni da neće biti nikakvih problema - pa Italija je to.
Bormio je grad sa 4.100 stanovnika, smješten u srcu ledenjačke doline Valtellina uz rijeku Addu, s atraktivnom srednjovjekovnom gradskom jezgrom i strateškim položajem srednjovjekovnog trgovačkog grada. Glavni izvor prihoda je cjelogodišnji turizam - smješten u Nacionalnom parku Stelvio ljeti je popularno odredište brojnih biciklista (cestovni i brdski biciklizam) i planinara, terme privlače turiste tijekom cijele godine, a zimi otvara svoja vrata kao značajno skijaško središte.
U šetnji nas ometa pljusak pa stajemo pod balkon dok se ne smiri. Pridružuje nam se još jedna obitelj, a nekoliko prolaznika trči niz ulicu iako su već mokri kao miševi.
Pljusak se smiruje pa odlazimo još u dućan i bježimo u apartman prije nove kiše. Prognoza za noć i jutro nije najbolja. Vraćamo se do motora, ništa im se nije dogodilo tamo gdje smo ih ostavili. Srećom, kofere s BMW-a nismo skidali kad smo stigli u hotel, u njima nam je kišna oprema pa navlačimo jaknu i kabanicu da nas malo zaštite. Dobro da jesmo, taman kad smo krenuli prema hotelu ponovno je počela kiša. U hotelu pijemo pivu i malo prolazimo slike i snimke današnjeg dana, puno toga smo vidjeli pa neke doživljaje lako zaboravimo ako se na vrijeme ne prisjetimo.
Bormio - Passo dello Stelvio - Umbrailpass - Livigno - Passo di Gavia - Passo del Tonale - Castelfondo
(subota 6.8.2022.)
Danas ustajemo malo kasnije jer imamo doručak u hotelu, koji počinje tek od 8h. Do doručka smo spakirani i spremni, nakon doručka se odjavljujemo i prije 9h smo na cesti. Kiša je padala cijelu noć, i sada ne zna da li da pada ili što da radi. Oblačimo kišne podstave i navlake, štitimo tank torbe i idemo, pa što bude. Natrag na Stelvio.
Točimo gorivo u Bormiu i u 9:30 već se uspinjemo prvim tunelima i serpentinama. Kiša pada. Ali slabo. Čak smo i zadovoljni, iako je subota sada očekujemo manje prometa, pametni ljudi ne idu na Stelvio kad pada kiša. Kiša jača. Imamo vremena, ne moramo voziti po pljusku pa stajemo u restoran Bar Kiosk Nationalpark na jednoj od serpentina, baš ispod onog moćnog slapa Braulio (Cascata del Braulio). Pijemo kavu, slikamo, sa stola za kojim sjedimo se pruža lijep pogled na serpentine, odlazim do slapa da ga malo bolje vidim... Iako čekamo umjesto da se vozimo razigrani smo, gledamo svuda oko nas - gle maglicu, gle guduricu, gle fotić gle kakva slika, gle one vespe stali su usred serpentine pa oblače kabanice...
Kiša se smiruje i vozimo dalje, uz povremena stajanja da se slikamo.
Stižemo na prijevoj, puno je manje ljudi nego jučer. Podmazujemo lanac na Hondi pa se malo naslikavamo, malo vrludamo prijevojem i istražujemo neke vidikovce i cestice.
Iznad prijevoja viri 2.843 m visok vrh Piz da las Trais Linguas (retoromanski) - odnosno Dreisprachenspitze (njemački) - odnosno Cima Garibaldi (talijanski) - tromeđa između Graubündena (švicarski kanton), Južnog Tirola i Lombardije, točka gdje se sastaju tri kulture, tri jezika, što i objašnjava zašto se zove "Vrh tri jezika". Na vrhu je Rifugio Garibaldi, prenoćište i restoran, ali takve zahtjevne uspone ostavljamo planinarima.
Skrećemo na Umbrailpass (Giogo di Santa Maria), trenutno najvišu asfaltiranu cestu u Švicarskoj (2.501 m). Zadnji kilometri ceste asfaltirani su nedavne 2015.g. Vrh prijevoja nalazi se odmah uz cestu koja vodi na prijevoj Stelvio, njime prolazi granica između Švicarske i Italije. Samo, treba se sjetiti ugasiti mobilne podatke kada si blizu granice, naučili smo prošli put kad smo prolazili kroz Švicarsku :)
Povijesni značaj ove ceste bio je velik do izgradnje ceste preko prijevoja Stelvio. Još u vrijeme Mletačke Republike bila je važan trgovački pravac, tada kao put kojim su robu prenosile mazge, a krajem 15.st. glavna poštanska veza između Milana i Innsbrucka. Danas ju većinom koriste biciklisti.
Mi se s prijevoja spuštamo do doline Müstair, a onda ćemo se vratiti. Cesta je strma i uska, ali serpentine su bolje nego na sjeveroistočnoj strani Stelvia, a prometa gotovo uopće nema. Kiša ne pada i baš nam je lijepo. Krajolik je veličanstven, drugačiji, i oduševljava me kako s tri strane prijevoja Stelvio postoje tri različita krajolika, tri potpuno drugačija pejzaža, različitih boja, strmina, padina, bridova. Ovdje se s tamnim nijansama zelene izmjenjuje crvena boja. Pokisli krajolik i oblačići koji se stišću uz planine daju poseban doživljaj, posebnu draž, a mjestimično nam pokraj ceste mašu bujni ružičasto procvjetali grmovi alpske ruže (Rhododendron ferrugineum), kojima obiluje i cesta preko Stelvia.
Vraćamo se prema Bormiu, još malo uživajući u vožnji i krajoliku s ove strane Stelvia. U Bormiu pada kiša, ali mi taman nekako prolazimo rubom oblaka pa kisnemo samo kratko, odlazimo prema Livignu. Prijevoj Stelvio granica je između Alpi Retiche Meridionali i Alpi Retiche Occidentali, pa tako Umbrailpass i krajolici kojima sada vozimo pripadaju Alpi Retiche Occidentali (najviši vrh Piz Bernina, 4.050 m).
Još smo neko vrijeme u dolini Alta Valtellina, okruženoj skijalištima. Ovdje počinje uspon na Passo del Foscagno (2.291 m) državnom cestom SS301, jedinim prometnim pravcem koji vodi u Livigno isključivo talijanskim teritorijem. Ovaj prijevoj razdvaja vodotoke crnomorskog i jadranskog sliva i posebna zanimljivost ovakve hidrogeografske pozicije je činjenica da rijeke koje izviru samo desetak metara udaljene jedna od druge odlaze u sasvim različitim smjerovima - jedna u Dunav pa Dunavom do Crnog mora ("sve je dalje prosta stvar, za sve je kriv Toma Sojer..."), a druga u Po i dalje u Jadransko more.
Na prijevoju - rampa i kućice. Granica? Pa ne bi još trebala biti granica. Idemo ponovno prema Švicarskoj, ali prvo moramo doći do jezera, pa se voziti uz jezero pa je tek onda Švicarska. Ili? Dok pripremamo osobne, mašu nam da samo prođemo. Nije ih briga. Prolazimo. S druge strane kolona je nepregledna. Zaustavljaju svaki automobil i motor, a trenutno se kolona proteže preko 1km, prema našim slobodnim proračunima između 2 i 4 sata čekanja. Mi se istim putem moramo vratiti. Brinut ćemo o tome kasnije.
Najljepši dio prijevoja je ipak s druge strane, kada se počinjemo spuštati u prekrasnu dolinu. I dalje nas pozdravljaju alpske ruže, a zbog šarenog alpskog krajolika teško je zadržati pogled na cesti. Nakon doline penjemo se na drugi prijevoj, Passo dell'Eira (2.208 m), ali ta dva prijevoja slijede jedan iza drugoga tako da ni nema promjene u krajoliku. Na vrhu prijevoja smjestilo se naselje Eira, dio frakcije Trepalle - prema nekim izvorima najviše naselje u Europi.
Spuštamo se u Livigno, čitamo cijene goriva i neobične su. Premalene za eure, ali premalene i za švicarske franke. Još uvijek nismo sigurni jesmo li u Italiji ili Švicarskoj, zbunila nas je ona neobična granica na prijevoju, a cijene goriva ne pomažu našim promišljanjima. Livigno je krcat, prepun ljudi, prepun trgovina, prepun restorana, a kompletan izgled mjesta podsjeća me na Leibnitz ili Barcs - šoping meke u zlatno doba povrata mervera. Malo po malo zaključujemo da se tu radi o duty free zoni, još uvijek smo u Italiji, a to potvrđujemo i kasnijim istraživanjem.
Iako je i on okružen skijalištima i značajno je zimsko odredište, Livigno je najpoznatiji upravo po svom poreznom statusu kao duty-free područje. Još od vremena Austrijskog Carstva (1840.-te) Livigno je oslobođen plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Osnovni razlog za takvu odluku bio je teška dostupnost tijekom zimskih mjeseci i višestoljetno siromaštvo regije, a kasnije države kojima je Livigno kroz povijest pripadao zadržale su tu olakšicu kao poticaj stanovnicima da ostanu, umjesto da napuste regiju u potrazi za manje surovim uvjetima života. U grad vode samo tri ceste - dvije iz Švicarske, i treća preko prijevoja Foscagno kojom smo mi stigli. Na izlasku iz općine Livigno prema ostatku Italije (slično je i na granici sa Švicarskom), na prijevoju Foscagno, nalazi se carinska kontrola - ona rampa i one kućice koje su nas zbunile, gdje talijanska Guardia di Finanza kontrolira prijevoz robe i onemogućava šverc. Šverc je godinama ovdje bio značajan izvor prihoda, društveno prihvaćen kao jedan od rijetkih načina za prehranjivanje obitelji.
Danas je Livigno bogato područje, zahvaljujući prvenstveno skijaškom turizmu (Livigno je jedna od lokacija na kojima će se održavati Zimske olimpijske igre 2026.), a još uvijek je i šoping meka za Talijane iz Lombardije koji ovdje kupuju povoljnije - dopuštene su količine za osobne potrebe, ali moraš imati strpljenja na povratku zbog spomenutog čekanja na carini.
Ponovno pada kiša. Dogovaramo se da li da stanemo ili da jurimo dalje, odlučujemo da jurimo dalje, tamo gdje mi idemo ne pada kiša, idemo probati pobjeći. Uspijevamo izaći iz najvećeg pljuska i, iako on polako ali sigurno grabi za nama, nakon Livigna cesta uglavnom prolazi kroz galerije, pa ne kisnemo.
Vozimo uz Lago di Livigno, hidroakumulacijsko jezero, čija se modrozelena boja probija i kroz ovaj današnji kišom prigušeni, gotovo crno-bijeli ambijent. Stižemo do Švicarske granice, cesta dalje prelazi preko brane - Diga del Punt dal Gall - i nastavlja kroz tunel, za koji je potrebno platiti cestarinu. Branu je izgradila Švicarska, i tunel je probijen za potrebe izgradnje brane (1965.g.), a kasnije je otvoren za svakodnevni promet, koji se propušta naizmjenično. Danas je to važan prometni pravac iz Švicarske u Italiju, jer je drugi švicarski krak koji stiže u Livigno zatvoren u zimskim mjesecima.
Kiša nas dostiže pa krećemo natrag, i oko 13:40 stajemo u restoranu kraj kojeg smo prošli, taman da ručamo dok prođe pljusak. Jedva pronalazimo slobodan stol, ali hrana je posebno ukusna, a dok jedemo staje i kiša i javlja se sunce.
Odmoreni, najedeni i suhi vraćamo se istim putem u Bormio. Kratkotrajno sunce čini krajolik još ljepšim, oživljujući šarenilo boja. Stižemo do kolone na carini i pravimo se turisti - provlačimo se kraj kolone i zaustavljamo iza prvih tri-četiri automobila koji čekaju na carini. Iza nas se pojavljuje još nekoliko motora pa smo mirni. Carinik nas redom ispituje - šoping? cigarete? alkohol? Ma kakav šoping, daj da se vozimo.
Spuštamo se prema Bormiu nad kojim moćno stoje vrhovi Nacionalnog parka Stelvio. Neobično, u Bormiu ne pada kiša. Vrijeme je da krenemo prema doma, prema Bolzanu, odnosno Castelfondu i apartmanu gdje danas još noćimo. A prema Castelfondu smo isplanirali put cestom koja nam je izgledala privlačno na karti, neki zavojići, neka brda, moglo bi biti zanimljivo. Pojma nismo imali gdje zapravo idemo i kakav nas krajolik čeka.
Još jedno vrijeme vozimo uz rijeku Addu, prolazimo kroz pitoreskni Sant'Antonio, zatim širokom, ali dosta valovitom cestom do popularnog skijališnog centra Santa Caterina di Valfurva, a dalje uskom cestom prema prijevoju Gavia. Na početku je asfalt dobar, očuvan, ali kako napredujemo sve je više oštećen, razrovan, neugodan, prekrpan, porazbijan kamenim odronima. Nema veze, kišni je dan, iako kiša trenutno ne pada cesta kroz šumu je mokra, i susrećemo tek poneki auto i još manje motorista. Nitko nam ne smeta, i mi ne smetamo nikome. Dok se tako koncentriramo na asfalt i pazimo da ne upadnemo u bezvezne jame i kolotrage, odjednom se pred nama otvara sasvim neočekivani krajolik. Mi za takve krajolike imamo svoj izraz - astroštrumpf - prema epizodi Štrumpfova u kojoj je Kuki poželio da odleti do novog svijeta kakav još ni jedan Štrumf nije vidio, da odštrumpfa do zvijezda. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da poleti izgradio je svoj svemirski brod na nožni pogon ("pedalom se okreće, propelerom se zakreće, i štrumfate u svemir"), a kad je i taj pokušaj propao, ostali Štrumfovi odlučili su ga prevariti i uvjeriti ga da je bio u svemiru. U ugaslom vulkanu kreirali su "drugi planet", a Papaštrumf je napravio napitak koji ih je pretvorio u Krumpove. Kada se Kuki probudio i vidio krajolik u unutrašnjosti ugaslog vulkana, bio je uvjeren da je to krajolik druge planete. Tako mi, kad vidimo krajolike koji se potpuno razlikuju od uobičajenih vizura na koje smi navikli, izgovaramo jednu jednostavnu rečenicu - "Gle ti ovaj astroštrumpf!"
Prelazimo Passo di Gavia (2.618 m), pripada Nacionalnom parku Stelvio. Nije to prijevoj na koji se ideš voziti i pomicati granice svoje brzine i svojih nagiba, to je prijevoj za koji si sretan da ga prelazi kakva-takva asfaltirana cesta, jer ga inače ne bi nikada vidio. Vozimo se sasvim polako i pokušavamo vidjeti sve što nas okružuje. Ono što trenutno osjećam je strahopoštovanje - prema prirodi, prema Zemlji, prema inženjerskoj vještini čovjeka da premosti takve surove krajolike, prema blagosti zima koje ne unište potpuno i ne odnesu cestu niz te provalije. Passo di Gavia me ostavlja bez daha, Stelvio to nije uspio. Prijevoj Stelvio je pitom, održavan, komercijaliziran, isplativ. Prijevoj Gavia je divlji, surov, grub, i nije ga briga koliko motora u danu će ga prijeći. Veličina nanesenog kamenja, njihovi grubi bridovi, brazde i udarni tragovi stijena na asfaltu nikoga ne ostavljaju ravnodušnima.
Zastajemo na prijevoju da malo upijemo tog krajolika, poslikamo, udahnemo. Dok se vrtim da nađem idealnu poziciju za parkiranje, prilazi mi teta planinarka i pozdravlja me širokim osmijehom. Čestita mi, ohrabruje me, sretna je zbog mene - kaže da i ona vozi motor, ali ovdje se ne usudi penjati. Mislim si - da sam znala kakva je cesta ne bih se ni ja usudila... A u tom trenutku ni ne slutim da najopasnija dionica tek slijedi.
Povijesno, Gavia je samo jedan od prijevoja koji se koriste još od vremena Mletačke Republike, a svojevremeno je ovaj prometni pravac bio toliko značajan da se njime putovalo kroz cijelu godinu, neovisno o vremenskim neprilikama, i mnogi putnici smrtno su stradali u pokušaju da ga prijeđu. Tako je i zaradio naziv Passo della Testa del Morto (prijevoj glave mrtvaca). Jedna od većih nesreća dogodila se 1954. godine kada je vojni kamion s 21 vojnikom (starosti 21 - 23 godine) naletio na odron ceste i pao u provaliju duboku 150 m. Preživjela su trojica.
Spust na drugu je stranu je strm, ali lijep, i dalje izaziva strahopoštovanje. Cesta je uža, još malo lošija, sigurnosnih ograda uglavnom nema, ali pogled je veličanstven. Svi automobili s kojima se mimoilazimo, iako ih nema mnogo, voze s jednakim poštovanjem i prema cesti i jedni prema drugima, prvi koji ugleda vozilo (bilo koje širine) iz suprotnog smjera staje na prvom proširenju i čeka da promet prođe.
Otkad smo posljednji put izašli iz Bormia, nalazimo se u Alpi Retiche Meridionali. Spuštamo se u dolinu Val Camonica, ali odmah ju i napuštamo, preko prijevoja Tonale (1.883 m). Uspon na prijevoj Tonale je dobar, brz, cesta široka s nekoliko dobrih serpentina i s pogledom na skijališta i tipične alpske doline, ali i s pojačanim prometom - nakon Gavia ništa posebno. Sam prijevoj je na visoravni, nakrcan hotelima i smještajnim kapacitetima, dućanima i đinđama. Ovdje stajemo tek toliko da malo odmorimo. I sama tabla koja označava prijevoj tužno govori o svojoj popularnosti - "ja sam Passo..."
Dalje pratimo rijeku Noce, vijugajući kroz brojne voćnjake jabuka. Kiša počinje padati i više ne staje. Cesta, sa svojim kratkim zavojima, i krajolik, s povremenim pogledom na akumulacijsko jezero Lago di Santa Giustina, zanimljivi su, odlični za vožnju, i dojam jedino kvari uporna kiša. Od kada smo se spustili s prijevoja Gavia pratimo cestu SS42 koja povezuje Bergamo i Bolzano. Iako je vrlo važan prometni pravac sjeverne Italije, što znači puno prometa, može se smatrati i panoramskom cestom, s obzirom na krajolike kojima prolazi. Naziva se i Strada statale 42 del Tonale e della Mendola, prema dva popularna prijevoja koje prelazi - već spomenuti Tonale i prijevoj Mendola, koji nas sutra očekuje. Prolazi kroz 4 alpske doline u srcu Alpi Retiche Meridionali. Oko 18:30h malo promočeni stižemo u Castelfondo, pred apartman, Agritur Pisani. U dvorištu se taman slučajno našao muž od gazdarice koja upravlja apartmanima pa je vidjevši nas onakve pokisle maknuo svoju staru crvenu fiat pandu iz garaže da se mi uparkiramo na suho.
Ostavljamo čizme i jakne da se probaju prosušiti do jutra i odlazimo u Villa Alba restoran. Motorom, jer kiša i dalje pada, a kišobrane nemamo. Naručujemo njoke sa špinatom (i špekom) i tagliatelle, i neko baš fino lokalno vino. I za kraj tradicionalan kolač Trentino regije, kojem nismo zapamtili ime. Atmosfera u restoranu je baš ugodna, domaća.
Castelfondo - Passo della Mendola - Južni Tirol - Lienz - Korensko sedlo (Wurzenpass) - Zagreb
(nedjelja 7.8.2022.)
I danas imamo doručak od 8h, i danas smo tek nešto prije 9h na cesti.
Točimo gorivo brzo nakon polaska jer smo sinoć na rezervama stigli do apartmana, malo vrludamo nekim čudnim prečicama kroz naselja i uskoro smo ponovno na SS42, Strada statale 42 del Tonale e della Mendola. Cesta je ovdje odlična, zavojita, kroz šumu, i za manje od pola sata od polaska stižemo na Passo della Mendola (Mendelpass, 1.363 m). Podmazujemo lanac na Hondi (na ovom vikend putovanju pristajemo samo na podmazivanje lanca s pogledom) i odlazimo do vidikovca.
Cesta preko prijevoja Mendola dovršena je 1885.g., a prvi hotel izgrađen je 1890.g., čime je prijevoj postao popularno lječilište koje su posjećivali prvenstveno aristokrati i carevi - među ostalima, Franjo Josip I., Elizabeta Austrijska (Sisi), Karl May, Wilhelm Conrad Röntgen i Mahatma Gandhi. Prvi svjetski rat je na grub način zauvijek zatvorio lječilište.
Na prijevoj vozi uspinjača iz grada Caldaro (Kaltern), dovršena 1903.g., tada prva austrijska uspinjača na električni pogon i s najdužom duljinom neprekinute trase na svijetu (2.374 m). Prevaljuje visinsku razliku od 854 m (od 510 do 1.364 m.n.v.) u 12 minuta, i danas je jedna od najstrmijih europskih uspinjača - pri samom vrhu dostiže najstrmiji nagib od 64%. Vozi kroz dva tunela, preko dva vijadukta i pet zavoja.
S prijevoja se pruža pogled na Südtiroler Unterland (Bassa Atesina), povijesno značajni dio doline rijeke Adige - prijelaznu zonu između talijanskog i austrijskog utjecaja. A u daljini vide se prepoznatljivi obrisi Dolomita.
Spust s prijevoja prema Bolzanu je posebno zanimljiv, najprije s desetak odličnih serpentina, a onda uskom cestom s oštrim zavojima i još uvijek panoramskim pogledom na dolinu Adige.
Posljednje tri utrke povijesne Mille Miglia, o kojoj smo kratko pisali nakon našeg posjeta prijevoju Passo della Futa, odnosno pokušaji da se ona ponovno uspostavi 1958., 1959. i 1961. godine, prolazile su preko prijevoja Mendola. Nakon tragične 1957.g. uvedena su rigorozna ograničenja kako bi se povećala sigurnost i sudionika i gledatelja, gdje su jasno odvojene brzinske dionice i prijelazne dionice koje vozači moraju prijeći prosječnom brzinom od 50 km/h, pridržavajući se prometnih ograničenja (slično je danas u reli utrkama). Mille Miglia 1958.g. vozila se dionicom ukupne duljine 1.593 km, od čega je samo 83 km voženo kao brzinski test. 1959.g. brzinska dionica je udvostručena, a 1961.g. iznosila je gotovo 400 km, od čega 150 km na stazi u Monzi. Takav format utrke više nije mogao pružiti ono što je Mille Miglia predstavljala te daljnjih pokušaja da ona ponovno zaživi nije bilo. Od 1977.g. vozi se Mille Miglia Storica, test preciznosti za povijesna vozila.
Negdje na prijevoju prelazimo iz Trentina u Južni Tirol, isti onaj koji nas je na početku putovanja malo ljutio svojim njemačkim jezikom. Prolazimo Bolzano, vraćamo se u Val Pusteriu, i gotovo cijelim putem od Bolzana do austrijske granice vozimo sjeverozapadnom i sjevernom granicom Dolomita. Malo nas ljuti i način vožnje ovdje, sasvim različit od onog talijanskog na koji smo navikli. Nije uobičajeno prestizanje, nije uobičajeno sklanjanje sporijih vozila uz desni rub, nije uobičajeno neometano uključivanje sa sporednih cesta, nije uobičajeno prekoračenje ograničenja brzine. Uobičajena je tromost prometa. A promet je pojačan, ljetni, vikendaški, turistički. Vozi se kao u Austriji, samo sporije, jer u Austriji su ograničenja ipak na većim brzinama, na primjer na otvorenoj cesti 100 km/h umjesto ovdašnjih 80 km/h. Jer se u Austriji ograničenja poštuju pa ako staviš ograničenje od 80 km/h, tako će se i voziti. Ako u Italiji staviš ograničenje 80 km/h, sasvim je normalno da će se voziti barem 100 km/h. A onda kada spojiš talijanska ograničenja i austrijski mentalitet nailaziš na spore kolone vozila i gotovo nikakve mogućnosti bržim automobilima da pretječu i razvodne kolonu. A velike su razlike i u voznom parku. Fiate, Alfe i Lancie zamijenili su Mercedesi, Volkswageni i BMW-i. Nismo sretni. Ovo je otprilike vrijeme kada donosimo finalnu odluku za naš nadolazeći godišnji odmor - idemo na Siciliju, na terapiju crvenim Fiat Pandama i 'divljom' vožnjom juga Italije.
Oko 11:30 prolazimo Bruneck (Brunico) i tražimo gdje ćemo odmoriti, pojesti. Dosta smo izbirljivi, dosta smo nezadovoljni. Stajemo u Perchi u nadi da barem trgovina radi, ali ne radi, na parkiralištu trgovine u tijeku je mali lokalni sajam rukotvorina. Na mobitelu tražimo nešto što nam se barem malo sviđa i pronalazimo Nicos Factory, udaljen nekoliko minuta od glavne ceste. A Nicos Factory je prava mala oaza, sasvim različit od gostiona nalijepljenih uz vrlo prometnu glavnu prometnicu. Smjestio se uz rijeku Rienzu, na križanju biciklističkih i pješačkih staza, uz sportske terene, uz rub šume.
Sjedamo, konobarica nam daje meni uz "Bitteschön", mi ponovno prkosno naručujemo na talijanskom - hamburgere black ninja i crispy chicken (sad baš, nije nam za te hamburgere potreban ni talijanski ni njemački jezik), kavu, coca colu. Dok čekamo hranu, ipak sad već dovoljno zainteresirani, idemo malo proučiti povijest Južnog Tirola. I dok tako čitamo, shvaćamo da smo svojim forsiranjem talijanskog jezika u ovoj regiji možda i uvrijedili mnoge s kojima smo se susreli.
U autonomnoj talijanskoj pokrajini Južni Tirol (535.000 stanovnika) njemački jezik je materinji jezik za gotovo 70% stanovnika. Autonomija Južnog Tirola temelji se na trojezičnosti (ladinski uz njemački i talijanski). Vrtići, škole, starački domovi razdvojeni su prema jezičnoj pripadnosti. U školama se kao prvi jezik uči ili njemački ili talijanski jezik, koje predaju učitelji kojima je taj jezik materinji, ali isto tako, već od prvog ili drugog razreda, djeca uče i drugi jezik, tako da zapravo stanovništvo Južnog Tirola razumije i govori oba jezika, a djeca ladinskih naselja uz materinji ladinski uče i talijanski i njemački. Talijanski i njemački jezik ovdje su službeno ravnopravni.
Nakon propasti Austro-Ugarske na kraju Prvog svjetskog rata Južni Tirol je mirovnim sporazumom pripao Italiji, nakon čega su uslijedile duge godine borbe njemačkih govornika za ravnopravnost. Tijekom Drugog svjetskog rata forsirana je talijanizacija, njemačke škole su polako zatvarane, njemački jezik zabranjivan, njemačke novine cenzurirane. Stanovnici su bili prisiljeni birati državljanstvo i ako se odluče za njemačko moraju se preseliti na teritorij Trećeg Reicha, a ako se odluče za talijansko moraju se prilagoditi talijanskoj kulturi i prihvatiti da je njemački jezik ovdje manjinski. Većina stanovništva je odlučila za njemački i odselila, ali nakon rata veliki dio njih se vratio. U kratkom razdoblju u kojem je Južni Tirol bio pod upravom nacističke Njemačke ubijeno je ili nestalo preko 8.000 njegovih stanovnika - talijanski vojnici bili su ubijani, a njemački govornici koji su se odlučili za ostanak bili su proganjani.
Nakon rata Južni Tirol ostao je dio Italije iako su brojni njemački govornici željeli pripojenje Austriji. Uslijedile su vrlo nemirne godine radikalizacije, terorističkih pokreta, militarizacije. Tek 1972.g. Južni Tirol stječe autonomiju, a teroristički napadi i separatistički pokreti traju još petnaestak godina - njemačka strana i dalje želi pripajanje Austriji, a talijanska strana nezadovoljna je odredbama koje jamče autonomiju i raspodjelu mjesta u regionalnoj samoupravi temeljenu na 'etničkoj proporciji'. Tek krajem osamdesetih postignut je mir i Južni Tirol danas je jedan od pozitivnih primjera suživota dvaju različitih etničkih skupina.
U međuvremenu nam hranu donosi druga konobarica, i sada spremno i hrabro komuniciramo na njemačkom jeziku. Kako koja konobarica dođe do nas tako i razgovara s nama, prva na talijanskom, druga na njemačkom. Mi sada prihvaćamo sve.
Konobaricu koja nam se obraća na njemačkom tražimo račun, "Zahlen bitte". Odgovara nam "Ich komme gleich." Odlazi po račun, vraća se do stola i izgovara iznos - na talijanskom?. Trepćemo u nevjerici. Plaćamo, zahvaljujemo se i odlazimo, zamišljajući kako je druga konobarica prvoj rekla nešto kao "idem naplatiti onim Austrijancima", na što joj je prva rekla "ma oni su ti Talijani", zbog čega je druga promijenila jezik. Ili možda jednostavno pridajemo promjeni previše pažnje :)
Nastavljamo dalje, do San Candida (Innichen) istom trasom kojom smo i dolazili, a zatim nastavljamo uz rijeku Dravu, koja ovdje izvire. Na graničnom prijelazu Weitlanbrunn - Prato Alla Drava (Winnebach) ulazimo u Austriju, u Istočni Tirol.
Alpi Carniche e della Gail dijele se na dvije podskupine - Karnijske Alpe (Alpi Carniche, Karnische Alpen) i Gailtalske Alpe (Alpi della Gail, Gailtaler Alpen, Ziljske Alpe). Pratimo rijeku Dravu koja razdvaja Gaitalske Alpe i Westliche Tauernalpen. Gailtalske Alpe s juga omeđuje rijeka Gail, koja ih odvaja od Karnijskih Alpi. Zapadni dio Gailtalskih Alpi naziva se Lienški Dolomiti (Lienz).
Oko 14:30 točimo gorivo i mineralnu vodu i u Greigenburgu napuštamo dolinu rijeke Drave i njezine brze ravne ceste i otkrivamo malen, ali interesantan prijevoj Kreuzbergsattel (1.077 m), koji povezuje Greigenburg i Hermagor-Pressegger See. Naziva se još i Koruški Kreuzberg da bi se razlikovao od južnotirolskog Kreuzberga - onog istog kojeg smo prešli negdje na početku priče. Prolazi kroz šumu i s njega se ne pruža gotovo nikakav pogled, ali cesta je odlična za provesti se. Jedino je šteta što je taman počela kiša prije našeg uspona, pa zaključujemo da se ovdje treba ponovno provesti. Prijevoj se nalazi iznad ledenjačkog jezera Weißensee. Zajedno predstavljaju zanimljivu destinaciju za jednodnevan izlet u Gailtalske Alpe.
Od Hermagora ponovno smo na brzoj cesti, vozimo prema Villachu, ali odlazimo na Korensko sedlo (Wurzenpass, 1.073 m), jedan od nekoliko uzastopnih prijevoja preko Karavanki. S austrijske strane vrlo je strm, ali gotovo da i nema prometa pa jako brzo stižemo na granični prijelaz. Sa slovenske strane puno je blaži, a mi se polagano spuštamo, privodeći ovaj bogat vikend kraju.
Još stajemo u Kranjskoj Gori u slastičarnu Charlie na najbolju kremšnitu na svijetu (za mene) i toplu gibanicu (za muža), ali gibanica je ponestalo pa se mora zadovolji nekim čokoladnim tortama.
Nakon najfinije kremšnite na svijetu odlazimo na autocestu, još jednom stajemo natočiti gorivo i pulpy sok, gdje se borimo s napadnim osama, i brzo stižemo u Zagreb.
Comentarios